REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-945/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Renate Šantek i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Addiko Bank d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Keršimiru Ćurkoviću i Iris Šanjug, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4187/2022-3 od 13. prosinca 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3739/2021-21 od 16. rujna 2022., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P- 3739/2021-27 od 6. listopada 2022., u sjednici održanoj 22. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženice podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4187/2022-3 od 13. prosinca 2022., kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, ispravljenom rješenjem istog suda poslovni broj P- 3739/2021-27 od 6. listopada 2022., u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj: 016-2945/2006 od 21. prosinca 2006. zaključenim između HYPO-ALPE-ADRIA-BANK d.d., pravnog prednika tuženika, kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika i to u članku 2. u dijelu u kojem je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.370,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita te u dijelu članka 4. kojim se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit u kunskoj protuvrijednosti 219,12 CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, u točki II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 16.019,66 kn/2.126,17 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke, u točki III. izreke naloženo tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 9.000,00 kn/1.194,51 EUR, te je u točki IV. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd-1614/2023-2 od 26. travnja 2023. tuženici je dopušteno podnošenje revizije u ovom postupku protiv drugostupanjske presude u odnosu na pravna pitanja:

''1. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, posebice u vidu saslušanja djelatnika tuženika, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli?

2. Je li sud omogućio raspravljanje o činjenicama koje su predmet vještačenja u parnici ako nije prihvatio dokazni prijedlog za usmenim saslušanjem vještaka na glavnoj raspravi na okolnost istaknutih prigovora na pisani nalaz i mišljenje ili je na taj način počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka?"

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane odluke tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) zbog pitanja: "1. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, posebice u vidu saslušanja djelatnika tuženika, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli i 2. Je li sud omogućio raspravljanje o činjenicama koje su predmet vještačenja u parnici ako nije prihvatio dokazni prijedlog za usmenim saslušanjem svjedoka na glavnoj raspravi na okolnost istaknutih prigovora na pisani nalaz i mišljenje ili je na taj način počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka?". Predložila je ukinuti u cijelosti odluke nižestupanjskih sudova te predmet vratiti na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

5. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao potrošača za isplatom utužene svote na ime vraćanja preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu broj: 016-988/2006 (dalje: Ugovor) u iznosu od 31.317,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sklopljenog 24. travnja 2006. između prednice tuženice (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao Banke i tužiteljice kao korisnika kredita.

8. 1. U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su zaključili da u ovoj pravnoj situaciji sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 120/15, 14/19 – dalje: ZZP) u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

8. 2. Prvostupanjski sud je odbio dokazni prijedlog tuženice za saslušanjem javne bilježnice ABC na okolnost načina pregovaranja i sklapanja Ugovora, s obzirom da je „odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj.“

9. Drugostupanjski sud, cijeneći da „pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249 /14 od 9. travnja 2015. a kojim je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika“, također smatra „da to obvezuje i prvostupanjski sud, te prvostupanjski sud nije niti trebao posebno obrazlagati ništetnost navedenih odredbi ugovora, s obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci. Sud nije dužan to ponovno raspravljati i ocjenjivati u individualnom sporu, ali izrekom odluke, kao deklaratorni preambul to može utvrditi i u tom smislu tužiteljica ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.“

10. S obzirom na izneseno, po provedenom financijskom vještačenju, nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev za isplatu pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje: ZOO), pri čemu vezano za prijedlog tuženice za dopunu financijskog vještačenja, drugostupanjski sud navodi da je „tijekom postupka tuženik je isticao prigovore pravne naravi pogrešno smatrajući da je prvostupanjski sud dao pogrešnu uputu vještaku o načinu provođenja financijskog vještačenja, odnosno da je vještačenje provedeno prema prijedlogu tužiteljice kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a trebalo ga je provesti na način da se koristi promjenjiva kamatna stopa u odnosu na kunske kredite koje su kamate važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, te je odbijen prijedlog tuženika za dopunu vještačenja. Time što je odbijen prijedlog tuženika za dopunu vještačenja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju ukazuje žalba tuženika niti je tuženik onemogućen u raspravljanju. Naime, tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan, pa upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog pravilno nije prihvaćen, pa shodno toga nije bilo potrebno odrediti dopunsko vještačenje.“

11. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ZPP-a zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 3. ZPP).

12. Tuženica naznačenim pitanjem u biti osporava pravilnost primjene odredbe čl. 81. st. 4. i čl. 260. st. 1. i čl. 261. st. 3. ZZP-a pri donošenju zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo i o visini duga, pogotovo iz razloga jer je na tu okolnost predložen od strane tuženice, ali nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka, kao ni dokaz saslušanjem vještaka i dokaz dopunom nalaza i mišljenja vještaka.

13. Tuženica smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno njezino pravo na procesnu ravnopravnost, te da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Stoga je u ovom postupku potrebno dati odgovor na pitanje može li se sud utvrđujući ništetnost sporne ugovorne odredbe u predmetnom postupku pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, odnosno na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženici, te mora li sud po prijedlogu tuženice provesti dopunu vještačenja i provesti usmeno saslušanje vještaka.

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4. čl. 81. st. 1. ZZP-a.).

16. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača odbijen je dokazni prijedlog tuženice za saslušanjem svjedoka - javne bilježnice ABC na okolnost načina pregovaranja i sklapanja Ugovora.

17. Naime, u ovom postupku tuženica je početno predlagala dokaze na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora, svoje djelatnike ĆS i PS, te je na pripremnom ročištu održanom 3. veljače 2022., odustala od saslušanja navedenih svjedoka i predložila saslušanje javne bilježnice ABC na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora, a sud je na tom ročištu odbio provesti navedeni dokaz iz gore navedenih razloga, kao što je odbio provesti dokaz dopunom nalaza i mišljenja vještaka, po prijedlogu tuženice iz podneska od 2. svibnja 2022., kojim je tražena dopuna nalaza na način da „izračuna kamatnu stopu na kunske kredite i u skladu s promjenjivom kamatnom stopom, kao i odgovoriti na istaknute prigovore“, jer je ocijenio da se radi o pravnom pitanju za koje je mjerodavno shvaćanje suda a nije stručno pitanje za koje bi sudu bila potrebna stručna pomoć financijskog vještaka jer sud ne raspolaže takvim znanjima.

18. S obzirom na navedeno, i prema shvaćanju ovoga suda, u iznesenim okolnostima predloženi dokazi nisu trebali ni biti izvedeni jer je neuvjerljivo, neprihvatljivo i nelogično da bi javna bilježnica mogla imati bilo kakva ili pak bolja, odnosno relevantnija saznanja o okolnostima i načinu pregovaranja i sklapanja predmetnog ugovora od samih djelatnika banke, koje je tuženica najprije predložila saslušati kao svjedoke na navedene okolnosti, od kojeg dokaznog prijedloga je odustala bez objašnjena, a umjesto tih dokaza predložila saslušanje javne bilježnice koja nije sudjelovala u navedenom procesu eventualnog pregovaranja. Stoga i po ovome sudu, u iznesenim okolnostima, u ovom pojedinačnom postupku saslušanje javne bilježnice ne može predstavljati, niti predstavlja odlučni dokaz koji bi utjecao na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, navedenim postupanjem nižestupanjskih sudova nije povrijeđeno, iako je odluka suda utemeljena na zaključku da tužiteljici nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, neovisno o tome što ta okolnost nije bile bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku, jer tom tuženici nije onemogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

19. Prema navedenom, postupajući na navedeni način se ne odstupa od stajališta ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ocjeni ovoga suda tuženica mogla tvrditi, što je i tvrdila, te joj je sud u ovome slučaju i omogućio dokazivanje da se u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranom ili standardnom ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, što joj je i omogućio. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijestio spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućenom dokazivanje o protivnom. (tako i Rev 120/2023-2 od 28. veljače 2023.). U ovom slučaju je tuženici omogućeno obaranje presumpcije nepoštenog pregovaranja utvrđenoj u citiranom kolektivnom sporu, a provedenim dokazima tuženica nije uspjela oboriti navedenu presumpciju.

20. Naprijed navedeno pravno shvaćanje podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem:

''…banka može predložiti da se na okolnosti obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije obaviješten o parametrima primjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pri tom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuje da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti… Kad na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati „informiranim“ sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama, Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije , br. 39804/06, paragraf 27.presuda od 23. listopada 2008.)…U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikada nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu."

21. S obzirom na navedeno, neosnovano revidentica smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. ZZP i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, u situaciji kada je revidentica predložila dokaz o načinu pregovaranja prije sklapanja Ugovora o kreditu (saslušanje javne bilježnice koja ne sudjeluje u postupku pregovaranja, zbog čega je sud i odbio taj dokazni prijedlog), a kada je odustala od ranije predloženog saslušanja djelatnika tuženice koji su sudjelovali u sklapanju Ugovora o kreditu.

22. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Sud može primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak te donijeti presudu bez provođenja dokaznog postupka, konkretno saslušanja javne bilježnice koja nije sudjelovala u postupku pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu, u situaciji kada je tuženik prethodno predložio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka, radnika revidenta, koji su sudjelovali u sklapanju Ugovora o kreditu, a potom odustao od tih dokaza i predložio provođenje dokaza - saslušanjem javne bilježnice, koja nema konkretnih saznanja o sklapanju ugovora o kreditu.

23. Kako je tuženica je na okolnost načina pregovaranja predložila saslušati svjedokinju javnu bilježnicu o načinu pregovaranja i sklapanja Ugovora, pa iako su nižestupanjski sudovi odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu, takvim postupanjem nisu povrijedili tuženičino pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbu čl. 81. st. 4. ZZP-a.

24. 1. U reviziji tuženica neosnovano ističe i da joj je onemogućeno raspravljanje pred sudom jer je odbijen njezin prijedlog da se usmeno sasluša vještak financijske struke kao i prijedlog za provođenje dopunskog vještačenja. Navodi da bi, da je proveden taj dokaz vještak bio u mogućnosti odgovoriti na prigovore i postavljena pitanja tuženice kako bi se razjasnili izneseni prigovori, a što je u predmetnom slučaju izostalo nezakonitim postupanjem suda, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 6. ZPP-a.

24. 2. Glede navedene tvrdnje tuženici se prije svega ukazuje da joj je citiranim rješenjem revizijskog suda dopuštena revizija u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na saslušanje vještaka, a u podnesenoj reviziji je postavljeno pitanje koje se odnosi na "saslušanje svjedoka na glavnoj raspravi na okolnost istaknutih prigovora na pisani nalaz i mišljenje", pa kako tuženici nije dopušteno postavljanje pitanja vezano za saslušanje svjedoka koji bi pojasnio pisani nalaz i mišljenje vještaka već samo iz toga razloga tako postavljeno pitanje u podnesenoj reviziji ne dovoodi uopće u pitanje zakonitost nižestupanjskih odluka niti počinjenje navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

25. Ukoliko bi se i prihvatilo da se radi o pogrešci u pisanju i pretjeranom formalizmu, i da se zapravo radi o pitanju koje se odnosi na saslušanje vještaka, a ne na saslušanje svjedoka, s obzirom na činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova i sve okolnosti ovoga slučaja, ovaj sud smatra da ni u toj situaciji revizija tuženice nije osnovana. Naime, prema odredbi čl. 260. st. 1. ZPP-a sud određuje hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ih podnijeti i pismeno prije rasprave time da sud određuje rok za pismeno podnošenje nalaza i mišljenja. Prema toj odredbi, dakle, vještak u pravilu daje svoj nalaz i mišljenje usmeno na raspravi a može ga dati i pismeno prije rasprave, odnosno zakon ne ograničava iznošenje vještačkog nalaza i mišljenja jedino u pisanom obliku. Naprijed navedena odredba je u skladu sa načelom neposrednosti o kojoj govori čl. 4. ZPP-a po kojem sud u pravilu odlučuje na temelju usmene, neposredne i javne rasprave. Da se vještaci usmeno saslušavaju na glavnoj raspravi proizlazi i iz odredbe čl. 302. ZPP-a po kojoj nakon što sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća završi saslušanje vještaka, vještaku mogu po njegovom odobrenju stranke neposredno postavljati pitanja.

26. 1. Kad stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka propust suda da pozove vještaka da svoj nalaz i mišljenje dade i usmeno na raspravi ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja bi bila ili mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Stoga je stranci onemogućeno raspravljanje pred sudom kada njeni prigovori na nalaz i mišljenje vještaka nisu dostavljeni vještaku niti je on po njima saslušan na glavnoj raspravi.

26. 2. Ovaj je sud već u više slučajeva (Rev-3073/90, Rev-54/07, Rev-586/11, Revx- 765/13, Rev-x 1044/2017-2 od 19. rujna 2018., Rev 3019/2016-2 od 1. listopada 2019. ) zauzeo shvaćanje da je stranka onemogućena u raspravljanju u situaciji kada je sud, a nakon što je vještak sačinio pisani nalaz i mišljenje i nakon što je stranka prigovorila tom nalazu i mišljenju, odbio prijedlog stranke za pozivanjem vještaka na raspravu i usmenim odgovaranjem na primjedbe stranke, čime da je počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a.

27. 1. Međutim, prema shvaćanju ovoga suda, u konkretnom slučaju se ne radi o navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, jer je u ovom postupku drugostupanjski sud, kako je već naprijed navedeno, utvrdio da je „tijekom postupka tuženik isticao prigovore pravne naravi, pogrešno smatrajući da je prvostupanjski sud dao pogrešnu uputu vještaku o načinu provođenja financijskog vještačenja, odnosno da je vještačenje provedeno prema prijedlogu tužiteljice kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a trebalo ga je provesti na način da se koristi promjenjiva kamatna stopa u odnosu na kunske kredite koje su kamate važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu", te je iz tog razloga odbijen prijedlog tuženice za dopunu vještačenja, pa naknadno drugostupanjski sud zaključuje da "time što je odbijen prijedlog tuženika za dopunu vještačenja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju ukazuje žalba tuženika niti je tuženik onemogućen u raspravljanju. Naime, tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan, pa upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog pravilno nije prihvaćen, pa shodno toga nije bilo potrebno odrediti dopunsko vještačenje.“

28. 2. Prema navedenom, u konkretnom slučaju tuženica nije predlagala usmeno saslušanje vještaka nego je tražila dopunu nalaza i mišljenja vještaka smatrajući da je prvostupanjski sud dao pogrešnu uputu vještaku o načinu provođenja financijskog vještačenja, navodeći da je vještačenje provedeno prema prijedlogu tužiteljice kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a trebalo ga je provesti na način da se koristi promjenjiva kamatna stopa u odnosu na kunske kredite koje su kamate važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prema metodi za koju je tuženica smatrala da je trebalo provesti vještačenje, pa kako i ovaj sud smatra da se u takvoj situaciji ne radi o utvrđivanju činjenica za koje sud nema stručnih znanja i za čije utvrđivanje sudu nije potrebna stručna pomoć vještaka, nego da se radi o pravnom pitanju o kojem je jedino mjerodavan svoje shvaćanje izreći sud, u takvoj situaciji, kada uz to na nalaz i mišljenje vještaka nije bilo prigovora matematičkom izračunu vještaka, i kada su nižestpanjski sudovi prihvatili nalaz i mišljenje financijskog vještaka kao objektivan i stručan, tada upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna zaista predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog pravilno nije prihvaćen, tada nije ni bilo potrebno odrediti dopunsko vještačenje. Osim toga, pitanje vezano za obvezno saslušanje vještaka na ročištu nije pitanje koje bi moglo dovesti do nezakonitosti pobijane presude iz razloga što tuženica, u navedenim okolnostima, nije ni predlagala saslušanje vještaka nego dopunu nalaza i mišljenja vještaka vještačenjem na način i metodom za koju je tuženica smatrala da je pravilna, što je ponavlja se, u domeni pravnog pitanja za koje sudu ne treba stručno znanje vještaka.

29. Time je ujedno odgovoreno i na drugo postavljeno pitanje.

30. Slijedom navedenog, revizija nije osnovana glede pitanja naznačenih u reviziji, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci pozivom na odredbu čl. 391. st. 6. ZPP-a.

Zagreb, 22. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić