REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-971/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, suca izvjestitelja i člana vijeća, te Darka Milkovića, Renate Šantek i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, Ministarstva obrane Republike Hrvatske, [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1318/2019-2 od 5. studenoga 2020., kojim je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2476/2016 od 24. listopada 2018., u sjednici održanoj 22. listopada 2024.,

r i j e š i o  j e:

Revizija tuženice se odbija, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev za isplatu iznosa od 50.232,07 kn s pripadajućim kamatama (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 4.000.00 kn (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda te je naloženo tuženici da plati tužitelju iznos od 50.232,07 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 26. rujna 2016. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od petnaest dana.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-3459/2021-2 od 8. lipnja 2022. dopustio tuženici podnošenje revizije u odnosu na pitanje:

"Je li u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a i čl. 160. vezano uz čl. 161. st.3. Zakona o mirovinskom osiguranju tuženik dužan dokazati, a u svrhu oslobođenja od odgovornosti, da su provedene mjere zaštite na radu bile adekvatne odnosno odgovarajuće?"

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedenog rješenja reviziju je, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), podnijela tužiteljica i to zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže da ovaj sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno „suđenje“.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija je osnovana.

7. U povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a).

8. Podnoseći reviziju zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena tužiteljica ustraje u tvrdnji da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 1045. st. 1. ZOO-a i čl. 160. vezano uz čl. 161. st.3. Zakona o mirovinskom osiguranju i pravilo o teretu dokazivanja.

9. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 50.232,07 kn nastale tužitelju isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 1. listopada 2013. do **.**.2016. ŽS kojoj je zbog ozljede na radu priznata invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

10. U postupku koji je prethodio reviziju utvrđeno je:

- da je osiguranica tužitelja, ŽS, ozlijeđena na radu kod tuženika **.**.1994., prilikom obavljanja poslova kuharice u vojnom restoranu, na način da je uslijed podizanja preteške posude s hranom došlo do oštećenja kralježnice i lijevog kuka,

- da je tužitelj ŽS rješenjem od 25. siječnja 2005. priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, nastanku koje je pridonijela ozljeda na radu u omjeru od 70% i bolest u omjeru od 30%,

- da je tužitelj ŽS u razdoblju od 1. listopada 2013. do 31. prosinca 2013. isplatio invalidsku mirovinu u iznosu od 7.071,63 kn, te da 70% razmjernog iznosa mirovine za predmetno razdoblje iznosi 2.337,45 kn, a u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. svibnja 2016. u iznosu od 68.420,88 kn, te da je 70% predmetnog iznosa 47.894,62 kn,

- da tuženica nije osporavala uzročno-posljedičnu vezu između ozljede na radu i umirovljenja ŽS, odnosno štete koja tužitelju nastaje umanjenjem njegove imovine uslijed isplate invalidske mirovine,

- da tuženica nije isplatila tužitelju utuženi iznos,

- da su stranke za ranije razdoblje isplate sklopile Sporazum o izvansudskoj nagodbi te da su za ranija razdoblja donesene pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-830/2014 i Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu, poslovni broj P-1564/2013, kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev.

11. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je teret dokazivanja općih pretpostavki odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) na tužitelju, a tužitelj ispravama u spisu nije dokazao u čemu bi se sastojala tuženikova štetna radnja, niti je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je na strani tuženice bilo propusta ili nepravilnosti.

12. 1. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda činjenica da je u prijašnjoj pravomoćnoj presudi riješeno o odgovornosti za naknadu štete kao prethodnom pitanju, nije zapreka da se u drugoj presudi koja bude donijeta između istih stranaka, vezano uz isti štetni događaj, sud ponovno (i drugačije) odluči o odgovornosti za naknadu štete kao prethodnom pitanju, a to stoga što ocjena drugog parničnog suda o prethodnom pitanju, sadržana u obrazloženju presude, ne postaje pravomoćna, jer svojstvo pravomoćnosti stječe samo izreka presude, a ne i obrazloženje.

12. 2. Nadalje taj sud smatra da tužitelj ima pravo na naknadu štete za koju odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana, sukladno odredbi čl. 160. vezano uz čl. 161. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10 i 139/10 - dalje: ZOMO/98), odnosno odredbi čl. 161. vezano uz čl. 162. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' broj 157/13 - dalje: ZOMO), a da se poslodavac, u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), može osloboditi odgovornosti za štetu ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, te da je tuženica u ovom slučaju trebala dokazati da je šteta nastala unatoč tome što je poduzela odgovarajuće mjere zaštite na radu. Tuženica, prema utvrđenjima suda drugog stupnja navedeno nije dokazivao, niti dokazao, pa stoga nije dokazao niti osnovu za oslobođenje od odgovornosti za štetu koja tužitelju nastaje isplatom invalidskih mirovina.

12. 3. Pri iznošenju navedenog shvaćanja drugostupanjski sud je imao u vidu okolnost da iz prijave na radu proizlazi da je naređeno korištenje osobnih zaštitnih sredstava i da su ona korištena, ali je ocijenio da to ujedno ne znači i da se radilo o odgovarajućim mjerama zaštite na radu, naročito zato jer tuženica nije iznijela tvrdnju o kojim se osobnim sredstvima uopće radi, pa nije bilo moguće ocjenjivati njihovu adekvatnost, te je slijedom navedenog ocijenio da su ispunjene opće pretpostavke za nastanak odnosa odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a pa je na temelju odredbe čl. 160. vezano uz čl. 161. st. 3. ZOMO/98, i odredbe čl. 161. vezano uz čl. 162. st. 3. ZOMO-a prihvatio tužbeni zahtjev i na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP-a odlučio kako je navedeno.

13. Osnovano tuženica tvrdi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 1045. st. 1. ZOO-a i čl. 160. vezano uz čl. 161. st. 3. ZOMO-a kada je odbio zahtjev tužitelja.

14. 1. Odredba čl. 1045. ZOO-a glasi:

"(1) Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

(2) Predmnijeva se obična nepažnja.

(3) Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju.

(4) Za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

14. 2. Odredba čl. 160. ZOMO-a glasi:

"(1) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u ovom Zakonu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja.",

a čl.161. st. 1. i st. 3. ZOMO-a glasi:

"(1) Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe.

(...)

(3) Za štetu iz stavka 1. ovoga članka odgovara poslodavac, ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana."

14. 3. Prema odredbi čl. 5. ZPP-a sud će svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke, a samo kad je to tim Zakonom određeno, sud je ovlašten da odluči o zahtjevu o kome protivnoj stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni, dok je čl. 7. ZPP-a propisano:

"Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud ne može svoju odluku utemeljiti na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne."

15. Prema navedenim odredbama, ZPP-u ne sadrži eksplicitno opće pravilo o raspodjeli dokaza, ali propisuje dužnosti stranaka da iznosu tvrdnje o činjenicama i predlažu dokaze radi njihova utvrđivanja (čl. 5. st. 1.), te propisuje dužnost suda da svakoj stranci da mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke, a sukladno odredbi članka 7. stavka 1. ZPP, stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Odredba čl. 106. st. 4. ZPP-a propisuje da u podnescima koji sadrže zahtjev, stranke trebaju navesti činjenice na kojima zahtjev temelje i dokaze kad je to potrebno, a odredba čl. 186. st. 1. ZPP-a propisuje da tužba treba pored zahtjeva treba sadržavati i činjenice na kojima tužitelj temelji taj zahtjev, kao i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisana je dužnost svake stranke da pruži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, dok odredba čl. 284. st. 1. ZPP-a propisuje dužnost suda da već u pozivu za davanje odgovora na tužbu pozove tuženika da iznese sve bitne činjenice i predloži sve dokaze kojima pobijaj dokaze i navode protivnika. Nadalje, prema odredbi čl. 285. st. 1. ZPP-a, tuženik se u odgovoru na tužbu može očitovati o zahtjevima i navodima tužbe, te predložiti dokaze kojima potkrjepljuje te navode, a u skladu s odredbom čl. 292. st. 2. ZPP-a, u daljnjem tijeku pripremnog ročišta raspravlja se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima one obrazlažu svoje prijedloge, odnosno pobijaju prijedloge protivnika, a i o dokazima predloženim s njihove strane. Osim toga, sukladno odredbi čl. 299. st. 1. ZPP-a, stranke su dužne već u tužbi i u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve te se izjasniti o činjeničnim navodima protivne stranke.

16. Naprijed navedena pravila o iznošenju činjenica kao predmeta utvrđivanja i pravila o teretu dokazivanja čine posrednu zakonsku osnovu za utvrđivanje pravila o teretu dokazivanja. Teret iznošenja činjenica kao predmeta utvrđivanja u parničnom postupku dobiva svoju puni smisao tek ako se uzmu u obzir posljedice koje će pogoditi stranku koja te terete ne ispuni. Stoga iz navedenih odredaba o tim teretima dokazivanja valja zaključiti da teret dokazivanja snosi stranka za koju je utvrđenje o postojanju neke činjenične pretpostavke, prema normama primjenom kojih treba donijeti odluku, povoljno u smislu da o tom postojanju ovisi njezin uspjeh. Ta stranka snosi štetne posljedice odnosno rizik neuspjeha da se određena pravno relevantna činjenična pretpostavka utvrdi na zahtijevanoj razini utvrđenosti.

17. Dakle, pravila o teretu dokazivanja u pravnom poretku Republike Hrvatske u parničnom postupku nalažu, u načelu, da je tužitelj dužan dokazati ono što u tužbi tvrdi i na čemu zasniva svoj tužbeni zahtjev, a teret dokazivanja suprotnog je na tuženiku.

18. Prema odredbi čl. 1045. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a prema odredbi čl. 1046. ZOO-a, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta), a da bi postojala odgovornost za štetu, moraju se ispuniti opće pretpostavke odgovornosti za štetu i tužitelj mora dokazati pretpostavku postojanja uzročne veze štetne radnje i štete. Stoga je tužitelj u ovoj pravnoj stvari trebao dokazati uzročnu vezu između predmetne prometne nezgode i gubitka radne sposobnosti osiguranice tužitelja, kao jedne od pretpostavki odgovornosti za naknadu štete. (tako i u Rev-x-165/2016 od 7. ožujka 2017., Rev 1261/21 od 2. veljače 2022., i Rev-12/22 od 12. siječnja 2022. i dr.).

19. To u ovom slučaju znači da je prema odredbi čl. 1045. ZOO-a teret dokaza postojanja općih pretpostavki odgovornosti za štetu, koje su zajedničke za sve vrste odgovornosti za štetu, (subjekti odgovornosti, štetna radnja, šteta, uzročna veza i protupravnost), bila je na tužitelju. Međutim, kako je čl. 161. st. 3. ZOMO-a izričito određeno da za štetu iz stavka 1. toga članka odgovara poslodavac (primarno), ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana, tada to ima za posljedicu da se predmnijeva odgovornost poslodavca za takvu štetu i da je ona posljedica neprovođenja mjera zaštite na radu odnosno mjera za zaštitu građana, a poslodavac može otkloniti svoju odgovornost ako dokaže da je šteta nastala iz nekih drugih razloga a ne zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana. Tuženica je, (a ne tužitelj), u ovom slučaju, kada je tvrdila da je poduzela sve mjere zaštite na radu, u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji trebala to i dokazati, kako bi se ekskulpirala od odgovornosti tužitelju za nanesenu mu štetu.

20. S obzirom na, po drugostupanjskom sudu, utvrđene činjenice da je prilikom obavljanja redovnog radnog zadatka osiguranice tužitelja, odnosno uslijed podizanja preteške posude s hranom, kao sastavnog dijela kuhanja u vojnom restoranu, kada je došlo do oštećenja njezine kralježnice i lijevog kuka, pri čemu se sukladno odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO-a, tuženica mogla osloboditi odgovornosti za štetu ako dokaže da je šteta nastala bez njezine krivnje, pa je i prema shvaćanju ovoga suda tuženica u ovom slučaju trebala dokazati da je šteta nastala unatoč tome što je poduzela sve odgovarajuće mjere zaštite na radu. Tuženica, prema utvrđenjima suda drugog stupnja nije dokazivala niti je dokazala da je provela odgovarajuće mjere zaštite na radu, niti je dokazala da je osiguranica tužitelja koristila osobna zaštitna sredstva, a nije osporavala ni uzročno-posljedičnu vezu između ozljede na radu i umirovljenja ŽS, odnosno štete koja tužitelju nastaje umanjenjem njegove imovine uslijed isplate invalidske mirovine,

21. Sukladno zaključku drugostupanjskog suda, utvrđeno je postojanje propusta tuženice koji se njoj mogli pripisati u krivnju, a kako tuženica nije dokazala postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz čl. 154. ZOO-a, kao niti pretpostavke za njezino oslobođenje od odgovornosti sukladno odredbi čl. 161. st. 3. ZOMO-a, pravilno su u konkretnom slučaju primijenjene citirane odredbe, u primjeni kojih nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.

22. Stoga odgovor na naznačeno pitanje glasi:

U smislu odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a i čl. 160. vezano uz čl. 161. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju teret dokaza postojanja općih pretpostavki odgovornosti za štetu koje su zajedničke za sve vrste odgovornosti za štetu (subjekti odgovornosti, štetna radnja, šteta, uzročna veza i protupravnost) je na tužitelju, a tuženik je dužan dokazati, a u svrhu oslobođenja od odgovornosti, da su provedene mjere zaštite na radu bile adekvatne odnosno odgovarajuće.

23. Stoga je neosnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji razlog, naznačujući pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena, tuženica ukazuje.

24. Iz navedenih razloga je valjalo na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 22. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić