REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-838/2020-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Jasminki Janković, u upravnom sporu tužitelja CŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Aleksandra Raach, odvjetnica u Zagrebu, Svetice 23, protiv tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, radi utvrđivanja poreza na dohodak, 17. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-18/18- 01/168, URBROJ: 513-04-19-2 od 19. prosinca 2019. te se predmet vraća na ponovni postupak.

II. Nalaže se Ministarstvu financija Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, da u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude naknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (dvije tisuće petsto eura).

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-18/18-01/168, URBROJ: 513- 04-19-2 od 19. prosinca 2019. odbijena je žalba tužitelja protiv poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačke županije, Ispostave Samobor KLASA: UP/I-410-23/2015-05/2244, URBROJ: 513-07-22-01-2017-3 od 31. prosinca 2017. kojim mu je utvrđen porez na dohodak i prirez za 2014. u iznosu od 146.657,88 kn te razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 100.254,42 kn.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da podnosi tužbu protiv rješenja tuženog tijela te da predmetni upravni akt pobija u cijelosti. Dodaje da drugostupanjsko porezno tijelo pobijano drugostupanjsko rješenje, kojim je odbilo njegovu žalbu, temelji na navodima da je prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu bi poreznom obvezniku u prilog jedino išla činjenica da nije rezident Republike Hrvatske, već rezident samo Bosne i Hercegovine, što nije točno obzirom na zakonsku regulativu. Iznosi da pobija drugostupanjsko rješenje u cijelosti jer je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja posljedično došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Opisuje da je temeljem Ugovora o pravima i obvezama vršitelja dužnosti člana Uprave - izvršnog direktora za nepokretnu mrežu Javno poduzeće Hrvatske Telekomunikacije d.d. [adresa] (,,JP HT d.d.), koji je sklopljen 2013. i produživan više puta, obavljao funkciju člana društva JP HT d.d. te da je na temelju navedenog ugovora registriran u sistem porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine s adresom u Bosni i Hercegovini u [adresa], te da mu je nadležno tijelo Bosne i Hercegovine izdalo radnu dozvolu za rad u Bosni i Hercegovini. Nastavlja da je za tu potrebu privremeno odjavio svoje prebivalište u [adresa] (privremena odjava prebivališta) te da mu je odobren boravak u Bosni i Hercegovini od strane Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine odnosno da ima prijavljeno uobičajeno boravište u [adresa]. Ističe da nije, s obzirom na prethodno navedeno, podnio poreznu prijavu poreza na dohodak za 2014. u Republici Hrvatskoj iz razloga što je u 2014. prijavio porez na dohodak u Bosni i Hercegovini kao porezni rezident Bosne i Hercegovine, u kojoj ima uobičajeno boravište i gdje obavlja svoj posao. Navodi da je sukladno odredbi članka 3. Zakona o porezu na dohodak rezident fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj ima prebivalište ili uobičajeno boravište, a da se sukladno odredbi članka 4. Zakona o porezu na dohodak Bosne i Hercegovine rezidentom [adresa] smatra fizičko lice koje ima prebivalište na teritoriju [adresa] te fizičko lice koje na teritoriju [adresa] neprekidno ili s prekidima boravi 183 ili više dana u bilo kojem poreznom periodu. Dodaje da sukladno odredbi članka 38. stavka 4. Općeg poreznog zakona uobičajeno boravište u smislu toga Zakona ima porezni obveznik u onome mjestu u kojem se zadržava pod okolnostima na temelju kojih se može zaključiti da on u tome mjestu ili na tom području ne boravi samo privremeno. Iznosi da se uobičajenim boravištem u smislu toga Zakona smatra stalan ili vremenski povezan boravak u trajanju od najmanje 183 dana u jednoj ili u dvije kalendarske godine, a da za određivanje uobičajenog boravišta nisu važni kratkotrajni prekidi boravka koji ne traju dulje od jedne godine. Opisuje da sukladno odredbi članka 4. stavka 2. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja s Bosnom i Hercegovinom, fizička osoba koja nema ni u jednoj državi prebivalište, smatrat će se rezidentom samo one države u kojoj ima uobičajeno boravište. Smatra da je iz navedenog članka 4. Zakona o porezu na dohodak Bosne i Hercegovine, vidljivo da ga Bosna i Hercegovina smatra poreznim rezidentom temeljem uobičajenog boravišta u [adresa]. Navodi da definicija uobičajenog boravišta temeljena na članku 38. stavku 4. Općeg poreznog zakona ukazuje na činjenicu da i Republika Hrvatska smatra uobičajenim boravištem razdoblje od 183 dana u jednoj ili dvije kalendarske godine u onome mjestu u kojem se netko zadržava pod okolnostima na temelju kojih se može zaključiti da on u tome mjestu ili na tom području ne boravi samo privremeno. Ističe da drugostupanjsko porezno tijelo u obrazloženju pobijanog rješenja navodi kako je prvostupanjsko porezno tijelo utvrdilo da on "u Republici Hrvatskoj ima suprugu koja je u Republici Hrvatskoj i zaposlena, u Republici Hrvatskoj ima djecu koja se u Republici Hrvatskoj i školuju, u Republici Hrvatskoj ima u posjedu i imovinu, a također u registru osiguranika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje ima status osigurane osobe od 1. studenog 2013. iz čega proizlazi da je njegovo središte životnih interesa u Republici Hrvatskoj". Dodaje da temeljem gore navedenih podataka, porezno tijelo definira odnosno poziva se na članke hrvatskog Zakona o porezu na dohodak kao i Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pri čemu definira samo one članke navedenih zakona koje idu u prilog poreznom tijelu, ali ne i onih koje bi bile u prilog i poreznom obvezniku, čime postupa protivno odredbama članka 6. Općeg poreznog zakona. Smatra kako ni drugostupanjsko porezno tijelo, a ni prvostupanjsko porezno tijelo nisu protumačili citirane odredbe na pravilan način, niti su pravilno tumačili odredbe koje je trebalo primijeniti i tumačiti u ovom konkretnom slučaju. Prije svega, a budući da je između njega i društva JP Hrvatske Telekomunikacije d.d. [adresa] zaključen Ugovor o pravima i obvezama vršitelja dužnosti člana Uprave - izvršnog direktora, to je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe članka 16. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, koji definira oporezivanje primitaka članova uprave. Također, kako je društvo JP Hrvatske telekomunikacije Mostar d.d., društvo u većinskom vlasništvu države, to je porezno tijelo bilo dužno provjeriti i primjenu članka 19. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, po kojem država isplatitelj ima isključivo pravo na oporezivanje, a to je u ovom slučaju, Bosna i Hercegovina. Napominje da se porezno tijelo u obrazloženju pobijanog rješenja ni jednom rečenicom nije očitovalo o tome zbog čega se on nema pravo smatrati rezidentom Bosne i Hercegovine, odnosno zbog čega je on isključivo rezident Republike Hrvatske. Smatra da se pojam "središta životnih interesa" mora tumačiti na način da se uzmu u obzir i obiteljski i ekonomski razlozi, stoga je porezno tijelo bilo dužno obrazložiti iz kojih razloga sama činjenica da supruga tužitelja ostvaruje dohodak u Republici Hrvatskoj i da se djeca tužitelja školuju u Republici Hrvatskoj dostatna da bi određivala njegovo središte životnih interesa. Pojašnjava da i supruga i djeca često borave kod njega na adresi na kojoj se nalazi u Bosni i Hercegovini i gdje je u posjedu nekretnine te da je s obzirom na ekonomsku funkciju njegovog prihoda u ovom slučaju bilo bitno odrediti životni interes i u odnosu na ekonomsku povezanost s mjestom rada. Napominje da djeca borave kod njega više od 183 dana u godini, kad god ne pohađaju nastavu. Ističe da da je njegov boravak u Bosni i Hercegovini dulji od stotinu i osamdeset i tri dana, odnosno ugovorno i stvarno već preko sedam godina, da u Bosni i Hercegovini ima stan u posjedu u mjestu u kojem obavlja funkciju člana uprave, da ga osim članova njegove uže obitelji, često posjećuju i članovi njegove šire obitelji koji žive u [adresa], da je intenzivno znatno više fizički prisutan u Bosni i Hercegovini u kojoj uredno sudjeluje na raznim i društvenim i poslovnim zbivanjima i sl. Smatra da sve navedene činjenice, povezane sa dugotrajnošću boravka u drugoj državi, kao i sa formalnim prijavama i odjavama prebivališta i boravišta, te osobnom i materijalnom odgovornošću u vezi radnih i ostalih obveza koje on ima u Bosni i Hercegovini kao član uprave društva u većinskom državnom vlasništvu, jasno ukazuju kako se on ima smatrati porezni ne-rezident u Republici Hrvatskoj. Navodi da se sukladno članku 4. stavku 2. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine osoba smatra samo rezidentom one države u kojoj ima prebivalište, a ako ima prebivalište u objema državama smatrat će se rezidentom samo one države s kojom ima uže osobne i gospodarske veze (središte životnih interesa). Dodaje da ukoliko se ne može odrediti u kojoj državi osoba ima središte životnih interesa ili ako ni u jednom državi nema prebivalište, smatrat će se rezidentom samo one države u kojoj ima uobičajeno boravište. Iznosi da u konkretnom slučaju porezno tijelo uopće nije vodilo računa o tome da je on privremeno odjavio prebivalište u [adresa] te prijavio uobičajeno boravište u [adresa], već je njemu utvrdio poreznu obvezu na temelju paušalnog utvrđenja poreznog tijela da je on rezident Republike Hrvatske koji ima prebivalište u [adresa], koja činjenica uopće nije točna. Opisuje da je, uzimajući u obzir sve navedeno, ukoliko porezno tijelo nije sa sigurnošću moglo zaključiti u kojoj zemlji ima središte životnih interesa, bilo dužno primijeniti citirane odredbe članka 4. stavka 2. Ugovora prema kojem se rezidentnost utvrđuje prema njegovom uobičajenom boravištu, a to je svakako Bosna i Hercegovina. Nastavlja da porezno tijelo tvrdi da je isplatitelj doprinosa za njega Hrvatski telekom d.d. Zagreb, da je bio izaslan u Bosnu i Hercegovinu temeljem radnog odnosa i da je po toj osnovi primao plaću te da isplatitelj doprinosa nije uplaćivao predujam poreza na dohodak za njega. Objašnjava da prema članku 7. Zakona o potvrđivanju Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, obveza osiguranja zaposlene osobe određuje se prema pravnim propisima države ugovornice na čijem teritoriju je osoba zaposlena, ako odredbama članka 8. i 9. tog Ugovora nije drukčije utvrđeno. Navodi da su člankom 8. propisani izuzeci od općeg pravila iz članka 7. kojim je propisano da osoba zaposlena kod poslodavca sa sjedištem u jednoj državi, koja obavlja poslove u drugoj državi ugovornici u ograničenom vremenskom razdoblju, ostaje osiguranik prve države ugovornice, ako obavljanje njene djelatnosti na teritoriju druge države ugovornice vremenski ne potraje duže od 24 mjeseca. Dodaje da ako se obavljanje takve djelatnosti mora produžiti za razdoblje duže od predviđena 24 mjeseca, primjena pravnih propisa države ugovornice u kojoj poslodavac ima sjedište, moći će se iznimno, na zajednički zahtjev zaposlenika i poslodavca, produžiti za još 24 mjeseca, uz pristanak nadležnog tijela države ugovornice u kojoj se djelatnost obavlja. Iznosi da je stavkom 4. istog članka određeno da osobe zaposlene kod poslodavaca, koji pružaju usluge na području telekomunikacija, prijevoza putnika i robe u željezničkom, cestovnom i zračnom prometu i na bilo kojim drugim sličnim poslovima i koji imaju sjedište na teritoriju jedne države ugovornice, a koje obavljaju svoju djelatnost na teritoriju druge države ugovornice, u podružnici ili stalnom zastupništvu, ostaju pod primjenom pravnih propisa države ugovornice na čijem je teritoriju sjedište poslodavca. Nastavlja da je u ovom slučaju porezno tijelo bilo dužno utvrditi tko je njegov poslodavac i tko bi trebao uplaćivati obvezne doprinose za njega i je li on izaslani radnik, odnosno može li on biti smatran izaslanim radnikom, prema gore navedenim odredbama. Napominje da je on član uprave javnog poduzeća koje je i većim dijelom u vlasništvu države, te da član uprave postaje javnim natječajem, da je morao sa tim poduzećem zaključiti ugovor o radu. Nastavlja da su članovi uprave javnog poduzeća u Bosni i Hercegovini izabrani na navedene funkcije na temelju provedenih javnih natječaja što znači da su bili dužni prekinuti radni odnos kod prethodnog poslodavca. Ističe da i samo porezno tijelo u svojem rješenju tvrdi da je on sa Bosnom i Hercegovinom imao gospodarske veze i zaposlenje, što pokazuje i ugovor sa poduzećem u Bosni i Hercegovini. Smatra da porezno tijelo nije ni razmotrilo sve dokaze odnosno dokumentaciju koju ju je on priložio uz žalbu, a ranije i na prigovor na privremeno porezno rješenje, iz kojih se jasno može zaključiti kako središte njegovih životnih interesa nije u Republici Hrvatskoj. Ističe da je isto propustilo utvrditi i drugostupanjsko porezno tijelo, koje u obrazloženju svog rješenja samo paušalno ponavlja utvrđenja prvostupanjskog poreznog tijela bez davanja bilo kakvih konkretnih razloga zbog čega dokazi koje on dostavlja u spis nisu dostatni za razmatranje o tome gdje je središte njegovih životnih interesa. Iznosi da je činjenica da on u Bosni i Hercegovini ostvaruje svoj jedini životni prihod/dohodak, da ima obitelj i stan i u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, da je zaposlen u javnom poduzeću i sudjeluje direktno u gospodarstvu i odnosima Bosne i Hercegovine, da su njegova djeca kod njega u svako vrijeme kad nisu u školi, da u Bosni i Hercegovini ima i ostale, vanjske aktivnosti vezane uz njegovo zaposlenje te da stvarno nema puno veza sa Republikom Hrvatskom. Napominje da u slučaju boravišta i životnih interesa i OECD Model daje prevagu državi u kojoj češće boravi. Ističe da trošak njegove plaće snosi JP Hrvatske Telekomunikacije d.d., a ne Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, i da on ostvaruje samo dohodak od rada kao član uprave u društvu JP HT d.d., [adresa], a bit je u činjenici, koja država ugovornica snosi trošak njegove plaće tužitelja. Slijedom navedenog predlaže poništiti osporavano rješenje i vrati predmet na ponovni postupak uz naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nakon što je razmotrio tužbu smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te uvid u spis ovog suda poslovni broj: Us I-384/20 te je održano ročište.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Nesporno je da je tužitelju poreznim rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačke županije, Ispostave Samobor KLASA: UP/I-410-23/2015-05/2244, URBROJ: 513-07-22-01-2017-3 od 31. prosinca 2017. utvrđen porez na dohodak i prirez za 2014. u iznosu od 146.657,88 kn te razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 100.254,42 kn

7. Sporno je, je li pravilno tuženik odbio žalbu tužitelja protiv tog poreznog rješenja.

8. Člankom 4. Zakona o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izbjegavanje dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i na imovinu ("Narodne novine", Međunarodni ugovori, broj: 2/05.) propisano je da se u tome Ugovoru izraz »rezident države ugovornice« označava svaku osobu, koja prema propisima te države, u njoj podliježe oporezivanju na temelju svoga prebivališta, boravišta, mjesta uprave ili nekoga drugog obilježja slične prirode, i također uključuje tu državu, njenu političku jedinicu i lokalnu vlast, međutim, da taj izraz ne uključuje osobu koja u toj državi podliježe oporezivanju samo dohotka iz izvora u toj državi ili imovine koja se u njoj nalazi (stavak 1.). Nadalje, propisano je da ako je, prema odredbama stavka 1., fizička osoba rezident obiju država ugovornica, onda se njezin status određuje na ovaj način:

a) smatra se rezidentom samo one države u kojoj ima prebivalište, a ako ima prebivalište u objema državama, smatrat će se rezidentom samo one države s kojom ima uže osobne i gospodarske veze (središte životnih interesa),

b) ako se ne može odrediti u kojoj državi ima središte životnih interesa ili ako ni u jednoj državi nema prebivalište, smatrat će se rezidentom samo one države u kojoj ima uobičajeno boravište,

c) ako osoba ima uobičajeno boravište u objema državama ili ga nema ni u jednoj od njih, smatrat će se rezidentom samo one države čiji je državljanin,

d) ako je osoba državljanin obiju država ili nije državljanin ni jedne od njih, nadležna tijela država ugovornica riješit će pitanje dogovorno (stavak 2.).

9. Iz rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Službe za poslove sa strancima utvrđeno je da je tužitelju odobren privremeni boravak u Bosni i Hercegovini od 8. studenog 2013. do 31. listopada 2020. po osnovi rada sa radnom dozvolom kod poslodavca JP Hrvatske telekomunikacije d.d., [adresa].

10. Iz potvrde JP Hrvatske telekomunikacije d.d., [adresa], od 24. travnja 2019. utvrđeno je da tužitelj od 1. studenog 2013. radi na rukovodećim poslovima u tom dioničkom društvu ukupno pet godina, pet mjeseci i četiri dana.

11. Iz potvrde o najmu stana i boraka na adresi [adresa] od 29. siječnja 2020. utvrđeno je da je tužitelj u konstantnom najmu stana na adresi [adresa], Bosna i Hercegovina, počevši od studenog 2013.

12. Iz potvrde o prijavi privremenog odlaska iz Republike Hrvatske Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Samobor od 29. prosinca 2014. utvrđeno je da je tužitelj 29. prosinca 2014. prijavio privremeni odlazak iz Republike Hrvatske u inozemstvo [adresa], Bosna i Hercegovina.

13. Iz potvrde o rezidentnosti izdate od nadležne Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine Br./No.13-7/1-15-2961-1/17 od 15. ožujka 2017. utvrđeno je da je tužitelj u 2014. bio rezident Federacije Bosne i Hercegovine u smislu članka 4. Ugovora/sporazuma/konvencije između Bosne i Hercegovine i Hrvatske o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja u odnosu na dohodak i imovinu.

14. Tuženik je u osporavanom rješenju u bitnome naveo da prvostupanjsko tijelo u provedenom postupku utvrđivanja statusa rezidentnosti utvrdilo da se prema članku 4. stavku 2. Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i imovinu žalitelj smatra rezidentom Republike Hrvatske, jer iako ima prebivalište i u [adresa] i u Bosni i Hercegovini, u Republici Hrvatskoj ima suprugu koja je u Republici Hrvatskoj i zaposlena, u Republici Hrvatskoj ima djecu koja se u Republici Hrvatskoj i školuju, u Republici Hrvatskoj ima u posjedu imovinu, a također u registru osiguranika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje ima status osigurane osobe od 1. studenog 2013. iz čega proizlazi da s Republikom Hrvatskom ima uže osobne i gospodarske interese odnosno da je njegovo središte životnih interesa u Republici Hrvatskoj.

15. Na ročištu 17. rujna 2024. opunomoćenik tužitelja je predao rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-18/16-01/1314, URBROJ: 513-04-19-3 od 8. kolovoza 2019. u kojem je predmet postupaka bio utvrđivanje tužitelju poreza na dohodak za 2015., a kojim rješenjem je uvažena žalba. Obrazloženo je da se porez na dohodak za 2015. utvrđivao i plaćao prema odredbama Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14. i 143/14.), a da je odredbom članka 2. stavka 1. navedenog Zakona propisano da je porezni obveznik fizička osoba koja ostvaruje dohodak, dok je odredbom članka 3. stavka 1. istog Zakona propisano da je rezident fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj ima prebivalište ili uobičajeno boravište. Dodano je da je odredbama članka 38. tada važećeg Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13. i 26/15.) propisano što se smatra prebivalištem ili uobičajenim boravištem te da sukladno tim odredbama porezni obveznik ima prebivalište gdje ima stan u vlasništvu ili posjedu neprekidno najmanje 183 dana u jednoj ili dvije kalendarske godine, pri čemu boravak u stanu nije obvezan (stavak 1.). Izneseno je da uobičajeno boravište u smislu toga Zakona ima porezni obveznik u onom mjestu u kojem se zadržava pod okolnostima na temelju kojih se može zaključiti da on u tom mjestu ili na tom području ne boravi samo privremeno. Nastavljeno je da se uobičajenim boravištem u smislu toga Zakona smatra stalan ili vremenski povezan boravak u trajanju najmanje 183 dana u jednoj ili u dvije kalendarske godine, a da za određivanje uobičajenog boravišta nisu važni kratkotrajni prekidi boravka koji ne traju dulje od jedne godine (stavak 4.). Navedeno je da se, ako prema Ugovoru o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja obje države smatraju osobu svojim rezidentom, tada rezidentnost utvrđuje prema odredbama Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Objašnjeno je da je prvostupanjsko tijelo zaključilo da je žalitelj rezident Republike Hrvatske i da je stoga obveznik poreza na dohodak, pozivajući se pri tome na podatke iz upitnika TI (Utvrđivanje statusa rezidentnosti) koji je žalitelj ispunio i iz kojeg je vidljivo da isti u Republici Hrvatskoj ima imovinu i obitelj te na činjenicu da žalitelj ima prebivalište u [adresa] na adresi [adresa]. Opisano je da je žalitelj u spis predmeta dostavio ugovore o imenovanju za člana Uprave Javnog poduzeća Hrvatskih telekomunikacija d.d., [adresa], rješenje za izdavanje radne dozvole izdano od Federacije BiH, Potvrdu o prijavi privremenog odlaska iz Republike Hrvatske izdanu od Policijske uprave zagrebačke te odobrenje privremenog boravaka izdanu od Ministarstva sigurnosti BiH. Dodano je da je također žalitelj u prilogu žalbi naknadno dostavio presliku potvrde o rezidentnosti izdane od Porezne uprave Federacije BiH u kojoj je navedeno da je u 2015. bio rezident Federacije BiH u smislu članka 4. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja u odnosu na dohodak i imovinu. Zaključeno je da iz iznesenog proizlazi da u ovom slučaju postoji sukob rezidentnosti, jer i Bosna i Hercegovina žalitelja smatra svojim rezidentom pa da je prvostupanjsko tijelo u postupku dužno pravilno utvrditi činjenicu rezidentnosti žalitelja.

16. Kako je predmet ovog spora porez na dohodak i prirez za 2014. tuženik je trebao imati u vidu članak 3. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13. i 83/14.) kojim je propisano da je rezident fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj ima prebivalište ili uobičajeno boravište te članak 38. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13. i 26/15.) koji određuje što je prebivalište odnosno uobičajeno boravište u smislu toga zakona koji je relevantan za porezne svrhe. U ponovnom postupku tuženik će utvrditi u skladu mjerodavnim člankom Općeg poreznog zakona gdje tužitelj ima prebivalište odnosno uobičajeno boravište u smislu toga zakona te će imati u vidu da dugi niz godina radi i živi u [adresa] te da je u 2014. bio rezident Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, ako utvrdi da je tužitelj rezident Republike Hrvatske imat će u vidu da je tužitelj i rezident Bosne i Hercegovine pa će primijeniti Zakon o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izbjegavanje dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i na imovinu. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.).

17. Kako je tužitelj uspio u sporu priznati su mu kao opravdani trošak za sastav tužbe i za zastupanje na ročištu u skladu s člankom 144. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima i Tbr. 27. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23., dalje: Tarifa) u vezi Tbr. 54. Tarife, a sve uvećano za pripadajući PDV u skladu s Tbr. 46. Tarife.

18. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 148. stavaka 1. i 4. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 17. listopada 2024.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv točke I. izreke ove presude žalba nije dopuštena, dok je protiv točke II. izreke ove presude dopuštena žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. odvjetnica Aleksandra Raach – e. komunikacijom

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak – e. komunikacijom – uz spis tuženika

3. U spis