REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-222/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jasminka Gregurić Matić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Matić, Feldman i Herman sa sjedištem u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnica Dora Hanžeković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri sa sjedištem u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž - 801/2022-3 od 25. kolovoza 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj 6 P - 258/19-24 od 16. ožujka 2022., u sjednici održanoj 22. listopada 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž - 801/2022-3 od 25. kolovoza 2022. i presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj 6 P - 258/19-24 od 16. ožujka 2022. u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbi čl. 7. sklopljenog ugovora o kreditu (t. I. al. 1. izreke prvostupanjske presude), tuženiku naložena isplata 342.882,94 kune s pripadajućom zateznom kamatom (t. III. izreke prvostupanjske presude), te odlučeno o troškovima postupka (t. VI. prvostupanjske presude) i u ovom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. U preostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ništetne odredbe čl. 7. i čl. 8 ugovora o kreditu sklopljenog između tuženika i tužitelja 16. veljače 2006. i tuženik obvezan isplatiti tužitelju 21.687,32 kuna suviše 342.882,94 kune s pripadajućom zateznom kamatom kako je to preciznije određeno izrekom pod t. I., II. i III. prvostupanjske presude. Odlukom o troškovima postupka tuženik je obvezan naknaditi tužitelju 39.154,05 kuna s pripadajućom zateznom kamatom.

2. Rješenjem ovog suda broj Revd - 4958/2022-2 od 5. travnja 2023. tuženiku je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja: "Da li je dovoljno u pojedinačnim postupcima da se sud samo pozove na utvrđenja iz odluka iz kolektivnog spora, uzimajući u obzir da je sud u postupku kolektivne zaštite samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora, bez provođenja kontradiktornog postupka gdje će se utvrditi da li je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze?"

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je zbog prethodno naznačenog pravnog pitanja podnio reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno revizijskim navodima, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Tužitelj je odgovorio na reviziju uz prijedlog da se odbije kao neosnovana.

5. Revizija je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao potrošača na utvrđenje da su ništetne odredbe čl. 7. i čl. 8 ugovora o kreditu sklopljenog između tuženika i tužitelja 16. veljače 2006., kao i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pitanje za koje je rješenjem ovog suda broj Revd - 4958/2022-2 od 5. travnja 2023. tuženiku dopuštena revizija odnosi se samo na odgovarajuću informiranost tužitelja glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze?"

8. Kod utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi nižestupanjski sudovi su se pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt - 2221/18 od 3. rujna 2019.), te odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt - 249/14 od 9. travnja 2015.) kojima je utvrđeno postupanje suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), odnosno od 7. kolovoza 2007. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) i odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08.,78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

9. Ujedno su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev temeljem pravnog shvaćanja prema kojem u naprijed navedenoj situaciji nisu dužni provoditi dokazni postupak, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c ZPP-a u svezi čl. 502.a ZPP-a.

10. Tuženik naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbi Zakona o zaštiti potrošača pri donošenje zaključka suda prema kojem se o odredbama potrošačkog ugovora o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojih je tuženik predložio. Tuženik smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

11. U skladu s prethodno izloženim potrebno je dati odgovor na pitanje može li se tužitelj, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi u predmetnom postupku, pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku.

12. Kod odgovora na navedeno pitanje treba reći da čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača glasi: „...ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača... (...) ...ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati...“. U prethodno citiranom kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača predmet dokazivanja nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka. S druge strane, u ovom postupku, tuženik je predlagao dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni, jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi mogli utjecati na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku, niti je o njoj tuženiku omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

13. Prema shvaćanju ovog suda (pravno shvaćanje iznijeto u odlukama broj: Rev- 120/2023-2 od 28. veljače 2023, Rev- 1279/2022-2 od 14. veljače 2023, Rev- 1074/2023-2 od 23. siječnja 2024. i dalje, koje je u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenim u odluci toga suda Broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.), u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je tuženik mogao tvrditi, te da mu je sud morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredbi, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena, jer tuženiku nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

14. S obzirom na navedeno, osnovano revident smatra da se odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog ugovora o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu saslušaju određeni svjedoci, između kojih je i radnik tuženika, a sud je odbio taj dokazni prijedlog tuženika.

15. U ovom konkretnom slučaju tuženik je predložio saslušati svjedoke između ostalog i na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenim odredbama, te je osporio izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, dok su nižestupanjski sudovi odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u kolektivnom sporu, čime su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i pravilnu primjenu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

16. Na temelju svega naprijed navedenog (ispitujući pobijanu odluku samo zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena) valjalo je odlučiti kao u izreci pod t. I. izreke ove presude pozivom na odredbu čl. 391. st. 7. ZPP-a. Kako ovaj sud prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a nije ovlašten ispitivati pobijanu presudu izvan pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena, valjalo je u preostalom dijelu reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu čl. 391. st. 6. ZPP-a (t. II. izreke ove presude).

17. U ponovnom postupku potrebno je utvrditi činjenice odlučne za primjenu materijalnog prava u smislu izloženog pravnog shvaćanja ovog suda, nakon čega će biti moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

18. Ukinuta je i odluka o troškovima postupka, jer se za sada ne zna uspjeh stranaka u sporu, a o trošku revizijskog postupka odlučit će se konačnom odlukom (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 22. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek