REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-323/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Jasminki Janković, u upravnom sporu tužiteljice ĐG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženog Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Središnje službe, Mihanovićeva 3, radi prava na prijevremenu starosnu mirovinu, 17. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje odnosno oglašivanje ništavim rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 140-02/20-01/03159612504, URBROJ: 341-99-05/3-20-3932 od 16. prosinca 2020. te za rješavanje stvari.

Obrazloženje

1. Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 140-02/20-01/03159612504, URBROJ: 341-99-05/3-20-3932 od 16. prosinca 2020. odbijena je žalba tužiteljice protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u [adresa] KLASA: UP/I 140-02/20- 01/03159612504, URBROJ: 341-20-05/3-20-21100 od 18. svibnja 2020., kojim joj je priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu od 1. srpnja 2019. u iznosu od 5.257,09 kn mjesečno, a od 1. siječnja 2020. određena je nova svota prijevremene starosne mirovine u iznosu od 5.562,59 kn mjesečno.

2. Tužiteljica u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da je tuženik propustio, a morao je navesti, da je ona do 19. srpnja 2017. uredno predala sve potrebne dokumente za ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu, pa tako i Odluku o prestanku Ugovora o radu i razrješenju direktora jer joj bez tog dokumenta ne bi ni mogao biti prihvaćen zahtjev za prijevremenu starosnu mirovinu niti bi bilo doneseno rješenje o pravu na istu obzirom da nije mogla biti istovremeno osiguranica i umirovljenica. Dodaje da u rješenju od 23. rujna 2020., broj 719858, tuženik navodi u odjeljku 5. da ona ima pravomoćnim rješenjima priznato svojstvo osiguranika u razdoblju od 20. srpnja 2017. do 20. ožujka 2018. što znači da na dan 20. srpnja 2017., kada je bila u obveznom mirovinskom osiguranju, ne ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu. Ističe da je to još jedan dokaz da joj ne bi ni bilo priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu od 20. srpnja 2017. da nije uredno predala svu propisanu dokumentaciju. Iznosi da se tuženik dalje poziva na presudu Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Usl-2286/18-13 od 9. rujna 2019. Obrazlaže da joj je oduzeto pravo na žalbu na ovakvu presudu Upravnog suda te da je presuda ostavljena u poštanskom sandučiću u vrijeme kad je ona nije mogla primiti jer je tri mjeseca bila odsutna iz Hrvatske. Nastavlja da se u presudi Upravnog suda, između ostalog, navodi da iz spisa tuženika proizlazi da do 19. srpnja 2017. nije zaprimljena Odluka o prestanku Ugovora o radu i razrješenju direktora, a da to ne odgovara stvarnom stanju stvari što je poznato i tuženiku koji nije, a trebao je, s tom činjenicom upoznati Upravni sud. Opisuje da se navodi i da je 20. srpnja 2017. bila upisana u sudskom registru kao direktor društva Moneta d.o.o., a da je Fina prijedlog za otvaranje stečajnog postupka pokrenula još 14. ožujka 2017. Navodi da je Trgovački sud u Varaždinu prijedlog zaprimio 15. ožujka 2017. pa da je ona u skladu sa zakonskim propisima trebala biti brisana iz sudskog registra još u svibnju 2017., prije nego je podnijela zahtjev za prijevremenu starosnu mirovinu. Dodaje da je za potrebe podnošenja prijedloga o otvaranju stečajnog postupka u prijedlogu Fine navedeno da je Fina podatke o zaposlenima zatražila i dobila od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje pa da je jasno da je tuženik bio upoznat sa činjenicom da ona u vrijeme podnošenja zahtjeva za prijevremenu starosnu mirovinu nije bila član uprave trgovačkog društva niti je trebala biti upisana u sudski registar u vrijeme predaje zahtjeva. Ističe da je tuženik trebao, a nije upozorio Upravni sud na tu okolnost. Smatra da tuženik nije postupio u skladu s člankom 8. Zakona o općem upravnom postupku koji određuje da u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i da se u tu svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, a da u njezinom slučaju to nije učinjeno. Iznosi da se u članku 6. istog Zakona propisuje da su pri vođenju postupka javnopravna tijela dužna strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava trećih osoba niti u protivnosti javnim interesima, a da to u njenom slučaju nije učinjeno. Ističe da tuženik dalje navodi da joj je rješenjem Područne službe u Varaždinu, broj spisa: 189206 od 30. kolovoza 2018. s danom 20. ožujka 2018. prestalo svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja. Nastavlja da članak 37. ZOMO-a u stavku 3. propisuje da se pravo na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu priznaje osiguraniku od dana navedenog u zahtjevu, ali najranije od prvog sljedećeg dana nakon prestanka osiguranja, a da to u njenom slučaju znači od 20. srpnja 2017., a najkasnije od 21. ožujka 2018., a ne 1. srpnja 2019. Napominje da joj je zbog okolnosti upisa u sudski registar kao člana uprave obustavljena isplata mirovine. Smatra da je ta okolnost prestala 20. ožujka 2018. te da je ona bez odlaganja obavijestila HZMO da je brisana kao direktor osobnom dostavom rješenja o otvaranju stečajnog postupka u prostorije HZMO [adresa] i to još 30. ožujka 2018. Navodi da joj je nakon toga nastavljena isplata mirovine sve do nove obustave koja je uslijedila u prosincu 2019. Dodaje da tuženik navodi da je uložena žalba na rješenje od 5. prosinca 2019. rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe Zagreb, broj spisa 719858 od 18. veljače 2020. na način da je u izreci rješenja pod točkom I. poništeno rješenje Područne službe u Varaždinu, broj spisa 189206 od 5. prosinca 2019. dok su pod točkom II. I III. izreke rješenja Područne službe u Varaždinu, broj spisa: 189206 od 17. kolovoza 2017. i od 13. studenog 2017. oglašena ništavim u skladu s odredbom članka 128. ZUP-a, ali ne navodi prema kojem stavku tog članka. Napominje da joj je na osnovu rješenja Područne službe u Varaždinu broj spisa: 189206 od 5. prosinca 2019. obustavljena isplata mirovine. Ističe da je žalba na spomenuto rješenje usvojena zbog činjenice da je rješenje donijeto izvan roka koji određuje zakon pa da joj je obustavom isplate mirovine povrijeđeno pravo na uredno i redovito primanje mirovine. Navodi da je na njezinu štetu povrijeđen zakon i da su joj uskraćena prava na mirovinu i to kada u zakonom propisanom roku nije doneseno rješenje o otvaranju stečajnog postupka nad društvom Moneta d.o.o. [adresa], jer da je rješenje doneseno u roku ona ne bi bila upisana u sudskom registru u vrijeme podnošenja zahtjeva za prijevremenu starosnu mirovinu, kada joj je zakonom oduzeto pravo na žalba na gore spomenutu presudu Upravnog suda te kada joj je obustavljena isplata mirovine. Nastavno na izloženo skreće pozornost naslovnog suda na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-11/2018 od 8. studenog 2018. kojom odlukom su ukinute presude upravnih sudova i rješenja HZMO-a, a da je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu HZMO na ponovni postupak. Napominje da u obrazloženju te odluke Ustavni sud ističe nedosljednost u postupanju upravnog tijela i upravnih sudova te spominje posebnu važnost načelu dobrog upravljanja čija primjena zahtijeva jasne i transparentne radnje tijela javne vlasti koja moraju postupati osobito pažljivo kada je riječ o postupcima u kojima u konačnici ovisi materijalna egzistencija pojedinaca. Navodi da prema svemu naprijed izloženom ona od 19. srpnja 2017. nije bila u radnom odnosu niti je bila član uprave trgovačkog društva. Smatra da je i neosporna činjenica da je trebala biti brisana iz sudskog registra prije predaje zahtjeva za prijevremenu starosnu mirovinu i da je tuženik s tom činjenicom bio upoznat. Dodaje da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje nastavio isplaćivati mirovinu bez da je zatražio da dostavi novu dokumentaciju. Mišljenja je da joj pravo na mirovinu pripada od 20. srpnja 2017., a najkasnije od 21. ožujka 2018. Na ročištu iznosi da je zahtjev za mirovinu podnijela prije više od 6 mjeseci nego je doneseno prvostupanjsko rješenje o pravu na mirovinu. Nastavlja da je podnijela uz zahtjev svu dokumentaciju, pa da bi ju HZMO pozvao da je nešto trebalo dopuniti. Opisuje da društvo u kojem je bila jedina zaposlena još 2016. nije moglo isplaćivati plaće te da je to razlog pokretanja stečajnog postupka od FINE. Napominje da je stečajni postupak otvoren 11. siječnja 2018., a da ju je HZMO prijavio na obvezno osiguranje 7. ožujka 2018. Smatra da greška tijela ne bi trebala ići na štetu građana u skladu s europskim pravom. Poziva se na rješenje HZMO, Središnje službe od 18. veljače 2020. Smatra da joj je HZMO trebao pomoći da ostvari svoje pravo na mirovinu. Ističe da nije tužila rješenje od 18. veljače 2020. jer nije shvatila obrazloženje. Smatra da joj je povrijeđeno pravo na mirovinu. Predlaže da se poništi osporavano rješenje odnosno da se oglasi ništavim te da sud riješi stvar na način da joj se prizna pravo od 20. srpnja 2017.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome navodi da je osporavano rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa važećim zakonskim propisima. Dodaje da navodi i razlozi izneseni u tužbi nisu osnovani odnosno nisu pravno odlučni iz razloga detaljno navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Slijedom navedenog smatra da je osporavano rješenje na zakonu utemeljeno i predlaže da se donese presuda kojom će sud odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Nesporno je da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Varaždinu donijela 18. svibnja 2020. prvostupanjsko rješenje KLASA: UP/I 140- 02/20-01/03159612504, URBROJ: 341-20-05/3-20-21100, kojim je tužiteljici priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu od 1. srpnja 2019.

7. Sporno je, je li pravilno tuženik odbio žalbu tužiteljice protiv tog prvostupanjskog rješenja.

8. U obrazloženju osporavanog rješenja u bitnome je navedeno da je nakon obavljenog uvida u cijeli predmet utvrđeno da je tužiteljica 19. lipnja 2017. podnijela zahtjev za priznanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu uz koji je priložila sporazum o prestanku ugovora o radu s danom 19. srpnja 2017. Dodano je da je povodom navedenog zahtjeva Područna služba u Varaždinu primjenom članka 131. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19.) donijela rješenje broj spisa: 189206 od 17. kolovoza 2017., kojim je tužiteljici, počevši od 20. srpnja 2017., priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu i određena isplata predujma mirovine. Izneseno je da je rješenjem iste Područne službe, broj spisa: 189206, od 13. studenog 2017., tužiteljici od istog datuma, odnosno od 20. srpnja 2017., određena pripadajuća svota prijevremene starosne mirovine. Nastavljeno je da protiv navedenih rješenja tužiteljica nije podnosila žalbe te su ista postala pravomoćna sukladno članku 13. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09.). Opisano je da je rješenjem Područne službe u Varaždinu, broj spisa: 189206, od 7. ožujka 2018. tužiteljici s danom 20. srpnja 2017. priznato svojstvo osiguranika na mirovinsko osiguranje te da je uložena žalba na navedeno rješenja, koja je odbijena rješenjem Središnje službe, broj spisa: 719868, od 2. srpnja 2018. Istaknuto je da je uložena tužba na rješenje Središnje službe od 2. srpnja 2018. odbijena presudom Upravnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj: Usl- 2286/18-13 od 9. rujna 2019. u kojoj je detaljno i jasno obrazloženo zašto je pravilno utvrđeno da se tužiteljici sa danom 20. srpnja 2017. prizna svojstvo osiguranika te je donošenjem takve presude prvostupanjsko rješenje od 7. ožujka 2018. postalo pravomoćno. Istaknuto je da je rješenjem Područne službe u Varaždinu, broj spisa: 189206, od 30. kolovoza 2018. tužiteljici s danom 20. ožujka 2018. prestalo svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja, a na koje rješenje je od strane Središnje službe, u skladu s odredbom članka 136. Zakona o mirovinskom osiguranja dana suglasnost te je navedeno rješenje postalo pravomoćno. Navedeno je da je rješenjem Područne službe u Varaždinu, broj spisa: 189206, od 5. prosinca 2019. poništena rješenja Područne službe u Varaždinu od 17. kolovoza 2017. i rješenje od 13. studenog 2017. u cijelosti u skladu s odredbom 129. Zakona o općem upravnom postupku. Dodano je da je uložena žalba na rješenje od 5. prosinca 2019. uvažena rješenjem ove Središnje službe, broj spisa: 710858, od 18. veljače 2020. na način da je u izreci rješenja pod točkom I. poništeno rješenje Područne službe u Varaždinu, broj spisa: 189206, od 6. prosinca 2019. dok su pod točkama II. i III. izreke rješenja Područne službe u Varaždinu, broj spisa: 189206, od 17. kolovoza 2017. i od 13. studenog 2017. oglašena ništavim u skladu s odredbom članka 128. Zakona o općem upravnom postupku. Izneseno je da je u izvršenju rješenja Središnje službe od 18. veljače 2020. i po zahtjevu od 3. siječnja 2020. Područna služba u Varaždinu donijela rješenje, broj: 189206, od 19. ožujka 2020., na koje je uložena žalba, a koja je uvažena rješenjem Središnje službe, broj spisa: 719858, od 23. rujna 2020. i da je upozoreno tijelo prvog stupnja da je ostao neriješen zahtjev od 19. lipnja 2017. jer su rješenja Područne službe u Varaždinu od 17. kolovoza 2017. i rješenje od 13. studenog 2017. oglašena ništavim u skladu s odredbom članka 128. Zakona o općem upravnom postupku. Nastavljeno je da je osim toga naloženo tijelu prvog stupnja da na jasan i nedvojben način utvrdi kada je točno tužiteljica podnijela novi zahtjev za priznanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu te da se novim rješenjem odluči i o tom zahtjevu. Pojašnjeno je da to stoga što je novi zahtjev za priznanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu pisan od strane žaliteljice 31. prosinca 2019., a zaprimljen u Područnoj službi Varaždin 2. siječnja 2020., ali nije vidljivo s kojim datumom je dostavljen nadležnoj Područnoj službi, a što je od utjecaja na datum priznanja prava na mirovinu. Napomenuto je da je, međutim, iz spisa predmeta vidljivo da je po zahtjevu tužiteljice od 31. prosinca 2019. Područna služba u [adresa], 18. svibnja 2020. donijela pobijano rješenje broj: 189206 kojim je tužiteljici priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu od 1. srpnja 2019. u svoti od 5.257,09 kn. Vezano za žalbene navode istaknuto je da budući da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj: Usl-2286/18-13 od 9. rujna 2019. tužiteljici potvrđeno svojstva osiguranika na mirovinsko osiguranje, priznato rješenjem Područne službe u Varaždinu, broj spisa: 189206, od 7. ožujka 2018., tužiteljici je tijelo prvog stupnja pravilno priznalo pravo na prijevremenu starosnu mirovinu povodom zahtjeva od 31. prosinca 2019. s danom 1. srpnja 2019., a u skladu s odredbom članka 37. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužiteljici je napomenuto da će o njezinom zahtjevu od 19. lipnja 2017. tijelo prvog stupnja odlučiti drugim rješenjem.

9. Člankom 37. stavkom 4. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da kada se pravo na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu ostvaruje na zahtjev osiguranika nakon prestanka osiguranja, a u zahtjevu nije naveden datum od kojega osiguranik traži priznanje prava na mirovinu, osiguranik ima pravo na mirovinu od prvoga idućeg dana nakon prestanka osiguranja, ako je zahtjev podnesen u roku od šest mjeseci od prestanka osiguranja, a ako je zahtjev podnesen nakon isteka navedenoga roka, osiguranik ima pravo na mirovinu od prvoga dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unatrag.

10. Imajući u vidu da je predmetni postupak za ostvarivanje prava na prijevremenu mirovinu pokrenut na zahtjev tužiteljice koji je podnesen 31. prosinca 2019. te da je tužiteljici pravomoćnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Varaždinu KLASA: UP/I 140-10/18-03/03159612504, URBROJ. 341-20-11/2-18-28561 od 30. kolovoza 2018. prestalo 20. ožujka 2018. svojstvo osiguranice iz mirovinskog osiguranja osporavanim prvostupanjskim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice kada joj je priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu od 1. srpnja 2019. pri čemu je sud imao u vidu sadržaj članka 37. stavka 4. Zakona o mirovinskom osiguranju.

11. Ostali navodi tužiteljice ne utječu na zakonitost osporavanog rješenja te će se o njima odlučivati u drugom upravnom sporu kojeg tužiteljica vodi.

12. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.) odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U Zagrebu 17. listopada 2024.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. ĐG, [adresa]

2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Mihanovićeva 3 – putem e. komunikacije

3. U spis