Poslovni broj: 20 Gž-262/2022-3

 

Poslovni broj: 20 Gž-262/2022-3

 

 

                          U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća te Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. D. iz B., OIB: …, zastupane po punomoćnici Z. Z. L., odvjetnici iz P., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u R., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, posl.br. Pn-680/15-13 od 06. travnja 2017. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 14. prosinca 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I   Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci,  posl.br. Pn-680/15-13 od 06. travnja 2017. godine u odbijajućem dijelu točke 1. izreke (kojim je tužbeni zahtjev odbijen u preostalom dijelu do iznosa od 300.000,00 kn, za iznos od 290.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom).

 

II   Prihvaća se žalba tužene, te se citirana presuda preinačuje u

dosuđujućem dijelu točke 1. izreke (kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 10.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom) i sudi:

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„Nalaže se Republici Hrvatskoj da tužiteljici G. D. isplati iznos od 10.000,00 kn, s osnova naknade neimovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07. svibnja 2015. godine do isplate, po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% od 01. kolovoza 2015. godine do 31.prosinca 2015.godine, po stopi  od 8,05% od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine, a od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,88 %  godišnje, a od 01. siječanja 2017. godine do isplate, po stopi od 7,68% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“

 

 

III  Prihvaća se žalba tužiteljice, te se citirana presuda preinačuje u točki 2. 

izreke i sudi:

 

              Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

 

Obrazloženje

 

1. Citiranom presudom u točki 1. izreke naloženo je tuženoj da tužiteljici naknadi štetu u iznosu od 10.000,00 kn, a u preostalom dijelu (za iznos od 290.000,00 kn) odbijen je tužbeni zahtjev, dok je točkom 2. izreke naloženo tužiteljici da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 22.717,75 kn.

 

2. Protiv odbijajućeg dijela točke 1. izreke citirane presude, kao i protiv točke

2. izreke presude, žalbu podnosi tužiteljica iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11; dalje-ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti. Protiv dosuđujućeg dijela točke 1. izreke citirane presude žalbu podnosi tužena iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a, predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.

 

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode, predlažući da se

žalba tužene odbije kao neosnovana.

 

4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana (odluka o parničnom trošku), dok

je žalba tužene osnovana u cijelosti.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tužena naknadi štetu u iznosu od

300.000,00 kn zbog nepravilnog i nezakonitog rada državnog odvjetništva i suda u kaznenim postupcima koji su se vodili pred Općinskim sudom u Puli pod poslovnim brojevima K-647/00 i K-333/13.

 

6.1. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud utvrđuje da je dana 22. ožujka 1999. godine podnesen zahtjev za provođenje istrage protiv tužiteljice, a da je dana 13. srpnja 2012. godine u predmetu Općinskog suda u P. posl. br. K-647/00 donesena presuda kojom se odbija optužba protiv tužiteljice kao okrivljene da bi u svojstvu voditelja računovodstvenog odjela trgovačkog društva T. H. d.d., sa ciljem da pribavi znatna nepripadna sredstva za T. M. d.d., počinila kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja, zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. t. 4. i st. 2. Kaznenog zakona, jer je ODO u P. odustao od daljnjeg kaznenog progona jer da nema dokaza da je okrivljena počinila kazneno djelo za koje se tereti optužnicom koja je podignuta 07. studenog 2000. godine.

 

6.2. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je u predmetu Općinskog suda u P., posl. br. K-333/13, koji je proizašao iz spisa posl. br. K-621/00, dana 25. rujna 2007. godine ODO u P. odustalo od kaznenog progona tužiteljice kao okrivljene, izvan glavne rasprave, zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja - zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, da je sud donio rješenje o razdvajanju postupka dana 02. listopada 2007. godine kako bi se u odnosu na okrivljenu G. D. moglo donijeti odgovarajuće meritorno rješenje, a da je rješenje o obustavi postupka doneseno 14. kolovoza 2013. godine.

 

6.3. Prvostupanjski sud utvrđuje da je u navedenim predmetima državni odvjetnik kontinuirano postupao i predlagao provođenje dokaza, da je kontinuirano poduzimao pravne radnje, pa da nije postupao nezakonito i nepravilno, odnosno da nije bilo otklona u postupanju državnog odvjetnika u odnosu na uobičajeno djelovanje i postupanje u radu, niti da je povrijeđen zakon na štetu tužiteljice. Također utvrđuje da niti suci u navedenim postupcima nisu postupali protivno zakonu. Međutim, prvostupanjski sud, pozivom na članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija), utvrđuje da je postupanjem suda u predmetu posl.br. K-333/13 povrijeđeno pravo osobnosti tužiteljice jer da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona protiv tužiteljice dana 25. rujna 2007. godine, te je kazneni postupak bio u tijeku sve do 14. kolovoza 2013. godine kada je sud donio rješenje kojim se obustavlja kazneni postupak. Iz tužiteljičinog iskaza da proizlazi da se osjećala vrlo stresno jer da je u tijeku bio kazneni postupak pred sudom, iako je državni odvjetnik odustao od optužbe još 2007. godine i da je tek nakon donošenja rješenja o obustavi kaznenog progona u spisu K-333/13 napredovala u poslu, dobila  nagradu kao najbolji menadžer u Hrvatskoj, a 2014. godine da je izabrana za predsjednicu H. u. p., što sve da nije mogla za vrijeme dok sud nije donio rješenje o obustavi kaznenog postupka. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da je time što je kazneni postupak protiv tužiteljice trajao do 2013. godine, iako je državni odvjetnik izvan ročišta, podneskom od 25. rujna 2007. godine, odustao od optužbe, tužiteljici nanesena šteta jer je gotovo 6 godina čekala sudsku odluku o obustavi kaznenog postupka, pa joj je zbog navedenog dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 10.000,00 kn, dok je u preostalom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

 

7. Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, međutim nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev jer je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo u cijelosti odbiti iz razloga koji se navode u nastavku obrazloženja. Pri tome nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju ukazuje tužiteljica u žalbi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema protupravnosti i može se ispitati.

 

8.1. Protiv tužiteljice su vođena dva kaznena postupka i ona smatra da su u oba kaznena postupka državno odvjetništvo, odnosno sud, nezakonito i nepravilno postupali i time joj nanijeli štetu. Međutim, iako tužiteljica koristi termine „nezakonit i nepravilan rad“, ona sadržajno ukazuje na povredu njezinog prava na suđenje u razumnom roku jer su oba postupka trajala puno dulje nego su trebala trajati.

 

8.2. U postupku koji se vodio pod poslovnim brojem K-467/00 državni odvjetnik je odustao od kaznenog progona dana 13. srpnja 2012. godine kada je i donesena presuda kojom se odbija optužba protiv tužiteljice. Tužiteljca smatra da je državni odvjetnik trebao puno ranije odustati od kaznenog progona. Valja reći da je stvar procjene državnog odvjetnika u svakom konkretnom slučaju da li i kada treba odustati od kaznenog progona, nakon ocjene svih provedenih dokaza i svih okolnosti slučaja. U ovom konkretnom slučaju državni odvjetnik je odustao od kazenog progona 13. srpnja 2012. godine i nema nezakonitog, niti nepravilnog postupanja zbog toga što to nije učinio ranije jer ne postoji niti jedna odredba koja propisuje rok u kojem bi se trebalo odustati od kaznenog progona. Kako, dakle, nije bilo nezakonitog ili nepravilnog postupanja državnog odvjetnika u tom postupku, neosnovan je zahtjev tužiteljice za naknadom štete.

 

8.3. U postupku koji se vodio pod poslovnim brojem K-333/13 državni odvjetnik je odustao od kaznenog progona tužiteljice dana 25. rujna 2007. godine, dok je rješenje o obustavi postupka doneseno 14. kolovoza 2013. godine. Iako je doista prvostupanjskom sudu trebalo dugo razdoblje od gotovo šest godina da donese rješenje o obustavi postupka, ovaj sud je mišljenja da se ne radi o nezakonitom ili nepravilnom radu suca u obnašanju sudačke dužnosti, pa da bi tužena bila dužna naknaditi štetu tužiteljici. Bez obzira što rješenje u konkretnom slučaju nije doneseno u razumnom roku, ne može se govoriti o nezakonitom ili nepravilnom radu suca u obnašanju sudačke dužnosti jer nije propisan zakonski rok za donošenje takvog rješenja, te je stoga neosnovan zahtjev za naknadom štete i u odnosu na taj postupak (K-333/13) jer nisu ispunjene pretpostavke iz članka 105. stavka 1. Zakona o sudovima (NN 28/13; dalje: ZS). Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti u cijelosti.

 

8.4. Naime, kao što je naprijed navedeno (8.1.), sadržajno tužiteljica ukazuje na predugo trajanje postupaka, odnosno poziva se na povredu prava iz članka 5. stavka 3. i 6. (svatko ima pravo da sud u razumnom roku ispita njegov slučaj) Konvencije. Pravilno ističe tužena u žalbi da nije bilo osnove da se tužiteljici dosudi naknada štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. Naime, tužiteljica je zahtjev za naknadom štete temeljila na nezakonitom ili nepravilnom rada državnog odvjetništva i suda. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju nije bilo nezakonitnog ili nepravilnog rada. Institut suđenja u razumnom roku je zaseban institut i nije bilo osnove da se u ovom postupku utvrđuje je li u kaznenim postupcima Općinskog suda u P. posl.br. K-333/13 i K-647/00 došlo do povrede prava tužiteljice na suđenje u razumnom roku. To stoga što je o eventualnoj povredi prava tužiteljice na suđenje u razumnom roku trebalo odlučiti u sklopu tih konkretnih kaznenih postupaka sukladno člancima 63. do 70. ZS i pod uvjetom da je tužiteljica podnijela takav zahtjev, a ne odvojeno od njih. Stoga prvostupanjski sud nije pravilno postupio kada je tužiteljici dosudio naknadu štete u iznosu od 10.000,00 kn zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu posl.br. K-333/13, pa je u tom dijelu valjalo preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

 

8.5.1. U odnosu na žalbene navode tužiteljice da prvostupanjski sud nije odlučio o njezinim dokaznim prijedlozima da se saslušaju svjedoci- suci i državni odvjetnici koji su postupali u predmetnim kaznenim postupcima, valja reći slijedeće. Prvostupanjski sud nije proveo predložene dokaze, što znači da nije smatrao da su isti relevantni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. Naime, sud nije dužan provesti sve predložene dokaze, već samo one za koje smatra da su relevantni za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja. Mišljenje je ovog suda da doista nije bilo potrebe saslušavati suce i državne odvjetnike koji su postupali u predmetnim kaznenim posutpcima protiv tužiteljice, već je, radi ocjene rada sudaca i državnih odvjetnika, bilo dvoljno izvršiti uvid u navedene spise, što je prvostupanjski sud i učinio.

 

8.5.2. Nadalje, u situaciji kada je prvostupanjski sud (pravilno) utvrdio da nije bilo nezakonitog i nepravilnog rada, nije bilo potrebe provoditi ostale predložene dokaze koji se odnose na visinu zahtjeva (uvid u novinske članke, medicinsku dokumentaciju tužiteljice, vještačenje isl.). Ti bi dokazi bili relavantni i trebali bi se provesti da je utvrđeno da je došlo do nezakonitog i nepravilnog rada, dakle kada bi bila osnovana pravna osnova tužbenog zahtjeva.  

 

8.6. Zaključno, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da nije bilo nezakonitog i nepravilnog rada državnog odvjetništva i suda, a pitanje dugotrajnosti postupaka nije relevantno u ovom postupku jer je tužiteljica trebala zatražiti zaštitu radi eventualne povrede prava na suđenje u razumnom roku, na što se sadržajno i svodi njezina tužba, u sklopu predmetnih kaznenih postupaka, pa je stoga neosnovan njezin tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

9.1. U odnosu na odluku o parničnom trošku, valja reći slijedeće. Tužiteljica je izgubila ovaj spor u cijelosti, pa bi primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a bila dužna naknaditi tuženoj cjelokupni parnični trošak. Međutim, uvažavajući specifičnosti ove pravne situacije, ovaj sud je odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

9.2. Naime, načelo na kojem počiva pravilo da „gubitnik plaća” (članak 154. stavak 1. ZPP-a) ima za cilj izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Središnje pitanje u ovom predmetu odnosi se na činjenicu da je tužiteljici naloženo da naknadi troškove zastupanja države od strane Državnog odvjetništva u iznosu jednakom odvjetničkoj nagradi, jer je njezin tužbeni zahtjev radi naknade štete u potpunosti odbijen uz obrazloženje da sadržajno njezin zahtjev predstavlja zahtjev zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku o kojem se ne može odlučivati u ovom postupku. Članak 154. stavak 1. ZPP-a ne dopušta nikakvu fleksibilnost s obzirom obvezu stranke koja je izgubila parnicu da naknadi troškove suprotnoj stranci, pa je stoga tužiteljici naloženo da za zastupanje države plati iznos koji bi se dosudio suprotnoj stranci na ime nagrade odvjetniku. Suprotna stranka u ovom postupku je država Hrvatska, koju je zastupalo Državno odvjetništvo, i troškovi tog odvjetništva su u predmetnom parničnom postupku dosuđeni kao da je državu zastupao odvjetnik. Budući da se država financira iz državnog proračuna, odvjetništvo koje zastupa državu nije u istom položaju kao odvjetnik. Stoga ovaj sud smatra da bi plaćanje parničnog troška u ukupnom iznosu od 30.000,00 kn (uz već dosuđeni iznos parničnog troška od 22.717,75 kn, tužiteljicu bi, zbog preinačenja prvostupanjske presude, trebalo obvezati na plaćanje daljnjeg iznosa od 7.282,25 kn) predstavljalo prekomjeran i nerazmjeran teret za tužiteljicu. Stoga je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

10. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe članka 368. stavka 1. i 373. točke 3. ZPP-a.

 

                                                       U Rijeci, 14. prosinca 2023.                                                                                                                                                

 

 

                               Predsjednik vijeća                                               

                                                                                                        Larisa Gačanin, v.r.