Poslovni broj: Usž-540/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Mirjane Čačić, članica vijeća te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja 1. ĆB iz [adresa], Republika Italija i 2. ZB iz [adresa], Republika Italija, koje zastupaju opunomoćenici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sanja Rojnić i Ronald Kontešić, Pula, Flanatička 11/II, te 3. ABC ZB iz [adresa], Republika Italija, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli, Pula, Rovinjska 2, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi 1. i 2. tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 7 Us I-203/2021-27 od 19. rujna 2022., na sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2024.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 7 Us I-203/2021-27 od 19. rujna 2022.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/16-01/609, URBROJ: 514-05-02-01-02/15-20-02 od 6. studenoga 2020. i rješenja Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za imovinsko pravne poslove KLASA: UP/I-943-01/10- 01/404, URBROJ: 2163-06-02/2-16-51 od 29. kolovoza 2016., a zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora se odbija.
2. Rješenjem Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za imovinsko pravne poslove, KLASA:UP/I-943-01/10-01/404, URBROJ: 2163-06-02/2-16-51 od 29. kolovoza 2016., odbijen je zahtjev ĆB, ZB i ŠB za naknadu za oduzetu imovinu, i to nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i dr., oduzete prethodnom vlasniku ZB, predniku tužitelja, iz razloga što je imovina oduzeta na temelju sudske presude za kazneno djelo, u kojoj je izrečena kazna konfiskacije imovine, a ne radi se o presudi za politička
kaznena djela, politički motivirana kaznena djela, ili druga kaznena djela, do koje je došlo zlouporabom prava ili političke moći.
3. Tužitelji po opunomoćeniku, podnesenim žalbama pravovremeno osporavaju zakonitost pobijane presude prvostupanjskog upravnog suda, iz svih zakonskih razloga. U bitnom navode da se Ugovor o miru između FNRJ i Republike Italije počeo primjenjivati sa 15. rujnom 1947. godine, dok je kaznena presuda donijeta primjenom propisa Jugoslavije prije 15. rujna 1947. godine, tj. prije stupanja na snagu ugovora o miru kojim su pripojena područja ustupljena Jugoslaviji s pravom punog suvereniteta. Slijedom navedenog, navedena se presuda nije mogla temeljiti na pozitivnim jugoslavenskim propisima budući da tada propisi države FNRJ još nisu važili za područje Istre. Mišljenja su, da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer se prvostupanjski sud o ovoj činjenici nije izjasnio, što za posljedicu ima i neosnovane i netočne navode iz mišljenja Državnog odvjetništva da presuda kojom je oduzeta imovina prethodnog vlasnika nije donijeta "zloupotrebom prava ili političke moći“ odnosno da „ne proturiječi javnom poretku Republike Hrvatske“, odnosno da „postupak koji je prethodio nije kršio međunarodno priznata načela pravne države i demokratskog društva“, kojem pak mišljenju se pridaje vjera i na istom sud zasniva pobijanu odluku, iako su tužitelji ove prigovore isticali ranije u postupku. Smatraju da su takvi procesi unaprijed bili smišljeni u cilju konfiskacije imovine, pogotovo kada se radilo o velikoj i vrijednoj imovini kao što je ovdje slučaj, a konfiskacijom imovine osuđeniku se indirektno kažnjavala i rodbina kažnjenika, roditelji, žena, djeca, što ni u jednom civiliziranom društvu nije bilo dopustivo. Dodaju i da je pozivanje prvostupanjskog suda na članak 10. Zakona o naknadi, promašeno. Predlažu usvojiti žalbu i tužbeni zahtjev. 4. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21., dalje u tekstu: ZUS/10), ovaj Sud nalazi da prvostupanjski upravni sud nije povrijedio zakon na štetu tužitelja time što je odbio tužbeni zahtjev.
7. Presudom prvostupanjskog suda potvrđena je pravilnost stajališta upravnih tijela prema kojem je u pravilno i zakonito provedenom postupku odlučeno o zahtjevu zainteresirane osobe i posljedično tome odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.
8. Naime, prema dokumentaciji spisa predmeta predmetna imovina je oduzeta konfiskacijom na osnovi presude Okružnog suda za Istru posl.br. K-32/47 od 4. srpnja 1947. godine.
9. Tužitelji prigovaraju da u vrijeme kad je ta presuda donijeta područje Istre još nije pripadalo Jugoslaviji pa se ni presuda jugoslavenskih vlasti ne može odnositi na područje na kojem Jugoslavija nije imala suverenitet. Međutim, suprotno takvoj tvrdnji tužitelja, povijesni javno objavljeni izvori navode da je Ugovor o miru s Italijom, kao jedan od Pariških ugovora o miru nakon Drugog svjetskog rata potpisan 10. veljače 1947. godine. Sile pobjednice, među kojima je i Jugoslavija - njime su uredile međusobne odnose povodom rata u kojem su se talijanske vojne snage borile do kapitulacije Italije 1943. Jugoslavija je shodno navedenom Ugovoru preuzela slovensku i hrvatsku Istru, Rijeku, Zadar, otoke Cres, Lošinj, Lastovo, Palagružu i još neke manje otoke.
10. Neovisno o navedenom, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 4. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 39/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: Zakon o naknadi), jer ta odredba Zakona o naknadi mogućnost vraćanja u vlasništvo oduzete imovine vezuje isključivo uz oduzimanje imovine zloporabom političke moći od strane jugoslavenskih vlasti, što ovdje nije slučaj.
11. Naime, kao što je to ispravno obrazloženo u prvostupanjskoj presudi, u mišljenju Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, broj: KR-DO-1279/2014 od 2. travnja 2015., navodi se da presuda Okružnog suda za Istru posl.br. K-32/47 od 4. srpnja 1947. nije protivna međunarodno priznatim načelima pravne države i demokratskog društva, odnosno ne proturječi javnom poretku Republike Hrvatske, jer je riječ o kaznenim djelima protiv života i tijela i kaznenim djelima protiv opće sigurnosti koja egzistiraju u recentnom zakonodavstvu Republike Hrvatske kao kaznena djela čiji je zaštitni objekt ljudski život, fizički integritet i imovina (sudjelovanje u pripremama i organizaciji radnji koje su dovele do smrti više osoba, te paljenju kuća u nekim selima i zlostavljanju više desetina uhapšenika).
12. Neosnovan je prigovor usmjeren na zapreku vraćanju u kaznenom postupku oduzete imovine u vezi s člankom 10. Zakona o naknadi, jer, kao što je to ispravno obrazloženo u pobijanoj presudi, iz podataka spisa proizlazi da je osuđenik, prednik tužitelja optirao za talijansko državljanstvo, rješenjem o opciji MUP NRH broj 21926 - IV-48 od 25. svibnja 1948. pa ni po toj osnovi ne bi mogao ostvariti pravo na naknadu oduzete imovine.
13. Zbog svega navedenog, ovaj Sud nalazi da je u upravnom postupku na temelju odredbe članka 4. Zakona o naknadi pravilno odbijen zahtjev tužitelja za naknadu za oduzetu imovinu te da su posljedično tome rješenje tuženika i žalbom pobijana presuda utemeljeni na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, a procesne povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, nisu počinjene.
14. Naposljetku zakonita je i odluka o trošku iz prvostupanjske presude, jer se shodno uspjehu u sporu ispravno temelji na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS/10.
15. Kako tužitelji u žalbenim navodima ne iznose pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
16. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS/10, koji se primjenjuje sukladno članku 169. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24), odbiti žalbu kao neosnovanu.
U Zagrebu, 22. listopada 2024.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić
