REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3267/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Renate Šantek i mr. sc. Senije Ledić članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ATLANTIC GRUPA d.d. iz Zagreba, Miramarska 23, OIB 71149912416, kojeg zastupa punomoćnik Boris Šavorić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1a, protiv tuženika TB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jasna Matičević, odvjetnica iz Zagreba, Horvaćanska cesta 168, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4867/2023-2 od 20. ožujka 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4130/2020 od 25. svibnja 2023., u sjednici održanoj 22. listopada 2024.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4867/2023-2 od 20. ožujka 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4130/2020 od 25. svibnja 2023., se dijelom odbija, a dijelom odbacuje.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude, uz tvrdnju da je pobijana odluka nezakonita.

2.1. U prijedlogu je postavio slijedeća pravna pitanja:

"1. Je li sud u primjeni čl. 8. ZPP-a ovlašten, ukoliko ne može sa sigurnošću utvrditi određenu činjenicu, o postojanju te činjenice zaključivati procjenjujući vjerojatnost njezinog postojanja ili je u tom slučaju dužan primijeniti pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a?

2. Obvezuje li čl. 221.a ZPP-a sud da činjenicu za koju stranka koja se na nju poziva nije bila kadra pružiti dovoljno dokaznih sredstava, uzme kao nedokazanu u postupku ili je suprotna parnična stranka dužna dokazivati nepostojanje te činjenice («negativnu činjenicu»)?

3. Može li sud u primjeni čl. 8. ZPP-a određene dokaze i dokazna sredstva smatrati nužnima za dokazivanje neke činjenice kao isključivo podobnima (npr. pisanu potvrdu), a zanemariti ostale dokaze kao neprikladne za dokazivanje?

4. Je li presuda nepravilna ukoliko sud nije izveo dokaz stranke predložen upravo radi utvrđenja činjenice koja je odlučna za donošenje odluke u postupku, pri čemu za takvo svoje postupanje sud nije naveo nikakvo obrazloženje?

5. Je li sud kada u presudi nije naveo razloge o odlučnim činjenicama i obrazložio drugostupanjsku odluku u smislu čl. 369. st. 1. ZPP-a počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a?

6. Je li drugostupanjski sud ovlašten utvrditi žalbene navode neosnovanima, a bez da je iz obrazloženja presude jasno vidljivo na koje žalbene navode se obrazloženje drugostupanjske odluke odnosi?

7. Je li prvostupanjski sud primjenjujući odredbu 220. st. 2. ZPP-a ovlašten odbiti dokazne prijedloge stranke predložene upravo radi utvrđivanja činjenica za koje u obrazloženju presude smatra odlučujućima za svoju odluku?

8. Je li sud kada u presudi nije naveo razloge o odlučnim činjenicama i obrazložio drugostupanjsku odluku u smislu čl.369.st.1. ZPP-a počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a?

9. Je li drugostupanjski sud ovlašten utvrditi žalbene navode neosnovanima, a bez da je iz obrazloženja presude jasno i nedvojbeno vidljivo da je prilikom donošenja odluke o žalbi pažljivo razmotrio i obrazloženo odgovorio na sve žalbene navode?

10. Je li onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, ima pravo zahtijevati vraćanje, ako je nije zadržao pravo na povrat, i ako nije platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga nije zavisila od ispunjenja uvjeta?

11. Je li značenje prinude u smislu citirane odredbe čl. 1112. ZOO/05 (ranije čl.211. ZOO/19) ima postupanje kojim se ugrožava život, tijelo ili neko drugo značajno dobro osobe prema kojoj se vrši prinuda, odnosno njoj bliske osobe, ili tek pokretanje sudskog postupka kako to pogrešno smatraju nižestupanjski sudovi.

12. Je li izbjegavanje vođenja ovršnog postupka ujedno i izbjegavanje prisile, tj., smatra li se prisilom sudski spor ili fizička sila?

13. Računa li se tijek početka zastare i općeg petogodišnjeg zastarnog roka kod instituta stjecanja bez osnove od trenutka kada je pošteni stjecatelj stekao imovinu, ili od trenutka od kada je osoba čija je imovina prešla u imovinu druge osobe stekla pravo zahtijevati povrat te imovine?"

2.2. Smatra da su navedena pitanja važna za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a kao razlog važnosti navedeno je više odluka revizijskog suda i više odluka drugostupanjskih sudova.

3. Uz navedena pitanja, nadalje tvrdi da mu je počinjena povreda ustavnog prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava RH i ustavnog prava neobrazloženu sudsku odluku, ističući time i razlog iz čl. 385.a st. 2. ZPP-a.

4. U odgovoru na prijedlog tužitelj osporava osnovanost prijedloga, navodi da postavljena pitanja nisu važna, te predlaže prijedlog odbaciti.

5. Prijedlog je dijelom neosnovan, a dijelom nedopušten.

6.1. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19 i 80/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno postavljeno trinaest pravnih pitanja i da su izneseni određeni razlozi važnosti, međutim, prema ocjeni ovoga suda naprijed citirane odluke nisu odgovarajući razlozi važnosti postavljenim pitanjima, niti se radi o važnim pitanjima u smislu navedene odredbe ZPP-a.

7. Naime, nižestupanjski sudovi obvezali su tuženika na plaćanje utuženog iznosa na temelju utvrđenja da je tužitelj izvršio plaćanje imajući svijest o tome da je u obvezi platiti tražbinu, s obzirom da je tužitelj prema rješenju Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, Klasa: UP/I-451-04/10-10/25, Ur.broj: 326-321-11-119 od 14. 7. 2011. uplatio tuženiku iznos od 4.466,00 kuna, da je tužitelj je postupio prema navedenom ovršnom rješenju i platio tuženiku ovdje utuženi iznos 25. 10.2011., da je navedeno rješenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 14. 7. 2011. presudom Vrhovnog suda RH pod brojem U-ZPZ-4/2014 od 09.07.2019. poništeno i postupak obustavljen, zbog čega je otpala pravna osnova na temelju koje je tužitelj bio dužan platiti tuženiku, te je uplaćeni iznos od strane tuženika stečen temeljem osnove koja je naknadno otpala, pa je tužbeni zahtjev za povrat navedenog iznosa ocijenjen osnovanim pozivom na odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – 126/21, dalje: ZOO), na koji iznos su mu dosuđene i zakonske zatezne kamate na od 2. srpnja 2020., kao dana kada je tuženik zaprimio zahtjev tužitelja za povratom navedenog iznosa, u visini stope sukladno odredbi čl. 2. ZiD ZPP ("Narodne novine", broj 114/22).

8.1. Prema navedenom, od 1. do 7. pitanja, tuženik nije iznio odgovarajuće-valjane razloge odnosno obrazložio na koji način bi odgovori na postavljena pitanja bila relevantna za ovaj predmet i za osiguranje jedinstvene primjene prava te ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Isto vrijedi i za osmo i deveto pitanje (koja su na stranici 6. tuženikovog prijedloga za dopuštenje revizije označena kao pitanja 1. i 2.). U odnosu na navedena pitanja, ističe se i to da tuženik u odnosu na ta pitanja polazi od pogrešnih pretpostavki vezano na primjenu odredbi čl. 8., čl. 221.a, čl. 369. st. 1. čl. 220. st. 2. i čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, pa u nedostatku argumenata i nezadovoljan neuspjehom u parnici sada tvrdi da drugostupanjski sud nije naveo razloge o odlučnim činjenicama i obrazložio drugostupanjsku odluku, što nije točno jer je drugostupanjski sud, jednako kao i prvostupanjski, dao jasne razloge za svoja stajališta, odnosno, valjano su obrazložio zašto smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilne zaključke o odlučnim činjenicama i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, kao i zašto je odbio provesti određene dokaze predložene po tuženiku, te zašto smatra tuženikovu žalbu protiv prvostupanjske presude neosnovanom.

8.2. Sudska praksa (odluke) koje je tuženik dostavio uz prijedlog za dopuštenje revizije, a na koje se poziva uz gore navedena pitanja, nisu neprimjenjive na ovaj postupak jer se ne radi o istim činjeničnim niti pravnim situacijama.

8.3. U odnosu na pravna pitanja (deseto, jedanaesto i dvanaesto), koja su u tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije označena kao pitanja 1., 2. i 3.), ističe se da tuženik polazi od pogrešne pretpostavke i neutvrđene (nedokazane) tvrdnje da je tužitelj izvršio isplatu tuženiku znajući da nije dužan platiti, zanemarujući činjenicu da je tužitelj platio temeljem ovršnog rješenja HANFA-e, kao i činjenicu da je svatko dužan postupiti po pravomoćnom odnosno ovršnom rješenju ili presudi. U odnosu na navedeno i drugostupanjski i prvostupanjski sud dali su valjane razloge zbog kojih nisu prihvatili ove argumente tuženika, a ti razlozi su u potpunosti u skladu sa sudskom praksom koja je po ovom pitanju u potpunosti ujednačena. Prihvaćanje navoda tuženika da tužitelj nije bio dužan postupiti po Rješenju HANFA-e, odnosno prihvaćanje navoda da ovršno rješenje ne obvezuje osobu na koju se isto odnosi, dovelo bi do prihvaćanja stajališta da se ne treba postupati po ovršnim rješenjima državnih tijela što oduzima legitimitet državnih tijela te dovodi u pitanje samu svrhu instituta ovršnosti. Stoga, niti ova pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a praksa koju tuženik dostavlja na ovu okolnost neprimjenjiva je na ovaj konkretan predmet.

8.4. U odnosu na trinaesto pitanje (označeno kao pitanje broj 4. na 8. stranici tuženikovog prijedloga za dopuštenje revizije), ističe se da tuženik nije obrazložio na koji način bi odgovor na to postavljeno pitanje bio relevantan za ovaj predmet, a osim toga u tom dijelu shvaćanje izneseno u pobijanoj odluci ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda.

9. Prijedlog je, kako je naprijed navedeno, podnesen i iz razloga navedenih u čl. 385.a st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22 - dalje: ZID ZPP/22), no kako, slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga suda, imajući u vidu sve navedeno tuženik nije učinio vjerojatnim povredu temeljnog ljudskog prava, konkretno prava na pravično suđenje i na obrazloženu sudsku odluku ovoj pravnoj stvari, jer navodne povrede niti ne obrazlaže, već samo paušalno citira isječke iz nekoliko odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske te stoga u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 385.a ZPP-a.

10. Slijedom iznesenog je na temelju odredbe čl. 385.a u svezi čl. 389.a st. 4. i čl. 389.b st. 1. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 22. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić