Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-732/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Sare Bušić kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv okrivljenika ĆE, zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika ĆE, protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovnog broja K-156/2022, od 19. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

Žalba okrivljenika ĆE odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Šibeniku proglasio je krivim okrivljenika ĆE, zbog počinjenja kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavka 1. KZ/11 te ga je, na temelju te odredbe, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

2. Na temelju odredbe članka 54. KZ/11, okrivljenom ĆE je u kaznu na koju je osuđen uračunato vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru, od 19. ožujka 2022., do 19. svibnja 2022.

3. Na temelju članka 79. KZ/11, od okrivljenika je oduzet jedan mobilni uređaj marke "Samsung A12" crne boje sa SIM karticom operatera "Telekom", pozivnog broja [broj telefona] i SIM karticom operatera "Bonbon" pozivnog broja [broj telefona] privremeno oduzeto po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta serijskog broja: [serijski broj], od 19. ožujka 2022.

4. Na temelju odredbe članka 560. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu: ZKP/08), u vezi članka 77. stavka 1. KZ/11, od okrivljenika ĆE je oduzeta imovinska korist ostvarena ovim kaznenim djelom u iznosu od 2.000,00 kuna, od kojih je iznos od 690,00 kuna oduzet prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 00102544, od 19. ožujka 2022. Utvrđeno je da je ukupni novčani iznos od 2.000,00 kuna imovinska korist koju je okrivljeni ĆE ostvario počinjenjem kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. KZ/11 te da je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske. Naloženo je potom okrivljeniku da uplati iznos od 1.310,00 kuna, s tim što mu je u oduzimanje imovinske koristi već uračunat iznos od 690,00 kuna koje mu je oduzeto uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, a potom deponiran na račun Ministarstva državne imovine broj HR12 1001005 1863000160 kod Hrvatske narodne banke u iznosu od 690,00 kuna, u korist državnog proračuna Republike Hrvatske broj HR 1210010051863000160, pozivom na broj 7129-4340-15622, u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

5. Na temelju članka 148. stavka 6., u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. ZKP/08, okrivljenik je u cijelosti oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka.

6. Protiv ove presude žalbu je podnio okrivljenik ĆE, po svojoj braniteljici Ani Škevin odvjetnici u Šibeniku zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se usvoji žalba i ukine prvostupanjska presuda te predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno da se pobijana presuda preinači na način da se donese oslobađajuća presuda, a podredno da se ublaži kazna, uslijed naročitih olakotnih okolnosti te da se ista zamijeni uvjetnom osudom.

7. Odgovor na žalbu podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, s prijedlogom da se žalba okrivljenika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda Općinskog suda u Šibeniku.

8. Prije održavanje sjednice drugostupanjskog vijeća, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, po obavljenom uvidu, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

9. Žalba okrivljenika ĆE je neosnovana.

10. Žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka okrivljenik je u žalbi pravno označio kao povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, navodeći kako o odlučnoj činjenici postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza okrivljenika danog u postupku i samog njegovog iskaza. Naime, u presudi da se navodi kako je okrivljenik u svojoj obrani kazao da u početku nije znao da se radi o ilegalnim migrantima, ali da je potom shvatio što je u pitanju, no da okrivljenik tijekom postupka nigdje nije izričito to naveo, štoviše da je više puta rekao kako on nikada ne bi pristao obaviti sporni prijevoz, da je znao da se radi o ilegalnim migrantima, kao i da on nije mogao zaključiti da se radi o ilegalnim migrantima niti u trenutku kada su isti sjeli u automobil kojim je okrivljenik upravljao, s obzirom na izgled tih osoba.

11. Međutim, suprotno navodima žalbe okrivljenika, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju se upire žalbom jer ne postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju obrane okrivljenika i same njegove obrane. Naime, prvostupanjski sud je vjerno prenio obranu okrivljenika u tom dijelu, što jasno proizlazi iz DVD snimke prvog ispitivanja okrivljenika na kojoj se vrlo razgovijetno čuje kako nazočni tumač za albanski jezik prevodi okrivljenikove riječi te navodi kako u početku nije znao da se radi o ilegalnim migrantima, ali da je potom to shvatio. Vrlo slično tome okrivljenik je iskazao i na raspravi od 19. svibnja 2022., kada je, iznoseći svoju obranu, naveo da u trenutku ulaska njemu nepoznatih osoba u vozilo nije mogao vidjeti jesu li te osobe migranti, ali da je "znao u podsvijesti i mislio da je to zabranjeno". Bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 ostvarena je samo u situaciji kada se radi o znatnoj proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju, između ostalog, obrane okrivljenika i same te obrane, a u ovom slučaju je potpuno jasno da se ne radi o nikakvoj proturječnosti, a pogotovo ne o znatnom proturječju, kako se to neosnovano navodi u žalbi okrivljenika.

12. Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka okrivljenik vidi u tome što je prvostupanjski sud, bez suglasnosti stranaka, na temelju odredbe članka 431. stavka 1. točke 2. ZKP/08, pročitao na raspravi iskaze svjedoka ŽE, ĆER i ZE, uz obrazloženje da je dolazak ovih svjedoka na sud nemoguć jer su nakon provedenog prekršajnog postupka protjerani u Federaciju BiH, a nije se radilo o ispitivanju svjedoka na dokaznom ročištu, sukladno članku 326. stavku 1. točka 3. ZKP/08, na koji način da je povrijeđeno pravo okrivljenika na konfrontaciju sa svjedocima, kao i načelo jednakosti oružja te pravo na pravično suđenje, čime da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. i 3. ZKP/08.

13. Suprotno ovim žalbenim navodima, ni na opisani način nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se ukazuje, s obzirom na to da je prvostupanjski sud, potpuno osnovano, primjenjujući odredbu članka 431. stavka 1. točke 2. ZKP/08, pročitao iskaze imenovanih svjedoka, koji su ispitani od strane policijskih službenika, na temelju naloga nadležnog državnog odvjetnika. Dakle, ovi svjedoci su ispitani potpuno u skladu s važećim odredbama ZKP/08 te su stoga zakonito pribavljeni. Istina, okrivljeniku nije bilo omogućeno tijekom postupka ispitati ove svjedoke, međutim kako se navedeni svjedoci više ne nalaze na teritoriju Republike Hrvatske, odnosno kako su oni, nakon provedenog prekršajnog postupka, deportirani to je opravdano prvostupanjski sud ocijenio da bi dolazak na raspravu ovih svjedoka bio nemoguć, radi čega je potpuno osnovano pročitao njihove iskaze, na temelju navedene zakonske odredbe. Točno je da je, zbog navedenih okolnosti okrivljeniku bilo onemogućeno postavljanje pitanja tim svjedocima, međutim osuđujuća presuda se ne temelji isključivo ili u pretežitom dijelu na iskazima ovih svjedoka, a u konačnici oni okrivljenika nisu ni teretili, tako da čitanjem njihovih iskaza nije povrijeđeno okrivljenikovo pravo na pravično suđenje, kao ni načelo jednakosti oružja.

14. Slijedeću bitnu povredu odredaba kaznenog postupka okrivljenik je također pravno označio kao povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08, uz obrazloženje da je odbijen prijedlog obrane za vještačenjem mobitela okrivljenika kao nevažan, a da je ovaj dokaz izveden čitanjem zapisnika o pretrazi pokretne stvari i bankovnog sefa i to upravo ovog okrivljenikovog mobitela. U žalbi se ukazuje na to da bi se vještačenjem okrivljenikovog mobitela došlo do saznanja o postojanju okolnosti koje bi mu išle u korist, na način da bi dokazale njegovu obranu kako je on pretraživao internetske stranice radi pronalaženja posla u Njemačkoj i kupnje autobusne karte, a posljedično da bi to bio dokaz u pravcu nepostojanja kriminalne namjere na njegovoj strani i da je prijevoz osoba koji je predmet ovoga postupka napravio u neznanju o samoj naravi tog posla.

14.1. Ni ovi žalbeni navodi se ne mogu prihvatiti, budući da niti na opisani način nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se ukazuje žalbom. Naime, sud nije obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz članka 421. stavka 1. ZKP/08 pa je stoga i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju. U konkretnom slučaju okolnosti koje bi se utvrdile vještačenjem mobitela okrivljenika su se odnosile na tvrdnju obrane da je on pretraživao internetske stranice u potrazi za zaposlenjem u Njemačkoj te kako bi saznao cijene autobusne karte do Njemačke. Ove okolnosti, čak i kada bi se njihovo postojanje neprijeporno utvrdilo, nisu takve kvalitete da bi mogli dovesti u pitanje opstojnost kaznenog djela za koje je okrivljenik proglašen krivim, posebice kod postojanja niza materijalnih i personalnih dokaza, a u konačnici čak i same obrane okrivljenika. Stoga je potpuno ispravno prvostupanjski sud odbio prijedlog za vještačenjem mobitela okrivljenika jer se tim dokazom ne bi mogle utvrditi činjenice koje bi bile odlučne za donošenje presude u ovom predmetu niti bi te činjenice pojačale poziciju obrane ili bi dovele do oslobađajuće presude. Slijedom navedenog okrivljenik se neosnovano žali zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

15. Svi ostali žalbeni navodi se odnose na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, što je za posljedicu imalo i povredu kaznenog zakona na štetu okrivljenika. U žalbi se ukazuje na to da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu svijesti okrivljenika o tome da je prevozio migrante te da se radi o jednoj protupravnoj aktivnosti, čime se želi ukazati da na strani okrivljenika nisu bili ostvareni svi elementi krivnje iz članka 23. KZ/11. U tom kontekstu se ponavljaju navodi kako okrivljeni nikada ne bi pristao na prijevoz da je znao da se radi o ilegalnim migrantima, kako okrivljenik nije imao razloga za sumnju da su osobe koje je preuzeo na prijevoz tu nezakonito, kako nije znao da je prevoženje migranata kazneno djelo u Republici Hrvatskoj jer je prije ovog događaja tu bio samo jednom, kako u Republici Sjevernoj Makedoniji, gdje okrivljenik prebiva, pomaganje i omogućavanje ilegalnih migracija "redovno nije sankcionirano niti postoji dovoljna svijest o protupravnosti toga".

15.1. Međutim, ovakvi žalbeni navodi ne mogu se prihvatiti jer ih rezultati dokaznog postupka, ali dijelom već i sama obrana okrivljenika u potpunosti demantiraju. Naime, sam okrivljenik je, iznoseći obranu na raspravi, naveo da je, što se tiče prijevoza ovih osoba, u podsvijesti znao i da je mislio da je to zabranjeno, a osim toga, kako je to već i ranije navedeno, okrivljenik je prilikom prvog ispitivanja pred policijskim istražiteljem jasno kazao da je "shvatio" da se radi o ilegalnim migrantima. Istaknuti žalbeni navodi krajnje su neuvjerljivi tim više što je okrivljenik iz Republike Sjeverne Makedonije došao u Republiku Hrvatsku prihvaćajući ponudu nepoznate osobe kako bi "vozio ljude iz Hrvatske u Sloveniju", noćio je u hotelu za što mu je račun platila ta nepoznata osoba, za prijevoz ovih osoba dobio je vozilo rent-a-cara, kojeg je iznajmila neka druga nepoznata ženska osoba, a uz to je sam u svojoj obrani naveo da mu je za prijevoz ovih ljudi mu bilo obećano da će dobiti 400,00 do 500,00 eura po osobi. Nadalje, okrivljenik je ovim vozilom otišao do lokacije koju mu je nepoznata osoba putem WhatsApp aplikacije poslala, gdje je sačekao 3 osobe koje su se preko brda spustile do njegovog vozila, izvan bilo kakvog naseljenog mjesta ili autobusne postaje, tako da su svi navodi okrivljenika da on nije bio svjestan koga prevozi i da to što radi nije ilegalna djelatnost izrazito neuvjerljivi i kao takvi neprihvatljivi.

15.2. Naime, okrivljenik je odrasla i duševno zdrava osoba, s fakultetskim obrazovanjem i stoga se ne može prihvatiti njegova obrana kako nije bio svjestan da je aktivnost u koju se upustio protupravna, tim više što nije sporno da on nema nikakvu dozvolu ili registriranu djelatnost da se u Republici Hrvatskoj bavi bilo kakvom vrstom prijevoza osoba. Pored toga, nedvojbeno je kako su ilegalne migracije, koje su neizostavno premrežene s organiziranim kriminalom na međunarodnoj razini, svjetski problem, koji je globalno medijski toliko eksponiran da se ne može prihvatiti obrana okrivljenika kako kod njega nije postojala svijest o protupravnosti vezano za sudjelovanje u nekoj takvoj aktivnosti, makar "samo" prijevozom ilegalnih migranata od Republike Hrvatske do Slovenije. Konačno, već sam iznos nagrade koju je trebao dobiti za ovaj posao u visini od, kako je naveo 400,00 do 500,00 eura po osobi, dovoljno jasno ukazuje na to da se radi o nezakonitom postupanju, pa su, imajući u vidu sve naprijed navedeno, navodi žalbe okrivljenika istaknuti u tom pravcu neosnovani.

15.3. Slijedom svega iznijetog, potpuno je ispravno prvostupanjski sud ocijenio da su se u postupanju okrivljenika ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. KZ/11, za što je dao valjane i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a što svojim žalbenim navodima okrivljenik nije doveo u pitanje. Nakon toga, prvostupanjski sud je osnovano okrivljenika, kao ubrojivu osobu, koji je ovo kazneno djelo počinio s izravnom namjerom, svjestan protupravnosti svog postupanja i kod nepostojanja niti jednog ispričavajućeg razloga, proglasio krivim. Stoga se okrivljenik neosnovano žali zbog žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koja je za posljedicu imala i povredu kaznenog zakona na njegovu štetu.

16. Što se tiče žalbene osnove odluke o kazni, u žalbi se navodi kako je kazna zatvora u trajanju od jedne godine prestroga jer, zbog postojanja osobitih olakotnih okolnosti, da je bilo prostora za primjenu instituta ublažavanja kazne. U tom smislu se posebno ističe kako je okrivljenik osoba koja živi mirnim obiteljskim životom, kako je visokoobrazovan i zaposlen te živi zajedno sa suprugom koja je profesorica ekonomije i skrbi o dvoje maloljetne djece. Isti nikada do sada da nije imao problema sa zakonom te nije bio ni prekršajno ni kazneno osuđivan. Nadalje se ističe kako je izrazio kajanje zbog učinjenog i obećao da se to više nikada neće ponoviti, a vrijeme od dva mjeseca koje je do sada proveo u istražnom zatvoru da je na njega dovoljno utjecalo u smislu specijalne prevencije, stoga da se i svrha kažnjavanja mogla ostvariti i izricanjem uvjetne osude.

17. Vezano za istaknute žalbene razloge, za istaknuti je kako je prvostupanjski sud potpuno pravilno utvrdio i adekvatno vrednovao sve okolnosti vezane uz počinjenje ovog kaznenog djela, što ni sam okrivljenik u svojoj žalbi ne poriče. Međutim, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi da bi se radilo o osobito izraženim olakotnim okolnostima, koje bi bili takve kvalitete da bi u svojoj ukupnosti predstavljale one naročite okolnosti koje bi mogle dovesti do ublažavanja kazne ispod zakonom propisanog minimuma. Naime, za ovo kazneno djelo zakonom je propisana kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) do 8 (osam) godina te je, očito uvažavajući i uzimajući u obzir sve navedene olakotne okolnosti, prvostupanjski sud kaznu okrivljeniku odmjerio na samom posebnom minimumu zakonom zapriječene kazne, što u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Radi se, naime o iznimno društveno opasnom kaznenom djelu, koje je u stalnom porastu, a uz to je za napomenuti kako je okrivljenik u Republiku Hrvatsku došao iz prilično udaljene zemlje, isključivo kako bi počinio kazneno djelo za koje je osuđen. Navedene okolnosti doista ne opravdavaju nikakvo blaže kažnjavanje, kako se to predlaže u žalbi okrivljenika te je ocjena i ovog drugostupanjskog suda kako se isključivo ovakvom kaznom može ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11, radi čega je neosnovana žalba okrivljenika i u pogledu te žalbene osnove.

18. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu okrivljenika sukladno članku 482. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08), valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 22. listopada 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić