REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-384/2020-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Jasminki Janković, u upravnom sporu tužitelja LĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Aleksandra Raach, odvjetnica u Zagrebu, Svetice 23, protiv tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, radi utvrđivanja poreza na dohodak, 17. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-18/17- 01/809, URBROJ: 513-04-19-2 od 13. prosinca 2019. te se predmet vraća na ponovni postupak.

II. Nalaže se Ministarstvu financija Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, da u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude naknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (dvije tisuće petsto eura).

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-18/17-01/809, URBROJ: 513- 04-19-2 od 13. prosinca 2019. odbijena je žalba tužitelja protiv poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačke županije, Ispostave Samobor KLASA: UP/I-410-23/2017-02/4, URBROJ: 513-07-22-01-2017-4 od 13. rujna 2017. kojim je prigovor tužitelja izjavljen protiv privremenog poreznog rješenja KLASA: UP/I-410-23/2017-02/4, URBROJ: 513-07- 22-01-2017-2 od 27. srpnja 2017. odbijen kao neosnovan, a kojim mu je utvrđen za 2016. porez na dohodak i prirez u iznosu od 232.029,76 kn te razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 168.064,00 kn.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da podnosi tužbu protiv rješenja tuženog tijela te da predmetni upravni akt pobija u cijelosti. Dodaje da drugostupanjsko porezno tijelo pobijano drugostupanjsko rješenje, kojim je odbilo njegovu žalbu, temelji na navodima kako on nije dokazao da je s Bosnom i Hercegovinom imao uže osobne i gospodarske odnose odnosno središte životnih interesa, osim što je bio izaslan od hrvatskog poslodavca na rad u Bosnu i Hercegovinu i da je u [adresa] boravio za vrijeme trajanja zaposlenja. Iznosi da ga iz toga razloga hrvatsko porezno tijelo smatra svojim rezidentom u porezne svrhe temeljeći isto na odredbama Općeg poreznog zakona, Zakona o porezu na dohodak te članka 4. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Pobija drugostupanjsko rješenje u cijelosti, jer je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, posljedično došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Napominje da još uvijek temeljem Ugovora o pravima i obvezama vršitelja dužnosti člana Uprave-izvršnog direktora za nepokretnu mrežu Javno poduzeće Hrvatske Telekomunikacije d.d. [adresa] (JP HT d.d.), koji je sklopljen 2013. i produživan više puta, obavlja funkciju člana društva JP HT d.d. Ističe da je na temelju navedenog ugovora, registriran u sistem porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine s adresom u Bosni i Hercegovini u [adresa], te da mu je nadležno tijelo Bosne i Hercegovine izdalo radnu dozvolu za rad u Bosni i Hercegovini. Napominje da je za te potrebe, privremeno odjavio svoje prebivalište u [adresa] (privremena odjava prebivališta) te da mu je odobren boravak u Bosni i Hercegovini od strane Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine odnosno da ima prijavljeno uobičajeno boravište u [adresa]. Obrazlaže da s obzirom na prethodno navedeno, nije podnio poreznu prijavu poreza na dohodak za 2016. u Republici Hrvatskoj iz razloga što je u 2016. prijavio porez na dohodak u Bosni i Hercegovini kao porezni rezident Bosne i Hercegovine, u kojoj ima uobičajeno boravište i gdje obavlja svoj posao. Ističe da je sukladno odredbi članka 3. Zakona o porezu na dohodak rezident fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj ima prebivalište ili uobičajeno boravište. Navodi da se sukladno članku 4. Zakona o porezu na dohodak BiH, rezidentom [adresa] smatra fizičko lice koje ima prebivalište na teritoriju [adresa] te fizičko lice koje na teritoriju [adresa] neprekidno ili s prekidima boravi 183 ili više dana u bilo kojem poreznom periodu. Opisuje da sukladno odredbi članka 38. stavka 4. Općeg poreznog zakona uobičajeno boravište u smislu toga Zakona ima porezni obveznik u onome mjestu u kojem se zadržava pod okolnostima na temelju kojih se može zaključiti da on u tome mjestu ili na tom području ne boravi samo privremeno. Napominje da se uobičajenim boravištem u smislu toga Zakona smatra stalan ili vremenski povezan boravak u trajanju od najmanje 183 dana u jednoj ili u dvije kalendarske godine. Dodaje da za određivanje uobičajenog boravišta nisu važni kratkotrajni prekidi boravka koji ne traju dulje od jedne godine. Opisuje da će se sukladno odredbi članka 4. stavka 2. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja s Bosnom i Hercegovinom, fizička osoba koja nema ni u jednoj državi prebivalište, smatrat rezidentom samo one države u kojoj ima uobičajeno boravište. Dodaje da je iz navedenog članka 4. Zakona o porezu na dohodak BiH, vidljivo da ga Bosna i Hercegovina smatra poreznim rezidentom temeljem uobičajenog boravišta u [adresa]. Obrazlaže da definicija uobičajenog boravišta temeljena na članku 38. stavka 4. Općeg poreznog zakona, ukazuje na činjenicu da i Republika Hrvatska smatra uobičajenim boravištem razdoblje od 183 dana u jednoj ili dvije kalendarske godine u onome mjestu u kojem se netko zadržava pod okolnostima na temelju kojih se može zaključiti da on u tome mjestu ili na tom području ne boravi samo privremeno. Iznosi da drugostupanjsko porezno tijelo u obrazloženju pobijanog rješenja navodi kako je porezno tijelo na osnovi podataka iz obrasca "TI" i podataka kojima porezno tijelo raspolaže utvrdilo da on u Republici Hrvatskoj ima obitelj, suprugu i dvoje djece školske dobi koji imaju prebivalište u [adresa] i svi su hrvatski državljani. Nastavlja da je, također, utvrđeno da on u Republici Hrvatskoj ima i imovinu, obiteljsku kuću u vlasništvu te da njegova supruga ostvaruje dohodak od nesamostalnog rada kod poslodavca u Republici Hrvatskoj. Opisuje da temeljem gore navedenih podataka, porezno tijelo definira odnosno poziva se na članke hrvatskog Zakona o porezu na dohodak kao i Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine pri čemu definira samo one članke navedenih zakona koje idu u prilog poreznom tijelu, ali ne i onih koje bi bile u prilog i poreznom obvezniku, čime postupa protivno odredbama članka 6. Općeg poreznog zakona. Smatra kako ni drugostupanjsko porezno tijelo, a ni prvostupanjsko porezno tijelo, nisu protumačili citirane odredbe na pravilan način niti su pravilno tumačili odredbe koje je trebalo primijeniti i tumačiti u ovom konkretnom slučaju. Napominje da je u konkretnom slučaju, budući da je između njega i društva JP Hrvatske Telekomunikacije d.d. [adresa] zaključen Ugovor o pravima i obvezama vršitelja dužnosti člana Uprave - izvršnog direktora, trebalo primijeniti odredbe članka 16. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, koji definira oporezivanje primitaka članova uprave. Navodi da kako je društvo JP Hrvatske telekomunikacije Mostar d.d., društvo u većinskom vlasništvu države, to je porezno tijelo bilo dužno provjeriti i primjenu članka 19. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, po kojem država isplatitelj ima isključivo pravo na oporezivanje, a to je u ovom slučaju, Bosna i Hercegovina. Iznosi da se porezno tijelo u obrazloženju pobijanog rješenja ni jednom rečenicom nije očitovalo o tome zbog čega se on nema pravo smatrati rezidentom Bosne i Hercegovine, odnosno zbog čega je on isključivo rezident Republike Hrvatske. Nastavlja da se pojam "središta životnih interesa" mora tumačiti na način da se uzmu u obzir i obiteljski i ekonomski razlozi, pa da je stoga porezno tijelo bilo dužno obrazložiti iz kojih razloga sama činjenica da njegova supruga ostvaruje dohodak u Republici Hrvatskoj i da se njegova djeca školuju u Republici Hrvatskoj dostatna da bi određivala njegovo središte životnih interesa. Opisuje da i supruga i djeca često borave kod njega na adresi na kojoj se nalazi u Bosni i Hercegovini i gdje je on u posjedu nekretnine, te je s obzirom na ekonomsku funkciju njegovog jedinog prihoda u ovom slučaju bilo bitno odrediti životni interes i u odnosu na ekonomsku povezanost s mjestom rada. Dodaje da djeca borave kod njega više od 183 dana u godini, kad god ne pohađaju nastavu. Ističe da s obzirom na činjenicu da je njegov boravak u Bosni i Hercegovini dulji od stotinu i osamdeset i tri dana, odnosno ugovorno i stvarno već preko sedam godina, da u Bosni i Hercegovini ima stan u posjedu u mjestu u kojem obavlja funkciju člana uprave, da ga osim članova njegove uže obitelji, često posjećuju i članovi njegove šire obitelji koji žive u [adresa], da je intenzivno znatno više fizički prisutan u Bosni i Hercegovini u kojoj uredno sudjeluje na raznim i društvenim i poslovnim zbivanjima i sl. Napominje da sve navedene činjenice, povezane sa dugotrajnošću boravka u drugoj državi, kao i sa formalnim prijavama i odjavama prebivališta i boravišta, te osobnom i materijalnom odgovornošću u vezi radnih i ostalih obveza koje on ima u Bosni i Hercegovini kao član uprave društva u većinskom državnom vlasništvu, jasno ukazuju kako se on ima smatrati porezni ne-rezident u Republici Hrvatskoj. Napominje da se sukladno članku 4. stavku 2. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, osoba smatra samo rezidentom one države u kojoj ima prebivalište, a ako ima prebivalište u objema državama smatrat će se rezidentom samo one države s kojom ima uže osobne i gospodarske veze (središte životnih interesa). Iznosi da će se, ako se ne može odrediti u kojoj državi osoba ima središte životnih interesa ili ako ni u jednom državi nema prebivalište, smatrat rezidentom samo one države u kojoj ima uobičajeno boravište. Opisuje da u konkretnom slučaju, porezno tijelo uopće nije vodilo računa o tome da je on privremeno odjavio prebivalište u [adresa] te je prijavio uobičajeno boravište u [adresa], već je njemu utvrdio poreznu obvezu na temelju paušalnog utvrđenja poreznog tijela da je on rezident Republike Hrvatske koji ima prebivalište u [adresa], koja činjenica uopće nije točna. Smatra da je, uzimajući u obzir sve navedeno, ako porezno tijelo nije sa sigurnošću moglo zaključiti u kojoj zemlji on ima središte životnih interesa, bilo dužno primijeniti citirane odredbe članka 4. stavka 2. Ugovora prema kojem se rezidentnost utvrđuje prema njegovom uobičajenom boravištu, a to je svakako Bosna i Hercegovina. Opisuje da je u konkretnom slučaju porezno tijelo u obrazloženju pobijanog rješenja navelo kako on nije dokazao kako s Bosnom i Hercegovinom ima uže osobne i gospodarske odnose, a da pri tome uopće nije ni razmotrilo sve dokaze odnosno dokumentaciju koje je on priložio uz žalbu, a ranije i na prigovor na privremeno porezno rješenje iz kojih se jasno može zaključiti kako središte njegovih životnih interesa nije u Republici Hrvatskoj. Navodi da je isto propustilo utvrditi i drugostupanjsko porezno tijelo, koje u obrazloženju svog rješenja samo paušalno ponavlja utvrđenja prvostupanjskog poreznog tijela bez davanja bilo kakvih konkretnih razloga zbog čega dokazi koje on dostavlja u spis nisu dostatni za razmatranje o tome gdje je središte njegovih životnih interesa. Ističe da je činjenica da on u Bosni i Hercegovini ostvaruje svoj jedini životni prihod/dohodak, da ima obitelj i stan i u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, da je zaposlen u javnom poduzeću i da sudjeluje direktno u gospodarstvu i odnosima Bosne i Hercegovine, da su njegova djeca kod njega u svako vrijeme kad nisu u školi, da u Bosni i Hercegovini ima i ostale, vanjske aktivnosti vezane uz njegovo zaposlenje te da stvarno nema puno veza sa Republikom Hrvatskom. Navodi da u slučaju boravišta i životnih interesa, i OECD Model daje prevagu državi u kojoj češće boravi. Ističe da on nije pribjegao lažnom odjavljivanju svog doma, prebacivanju nekretnine na suprugu, rastavi braka, čemu mnogi državljani Republike Hrvatske moraju pribjeći zbog stava poreznog tijela da je svatko tko ima obitelj i nekretninu u Republici Hrvatskoj porezni rezident Republike Hrvatske, iako je preporuka Modela OECD razmotriti svaki slučaj zasebno. Iznosi da Model OECD tumači da je u slučaju ako osoba ima prebivalište u obje države ugovornice, posebnu pozornost treba posvetiti osobnim postupanjima pojedinca pa tumači da, ako osoba ima jedan dom u jednoj državi pa zasnuje dom i u drugoj državi, zajedno s drugim elementima to može ukazivati da je zadržao svoje životne interese u prvoj državi. Nastavlja da se, međutim, govori i o radu i o ostalim egzistencijalnim interesima pojedinca, koji se moraju sagledati u svakom slučaju posebno, a ne smatrati baš svakoga tko ima dom u Republici Hrvatskoj, poreznim rezidentom. Smatra da i osnovno načelo oporezivanja rada tamo gdje je rad stvarno obavljen iz članka 15. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i gdje je zaposlenik fizički prisutan prilikom obavljanja aktivnosti za koje mu se plaća dohodak od nesamostalnog rada ukazuje da samo država izvora ima pravo oporezivati takav dohodak. Slijedom navedenog predlaže poništiti osporavano rješenje i vrati predmet na ponovni postupak uz naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nakon što je razmotrio tužbu smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Nesporno je da je tužitelju privremenim poreznim rješenjem KLASA: UP/I-410- 23/2017-02/4, URBROJ: 513-07-22-01-2017-2 od 27. srpnja 2017. utvrđen za 2016. porez na dohodak i prirez u iznosu od 232.029,76 kn te razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 168.064,00 kn.

7. Sporno je, je li pravilno tuženik odbio žalbu tužitelja.

8. Člankom 4. Zakona o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izbjegavanje dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i na imovinu ("Narodne novine", Međunarodni ugovori, broj: 2/05.) propisano je da se u tome Ugovoru izraz »rezident države ugovornice« označava svaku osobu, koja prema propisima te države, u njoj podliježe oporezivanju na temelju svoga prebivališta, boravišta, mjesta uprave ili nekoga drugog obilježja slične prirode, i također uključuje tu državu, njenu političku jedinicu i lokalnu vlast, međutim, da taj izraz ne uključuje osobu koja u toj državi podliježe oporezivanju samo dohotka iz izvora u toj državi ili imovine koja se u njoj nalazi (stavak 1.). Nadalje, propisano je da ako je, prema odredbama stavka 1., fizička osoba rezident obiju država ugovornica, onda se njezin status određuje na ovaj način:

a) smatra se rezidentom samo one države u kojoj ima prebivalište, a ako ima prebivalište u objema državama, smatrat će se rezidentom samo one države s kojom ima uže osobne i gospodarske veze (središte životnih interesa),

b) ako se ne može odrediti u kojoj državi ima središte životnih interesa ili ako ni u jednoj državi nema prebivalište, smatrat će se rezidentom samo one države u kojoj ima uobičajeno boravište,

c) ako osoba ima uobičajeno boravište u objema državama ili ga nema ni u jednoj od njih, smatrat će se rezidentom samo one države čiji je državljanin,

d) ako je osoba državljanin obiju država ili nije državljanin ni jedne od njih, nadležna tijela država ugovornica riješit će pitanje dogovorno (stavak 2.).

9. Iz rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Službe za poslove sa strancima utvrđeno je da je tužitelju odobren privremeni boravak u Bosni i Hercegovini od 8. studenog 2013. do 31. listopada 2020. po osnovi rada sa radnom dozvolom kod poslodavca JP Hrvatske telekomunikacije d.d., [adresa].

10. Iz potvrde JP Hrvatske telekomunikacije d.d., [adresa], od 24. travnja 2019. utvrđeno je da tužitelj od 1. studenog 2013. radi na rukovodećim poslovima u tom dioničkom društvu ukupno pet godina, pet mjeseci i četiri dana.

11. Iz potvrde o najmu stana i boraka na adresi [adresa] od 29. siječnja 2020. utvrđeno je da je tužitelj u konstantnom najmu stana na adresi [adresa], Bosna i Hercegovina, počevši od studenog 2013.

12. Iz potvrde o prijavi privremenog odlaska iz Republike Hrvatske Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Samobor od 29. prosinca 2014. utvrđeno je da je tužitelj 29. prosinca 2014. prijavio privremeni odlazak iz Republike Hrvatske u inozemstvo [adresa], Bosna i Hercegovina na očekivano vrijeme odlaska od četiri godine.

13. Iz potvrde o rezidentnosti izdate od nadležne Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine Br./No.13-7/1-15-2963-1/17 od 15. ožujka 2017. utvrđeno je da je tužitelj u 2016. bio rezident Federacije Bosne i Hercegovine u smislu članka 4. Ugovora/sporazuma/konvencije između Bosne i Hercegovine i Hrvatske o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja u odnosu na dohodak i imovinu.

14. Također, iz uvjerenja Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva financija, Porezne uprave Federacije BiH, Kantonalni porezni ured Mostar, Porezna ispostava Grada Mostara Broj: 13-7/1-15-3510-1/17 od 29. ožujka 2017. utvrđeno je da je tužitelj za period 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. uplatio porez na dohodak u iznosu od 16.583,04 KM.

15. Tuženik je u osporavanom rješenju u bitnome naveo da je porezno tijelo pri utvrđivanju porezne rezidentnosti žalitelja u pobijanom rješenju utvrdilo njegove poslovne okolnosti boravka u Bosni i Hercegovini, gdje radi i živi sam u [adresa] u stanu koji je u dugoročnom najmu, ali i činjenično stanje da su žalitelj i njegova obitelj državljani Republike Hrvatske, da njegova supruga i uzdržavana djeca žive i imaju prebivalište na adresi [adresa], Hrvatska, gdje mu djeca idu u školu, što ukazuje da je središte životnih interesa zadržao u Republici Hrvatskoj.

16. Na ročištu 17. rujna 2024. opunomoćenik tužitelja je predao rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-18/16-01/1314, URBROJ: 513-04-19-3 od 8. kolovoza 2019. u kojem je predmet postupaka bio utvrđivanje tužitelju poreza na dohodak za 2015., a kojim rješenjem je uvažena žalba. Obrazloženo je da se porez na dohodak za 2015. utvrđivao i plaćao prema odredbama Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14. i 143/14.), a da je odredbom članka 2. stavka 1. navedenog Zakona propisano da je porezni obveznik fizička osoba koja ostvaruje dohodak, dok je odredbom članka 3. stavka 1. istog Zakona propisano da je rezident fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj ima prebivalište ili uobičajeno boravište. Dodano je da je odredbama članka 38. tada važećeg Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13. i 26/15.) propisano što se smatra prebivalištem ili uobičajenim boravištem te da sukladno tim odredbama porezni obveznik ima prebivalište gdje ima stan u vlasništvu ili posjedu neprekidno najmanje 183 dana u jednoj ili dvije kalendarske godine, pri čemu boravak u stanu nije obvezan (stavak 1.). Izneseno je da uobičajeno boravište u smislu toga Zakona ima porezni obveznik u onom mjestu u kojem se zadržava pod okolnostima na temelju kojih se može zaključiti da on u tom mjestu ili na tom području ne boravi samo privremeno. Nastavljeno je da se uobičajenim boravištem u smislu toga Zakona smatra stalan ili vremenski povezan boravak u trajanju najmanje 183 dana u jednoj ili u dvije kalendarske godine, a da za određivanje uobičajenog boravišta nisu važni kratkotrajni prekidi boravka koji ne traju dulje od jedne godine (stavak 4.). Navedeno je da se, ako prema Ugovoru o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja obje države smatraju osobu svojim rezidentom, tada rezidentnost utvrđuje prema odredbama Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Objašnjeno je da je prvostupanjsko tijelo zaključilo da je žalitelj rezident Republike Hrvatske i da je stoga obveznik poreza na dohodak, pozivajući se pri tome na podatke iz upitnika TI (Utvrđivanje statusa rezidentnosti) koji je žalitelj ispunio i iz kojeg je vidljivo da isti u Republici Hrvatskoj ima imovinu i obitelj te na činjenicu da žalitelj ima prebivalište u [adresa] na adresi [adresa]. Opisano je da je žalitelj u spis predmeta dostavio ugovore o imenovanju za člana Uprave Javnog poduzeća Hrvatskih telekomunikacija d.d., [adresa], rješenje za izdavanje radne dozvole izdano od Federacije BiH, Potvrdu o prijavi privremenog odlaska iz Republike Hrvatske izdanu od Policijske uprave zagrebačke te odobrenje privremenog boravaka izdanu od Ministarstva sigurnosti BiH. Dodano je da je također žalitelj u prilogu žalbi naknadno dostavio presliku potvrde o rezidentnosti izdane od Porezne uprave Federacije BiH u kojoj je navedeno da je u 2015. bio rezident Federacije BiH u smislu članka 4. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja u odnosu na dohodak i imovinu. Zaključeno je da iz iznesenog proizlazi da u ovom slučaju postoji sukob rezidentnosti, jer i Bosna i Hercegovina žalitelja smatra svojim rezidentom pa da je prvostupanjsko tijelo u postupku dužno pravilno utvrditi činjenicu rezidentnosti žalitelja.

17. Kako je predmet ovog spora porez na dohodak i prirez za 2016. tuženik je trebao imati u vidu članak 3. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14., 136/15.) kojim je propisano da je rezident fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj ima prebivalište ili uobičajeno boravište te članak 38. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13. i 26/15.) koji određuje što je prebivalište odnosno uobičajeno boravište u smislu toga zakona koji je relevantan za porezne svrhe. U ponovnom postupku tuženik će utvrditi u skladu mjerodavnim člankom Općeg poreznog zakona gdje tužitelj ima prebivalište odnosno uobičajeno boravište u smislu toga zakona te će imati u vidu da je tužitelj 29. prosinca 2014. prijavio privremeni odlazak iz Republike Hrvatske u inozemstvo [adresa], Bosna i Hercegovina, da dugi niz godina radi i živi u [adresa] te da je u 2016. bio rezident Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, ako utvrdi da je tužitelj rezident Republike Hrvatske imat će u vidu da je tužitelj i rezident Bosne i Hercegovine pa će primijeniti odredbe Zakona o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izbjegavanje dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i na imovinu. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.).

18. Kako je tužitelj uspio u sporu priznati su mu kao opravdani trošak za sastav tužbe i za zastupanje na ročištu u skladu s člankom 144. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima i Tbr. 27. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23., dalje: Tarifa) u vezi Tbr. 54. Tarife, a sve uvećano za pripadajući PDV u skladu s Tbr. 46. Tarife.

19. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 148. stavaka 1. i 4. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 17. listopada 2024.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv točke I. izreke ove presude žalba nije dopuštena, dok je protiv točke II. izreke ove presude dopuštena žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. odvjetnica Aleksandra Raach – e. komunikacijom

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak – e. komunikacijom – uz spis tuženika 3. U spis