Poslovni broj: Gž-1060/2021-5

1

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Martine Budinski Modronja, predsjednice vijeća, Zlatane Bihar, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Alenke Lešić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. S.-Đ., OIB: ..., iz I., ..., koju zastupa skrbnica I. S. iz V., ..., a nju punomoćnici I. K. i D. K., odvjetnici u I., protiv tuženika C. B. d.d., OIB: ... iz Z., ., kojega zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica u O. društvu M. i S. j.t.d. u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj: P-278/2018-13 od 5. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2023.

 

p r e s u d i o    j e

              I. Odbija se, kao neosnovana, žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj P-278/2018-13 od 5. svibnja 2021. u dijelu pod točkom II. izreke.

 

              II. Uvažavanjem žalbe tuženika preinačava se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj P-278/2018-13 od 5. svibnja 2021. u dijelu pod točkom I. izreke i u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod točkom III. izreke i sudi:

 

              Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja-tuženika C. b. d.d. Z., ..., OIB: ..., protiv ovršenice-tužiteljice M. S.-Đ. iz I., ..., OIB: ..., određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj Ovr-1174/14-2 od 15. svibnja 2014. nedopuštena u odnosu na glavnicu u iznosu od 6.290,02 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14.06.1995. do isplate, kao i u odnosu na troškove ovršnog postupka Ovr-203/00 u iznosu od 2.215,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28.04. 2000. do isplate.

 

 

_______________________________

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

              Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.175,00 kn/421,39 Eur1, u roku od 15 dana.

 

              III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

 

              IV. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 881,25 kn/116,96 Eur, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

              1.  Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

              "I. Utvrđuje se da je ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja-tuženika C. B. d.d., OIB: ..., Z., ..., protiv ovršenice-tužiteljice M. S.-Đ., OIB: ... iz ..., određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, broj: Ovr-1174/14-2. od 15. svibnja 2014. godine, nedopuštena u odnosu na glavnicu u iznosu od 6.290,02 kune, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. 06. 1995. do isplate, kao i u odnosu na troškove ovršnog postupka Ovr-203/00. u iznosu od 2.215,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. 04. 2000. do isplate.

              II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja-tuženika C. B. d.d., OIB: ..., Z., ..., protiv ovršenika-tužiteljice M. S.-Đ., OIB: ... iz ..., određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, broj: Ovr-1174/14-2. od 15. svibnja 2014. godine, nedopuštena u odnosu na trošak ovršnog postupka Ovr-229/12. u iznosu od 1.230,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. 01. 2012. do isplate, kao neosnovan.

              III. Nalaže se tuženiku C. B. d.d. Z., ..., da tužiteljici M. S.-Đ. iz I., ..., naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.325,00 kuna (slovima: tritisućetristodvadesetpet kuna), u roku od 15 dana."

 

              2. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu kojim je odbijen njezin zahtjev (točka II. izreke), žalbu je izjavila tužiteljica zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinači, a tuženika obveže da joj nadoknadi i troškove žalbenog postupka.

 

              3. Protiv iste presude, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen (točka I. izreke), kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (točka III. izreke), žalbu je podnio i tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – odluka USRH, 84/08., 96/08. – odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. - dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud prvostupanjsku presudu u dijelu pod I. i III. izreke preinači, a podredno da presudu u tim dijelovima ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

 

              4. Tuženik je odgovorio na žalbu tužiteljice predloživši ovom sudu istu odbiti, dok tužiteljica nije odgovorila na žalbu tuženika.

 

              U odnosu na žalbu tužiteljice:

 

              5. Žalba je neosnovana.

 

              6. Predmet ove pravne stvari je zahtjev da se ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj Ovr-1174/14-2 od 15. svibnja 2014. proglasi nedopuštenom.

 

              7. Iz sadržaja pravomoćnog rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-1174/14-12 od 29. svibnja 2018. proizlazi da je ovršenica M. S.-Đ. upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog žalbenog razloga iz članka 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12. i 25/13. – dalje: OZ).

 

              8. Prvostupanjski je sud stoga u parnici pokrenutoj u skladu s tim rješenjem (protiv kojeg se tužiteljica nije žalila niti je zahtijevala njegovu dopunu) bio ovlašten odlučiti isključivo postoji li taj žalbeni razlog ili ne, a nije bio ovlašten cijeniti postoji li neki drugi razlog zbog kojeg bi ovrha u odnosu na trošak ovršnog postupka broj Ovr-229/12 u iznosu od 1.230,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 18. siječnja 2012. do isplate bila nedopuštena.

 

              9. S obzirom na navedeno, žalbeni navodi koji se odnose na zapreku ispunjenja te tražbine zbog toga što je ona prestala ukidanjem rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-2297/12 od 18. siječnja 2012. odnosno obustavom ovrhe nisu odlučni, budući da je sud u parnici vezan žalbenim razlozima zbog kojih je ovršenik upućen u parnicu, pa je u ovoj parnici bilo odlučno utvrditi jedino to je li nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

 

              10. Kako žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje utvrđenje prvostupanjskog suda da tražbina ovrhovoditelja (tuženika) koja se odnosi na trošak ovršnog postupka Ovr-229/12 u iznosu od 1.230,00 kn s kamatama od 18. siječnja 2012. do isplate nije zastarjela, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen.

 

              U odnosu na žalbu tuženika:

 

              11. Žalba je osnovana.

 

              12. Suprotno žalbenim navodima, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih je ne bi bilo moguće ispitati. Njezina izreka nije nerazumljiva, ista ne proturječi sebi niti razlozima presude, a u presudi su dani jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama.

 

              13. Jednako tako, ovaj sud ne nalazi da bi u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude bile počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj sud, u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, pazi po službenoj dužnosti.

 

              14.  Tužiteljica u ovoj pravnoj stvari traži da se proglasi nedopuštenom ovrha koja je određena na njezinim nekretninama rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-1147/14 od 15. svibnja 2014. Predmetna je ovrha određena po prijedlogu tuženika (ovrhovoditelja) od 7. svibnja 2014. na temelju ovršnih isprava – rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-2013/00 od 28. travnja 2000. i rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-229/12 od 18. siječnja 2012.

 

              15. Prema odredbi članka 379. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99. – dalje: ZOO), sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, zastarijevaju za deset godina, pa i za ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

 

              16. S obzirom na to da tužiteljica tvrdi da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom Ovr-203/00 od 28. travnja 2000., bilo je potrebno utvrditi  je li do podnošenja prijedloga za ovrhu 7. svibnja 2014. protekao zastarni rok iz članka 379. ZOO.

 

              17. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda, rješenje o ovrsi Ovr-203/00 od 28. travnja 2000. postalo je pravomoćno 25. svibnja 2000., pa nema dvojbe da je ovrha u predmetu Ovr-1147/14 pokrenuta protekom roka iz članka 379. ZOO.

 

              18. Tuženik je tijekom postupka tvrdio, a što prvostupanjski sud nije prihvatio, da je pokretanjem postupka ovrhe 4. travnja 2000. i vođenjem tog postupka, prvo na pokretninama, a potom na računima i oročenim novčanim sredstvima ovršenice, poduzimajući brojne radnje radi ostvarenja svog potraživanja sve do njegove obustave (2. travnja 2014.), prekinuo zastarijevanje svog potraživanja u smislu odredbe članka 388. stavak 1. ZOO.

 

              18.1. Naime, tuženik smatra da treba imati na umu da ne postoji njegova krivnja za obustavu ranije vođenog ovršnog postupka, jer je on u tom postupku bio aktivan i nakon nemogućnosti provedbe ovrhe na pokretninama predlagao njezin nastavak na novčanim sredstvima, na kojem predmetu ovrhu također nije bilo moguće provesti zbog objektivne nemogućnosti (nedostatka sredstava).

 

              19. Međutim, polazeći od toga da je ovrha u predmetu Ovr-229/12 (ranije Ovr-203/00) obustavljena zbog toga što je tuženik (ovrhovoditelj), nakon bezuspješnog pokušaja provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ovršenice, prijedlog da se radi namirenja iste tražbine ovrha nastavi na novom predmetu – nekretnini ovršenice, podnio protekom roka od dva mjeseca od obavijesti suda o nemogućnosti provedbe ovrhe na ranijim predmetima (članak 5. stavak 4. OZ), prvostupanjski sud smatra da u smislu odredbe članka 389. ZOO pokretanjem i vođenjem tog postupka ovrhe nije prekinuto zastarijevanje.

 

              20. S obzirom na to da je postupak ovrhe broj Ovr-229/12 (ranije 203/00) pravomoćno obustavljen iz prethodno navedenih razloga, žalbeni navodi tuženika o tome je li taj postupak trebalo obustaviti i u odnosu na ovrhu određenu prijašnjim rješenjem o ovrsi (na pokretninama) nisu odlučni, budući da ovaj sud ne može u ovom postupku ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja o obustavi ovrhe.

 

              21. Imajući na umu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev-943/17 od 10. svibnja 2017., a koje se nadovezuje na shvaćanje tog istog suda iz odluke broj Gzz-50/01 od 5. srpnja 2001., u primjeni i tumačenju odredbe članka 389. ZOO u svezi članka 388. i članka 379. ZOO, kod odgovora na pitanje je li rok zastare prekinut pokretanjem ovršnog postupka koji je okončan obustavom postupka te da li slijedom toga zastarni rok teče iz početka, treba poći od toga zbog kojih je razloga došlo do obustave ovršnog postupka i na kojoj od stranaka u ovršnom postupku leže razlozi zbog kojih je ovršni postupak obustavljen.

 

              22. S obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda, koje odgovara sadržaju rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gžx-48/14-2 od 2. travnja 2014. kojim je ovrha obustavljena (list 147-148 spisa), da je ovrha u predmetu Ovr-229/19 (ranije Ovr-203/00) obustavljena zbog toga što je tuženik, kao ovrhovoditelj, prijedlog za promjenu predmeta ovrhe podnio protekom roka iz članka 5. stavak 4. OZ, onda ovaj sud prihvaća shvaćanje prvostupanjskog suda da je za obustavu postupka odgovoran tuženik (ovrhovoditelj), što bi značilo da pokretanje tog ovršnog postupka, bez obzira na broj u njemu poduzetih radnji, nema za posljedicu prekid zastare u smislu odredbe članka 388. stavak 1. ZOO.

 

              23. Međutim, ovaj sud smatra da je, bez obzira na navedeno, zastarijevanje u konkretnom slučaju ipak prekinuto pokretanjem tog ovršnog postupka u smislu odredbe članka 390. stavak 1. ZOO.

 

              24. Naime, tom je odredbom propisana iznimka od pravila postavljenog člankom 389. stavak 2. ZOO – da će se smatrati da prekida nije bilo ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako isposlovana ili poduzeta mjera izvršenja ili osiguranja bude poništena - i to tako što će se smatrati da je zastara prekinuta prvom tužbom ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kojeg drugog uzroka koji se ne tiču biti stvari, pa vjerovnik ponovo podnese tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe.

 

              25. Iako se taj članak izrijekom odnosi na tužbu, ovaj sud prihvaća shvaćanje tuženika da bi se iznimka iz tog pravila na odgovarajući način primjenjivala i na druge postupke, pa tako i na postupak ovrhe.

 

              26. Kako je ovrha u predmetu Ovr-229/12 obustavljena zbog propuštanja roka za podnošenje prijedloga za promjenu predmeta ovrhe, a ne zbog nekog uzroka koji se tiče biti stvari, a tuženik je ovrhu u predmetu Ovr-1174/14 pokrenuo prije isteka roka od tri mjeseca od pravomoćnosti odluke o obustavi ovrhe, pokretanjem postupka ovrhe Ovr-229/12 zastara je prekinuta i ista je nakon prekida počela teći iznova (članak 392. stavak 1. ZOO).

 

              27. Zbog navedenoga, kako nije nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom - pravomoćnim rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-2013/00 od 28. travnja 2000., ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju odredbe članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP, prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti u dijelu pod točkom I. izreke na način kako je to pobliže određeno točkom II. izreke ove presude.

 

              28. Kako je ovom odlukom izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, na temelju odredbe članka 166. stavak 2. ZPP, valjalo je odlučiti o troškovima cijelog postupka.

 

              29. Tuženiku je tako, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP u vezi članka 155. ZPP, priznat trošak zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, a isti je odmjeren primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).

 

              30. Na izložen način, tuženiku je, u granicama postavljenog zahtjeva, priznat trošak sastava odgovora na tužbu (50 bodova prema Tbr. 8/1. Tarife) i trošak zastupanja na ročištima 22. svibnja 2019., 9. rujna 2019., 26. ožujka 2021. i 29. travnja 2021. (za svako po 50 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife), što uz vrijednost boda od 10,00 kn/1,33 Eur te PDV po stopi od 25 % iznosi 3.125,00 kn/414,76 Eur. Uz navedeni trošak zastupanja, tuženiku je priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 50,00 kn/6,64 Eur, pa ukupni troškovi tuženika iznose 3.175,00 kn/421,39 Eur.

 

              31. Kako tužiteljica nije uspjela sa žalbom, njezin zahtjev za naknadu troškova postupka nije prihvaćen, dok je tuženiku priznat trošak sastava žalbe (62,5 boda prema Tbr. 10/1 Tarife), što uz vrijednost boda od 10,00 kn/1,33 Eur te PDV po stopi od 25 % iznosi 781,25 kn/103,69 Eur. Uz navedeni trošak, tuženiku je priznat i trošak sudske pristojbe na žalbu iznosu od 100,00 kn/13,27 Eur, pa je tako tuženiku priznat i trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 881,25 kn/116,96 Eur.

 

 

 

 

 

 

              32. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Sisku 14. prosinca 2023.

            Predsjednica vijeća

                                                                                                               Martina Budinski Modronja,v.r.