REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3281/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Renate Šantek i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja STANOGRAD stambeno-graditeljska zadruga u stečaju, OIB 48821947982, Zagreb, Ilica 109, kojeg zastupa punomoćnik Ante Omazić, odvjetnik iz Zagreba, Budmanijeva 5, protiv tuženice ĐE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Jurica Tončić, odvjetnik iz Zagreba, Đorđićeva 17, radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-3651/2023-2 od 29. studenoga 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1266/2022 od 3. svibnja 2023., u sjednici održanoj 22. listopada 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog tuženice za dopuštenje revizije protiv naprijed citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, u odnosu na pravna pitanja kao neosnovan.

II. Odbacuje se prijedlog tuženice za dopuštenje revizije protiv naprijed citirane drugostupanjske odluke temeljen na odredbi čl. 388. st. 2. ZPP-a.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19 i 80/22 - dalje: ZPP), zbog pravnih pitanja koje su nižestupanjski sudovi u ovom sporu razmatrali, a koja su po njoj važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a ona glase:

"1. Može li sud, prilikom utvrđivanja vrijednosti nekretnine, kada u postupku postoje dvije isprave jednake dokazne snage, ali različitog sadržaja o vrijednosti nekretnine, a koje isprave nisu nalaz i mišljenje vještaka, odluku donijeti na temelju samo jedne isprave ili je potrebno izvesti dokaz vještačenjem radi utvrđenja vrijednosti nekretnine?

2. Može li sud, u postupcima pred trgovačkim sudovima gdje je vrijednost predmeta spora viša od 50.000,00 kuna, odluku o vrijednosti nekretnine donijeti na temelju slobodne ocjene uzimajući u obzir samo određene isprave koje su stranke priložile?

3. Jesu li odredbe članka 198. stavka 1. i članka 201. stavka 1. točke 2. Stečajnog zakona lex specialis u odnosu na članak 375. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima, u slučajevima kada protivnik pobijanja ponudi dopunu do prave vrijednosti, odnosno je li nužno pobijanje pravnih radnje poduzetih prije otvaranja stečajnoga postupka kojima se remeti pravo na ujednačeno namirenje stečajnih vjerovnika (oštećenje vjerovnika), odnosno poništenje ugovora, kada je ponuđena dopuna do prave vrijednosti?''.

2. O navedenim pravnim pitanjima, prema navodima iz prijedloga, nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

3. Pobijanom presudom, prema daljnjim navodima iz prijedloga, povrijeđena su tuženici temeljna ljudska prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske uslijed osobito teških povreda odredaba parničnog postupka, pa prijedlog podnosi i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a.

4. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

5. Prijedlog je djelomično neosnovan, a djelomično nedopušten.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je pobijanje pravne radnje stečajnog dužnika, Ugovora o kupoprodaji nekretnine, parkirnog prostora između tužitelja kao prodavatelja i tuženice kao kupca sklopljen 3. svibnja 2018., u kojem je na strani tužitelja kao prodavatelja nastupao zastupnik po zakonu ĆE koji je suprug tuženice-kupca iz tog Ugovora.

7.1. Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja uz obrazloženje da je pobijana pravna radnja poduzeta prije otvaranja stečajnog postupka, a nakon podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, da se njom oštećuju stečajni vjerovnici i da je tuženica u vrijeme pravnoga posla kao supruga zastupnika dužnika po zakonu, odnosno bliska osoba (u smislu 207. stavka 2. točke 3. Stečajnog zakona) morala znati za financijsko stanje i blokadu tužitelja nad kojim je u vrijeme sklapanja pobijanog pravnog posla već bio podnesen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, odnosno znala za nesposobnost za plaćanje ili za prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka.

7.2. Uz navedeno drugostupanjski sud je ocijenio da odredbe Stečajnog zakona predstavljaju posebni propis (lex specialis) u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima, te je utvrđujući da tužitelj nije ni postavio u ovoj parnici zahtjev za poništenje predmetnog ugovora zbog očitog nerazmjera uzajamnih davanja, suprotno žalbenim navodima tuženice smatra da, u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu članka 375. Zakona o obveznim odnosima.

8. Odredbom čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

9. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP-a, revizijski sud je utvrdio da u prijedlogu za dopuštenje revizije za postavljena pravna pitanja nisu uopće izneseni razlozi zbog kojih podnositeljica smatra da su pitanja važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, zbog čega ta pravna pitanja ne mogu biti ni važna. Naime, vezano na postavljena pitanja tuženica samo iznosi svoje pravno shvaćanje o postavljenim pitanjima ocjenjujući pravno shvaćanje drugostupanjskog suda pogrešnim, a pri tome i ne tvrdi niti dokazuje da o postavljenim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, niti da shvaćanja nižestupanjskih sudova o tim pitanjima odstupaju od shvaćanja revizijskog suda, zbog čega bi trebalo ujednačavati sudsku praksu drugostupanjskih sudova vezano za ta pitanja i pravilnost primjene materijalnog prava. Naime, ako su u prijedlogu za dopuštenje revizije samo izloženi razlozi u kojima predlagatelj iznosi samo svoje prosudbe o potrebi za odgovorima na određena pravna pitanja, time zapravo samo izražava svoje neslaganje s pobijanom drugostupanjskom odlukom, kao što je to u ovom slučaju, pa valja zaključiti da to nisu razlozi čl. 385.a ZPP-a koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda.

10. Osim toga shvaćanja drugostupanjskog suda izneseno u pobijanoj odluci ne odstupa od prakse ovoga suda iznesene u odluci broj, Rev-1108/11 od 3. veljače 2015., prema kojoj: "Kad je darovatelj znao da raspolaganjem u korist svoje supruge nanosi štetu tužitelju kao svom vjerovniku, što je moralo biti poznato i tuženici (njegovoj supruzi), ostvarile su se sve pretpostavke za primjenu zakonskih odredbi o pobijanju dužnikovih pravnih radnji", i Rev-324/08 od 18. lipnja 2008., u kojoj je izneseno shvaćanje po kojem: "Pri pobijanju teretnih raspolaganja Zakon razlikuje slučaj pravne radnje poduzete prema bračnom drugu ili određenom srodniku od slučaja kad je pravna radnja poduzeta prema osobama koje nisu dužnikovi srodnici. U prvom slučaju postoji oboriva zakonska presumpcija da je trećoj osobi (dužnikovu srodniku) bilo poznato da poduzetim raspolaganjem dužnik nanosi štetu vjerovniku, pa na tuženiku leži teret dokazivanja da to znanje nije postojalo ni na njegovoj ni na dužnikovoj strani, dok u drugom slučaju postojanje tih činjenica treba dokazivati tužitelj". Iz navedenih razloga ni ta pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st.

1. ZPP-a.

11. Iz navedenih razloga je u tom dijelu prijedlog valjalo odbaciti pozivom na odredbu čl. 389.a st. 1. ZPP-a i odlučiti kao u točki I. izreke.

12. Prijedlog tuženika je, kako je naprijed navedeno, podnesen i iz razloga navedenih u čl. 385.a st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22.), no kako, slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga suda tuženica nije učinila vjerojatnom povredu temeljnog ljudskog prava, konkretno prava na jednakost svih pred zakonom i pravo na pravično suđenje, stoga u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije, u tom dijelu nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 385.a ZPP-a.

13. Naime, tuženice u prijedlogu ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a, navodeći da je drugostupanjski sud trebao ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, a da to nije učinio, kao i da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP- a, jer je drugostupanjski sud prilikom donošenja odluke zanemario činjenicu kako su u spisu postojala dva dopisa Porezne uprava s različitim iznosima, iako je tužena na to ukazala tijekom postupka i u žalbi. Dakle da je prilikom ocjene dviju isprava iste dokazne vrijednosti (isprave Porezne uprave), arbitrarno postupio jer je uzeo u obzir isključivo jednu ispravu, pritom zanemarujući postojanje i sadržaj druge isprave. uslijed čega su joj povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i to konkretno ustavno pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava) te pravo na pošteno suđenje (čl. 6.1. Europske konvencije) zajamčeno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

14. Prema načelnom shvaćanju ovoga suda u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP-a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnog ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti (što je bila funkcija redovne revizije).

15. Odredba čl. 6. st 1. EKLJP i čl. 29. st 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženici bilo omogućeno izjasniti se o navodima tužitelja, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz sadržaja pobijane presude proizlazi da je sud u pobijanoj presudi odgovorio na sve odlučne navode stranaka, što je učinio ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a, dajući za svoju ocjenu dostatno navedene razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu. U tom su smislu presude sudova dostatno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da tuženica nije imala pravično suđenje. Isto se donosi i na temeljno ljudsko pravo jednakosti sviju pred zakonom.

16. U pogledu navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne ocjene dokaza, odnosno pogrešne primjene materijalnog prava treba istaći da čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

17. Slijedom iznesenog je na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. u svezi čl. 389.a st. 4. ZPP-a, riješeno kao u izreci u točki II. ovoga rješenja.

Zagreb, 22. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić