REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1000/2023-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja "Petrol" d.o.o., Zagreb, Oreškovićeva 6h, OIB: 75550985023, zastupanog punomoćniku Srđanu Baroviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Barović & Gavranović Bilić j.t.d., Zagreb protiv tuženice MMŠ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao pravne sljednice iza pok. MM, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Željku Rožiću, odvjetniku u Križevcima, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-493/2022-2 od 29. lipnja 2022., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, poslovni broj P- 996/2020-14 od 24. siječnja 2022., na sjednici održanoj 16. listopada 2024.,
r i j e š i o j e :
Prihvaća se revizija tuženice i ukida se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-493/2022-2 od 29. lipnja 2022. te se predmet vraća na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu.
O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev da se proglasi nedopuštenom ovrha prijenosom i pljenidbom novčanih sredstava tužitelja kao ovršenika određena od strane Financijske agencije po zahtjevu za izravnu naplatu podnesenoj od strane prednika tuženice kao ovrhovoditelja protiv tužitelja kao ovršenika, a temeljem osnove za plaćanje – ovršne isprave rješenja Visokog trgovačkog suda RH Pž-7386/2018 od 15. lipnja 2020. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru od 5. studenoga 2018. posl. br. P-35/2018 te temeljem Ugovora o ustupu tražbine/cesiji/ ovjerenog kod javnog bilježnika Nataše Jelić Veršić iz Križevaca pod brojem OV 5790/2018 13. studenog 2018., kao i da izvrši povrat svih zaplijenjenih sredstava po navedenoj osnovi za plaćanje na račun tužitelja dok je toč. II. izreke tužitelju naloženo naknaditi predniku tuženice troškove parničnoga postupka u iznosu od 3.401,02 Eur/25.625,00 kn.
2. Drugostupanjskom je presudom suđeno:
„I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, poslovni broj P-996/2020-14 od 24. siječnja 2022. i sudi:
"1. Proglašava se nedopuštenom ovrha – prijenosom i pljenidbom novčanih sredstava tužitelja kao ovršenika određena od strane Financijske agencije po zahtjevu za izravnu naplatu podnesenoj od strane tuženika MM, odvjetnika iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ovrhovoditelja protiv tužitelja "Petrol" d.o.o. iz Zagreba, Oreškovićeva 6h, OIB: 75550985023, zastupanog po direktoru VM, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ovršenika, a temeljem osnove za plaćanje – ovršne isprave rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7386/2018 od 15. lipnja 2020. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru od 5. studenog 2018., poslovni broj P-35/2018 te temeljem Ugovora o ustupu tražbine (cesiji) ovjerenog kod javnog bilježnika Nataše Jelić Veršić iz Križevaca, poslovni broj OV-5790/2018 od 13. studenog 2018.
2. Nalaže se Financijskoj agenciji da obustavi naplatu i ukine sve provedene radnje po osnovi za plaćanje – ovršnoj ispravi rješenju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7386/2018 od 15. lipnja 2020. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru od 5. studenog 2018., poslovni broj P-35/2018, te temeljem Ugovora o ustupu tražbine (cesiji) ovjerenog kod javnog bilježnika Nataše Jelić Veršić iz Križevaca, poslovni broj OV-5790/2018 od 13. studenog 2018. te da izvrši povrat svih zaplijenjenih sredstava po navedenoj osnovi za plaćanje na račun tužitelja "Petrol" d.o.o. iz Zagreba, Oreškovićeva 6h, OIB: 75550985023, zastupanog po direktoru VM, OIB: [osobni identifikacijski broj].
II Dužan je tuženik MM naknaditi tužitelju "Petrol" d.o.o. Zagreb troškove parničnog postupka u iznosu od 35.348,50 kuna, u roku od 15 dana.“
3. Protiv drugostupanjske presude, reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 560/2023-2 od 28. ožujka 2023. zbog pravnog pitanja:
"Je li postupanje protivno odredbi čl. 15. st. 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima odnosno sklapanje Ugovora o cesiji kao obračunskog plaćanja u smislu čl. 15. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima za vrijeme blokade računa cedenta ima za posljedicu ništetnost sklopljenog Ugovora o cesiji temeljem odredbe članka 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ili je Ugovor o cesiji primjenom odredbe članka 322. st. 2. Zakona o obveznim odnosima valjan?",
podnijela je tuženica s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je osnovana.
6. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) ovaj sud je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
7. Predmet spora je zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe prijenosom i pljenidbom novčanih sredstava tužitelja zbog pravne nevaljanosti ovršne isprave na temelju koje je prednik tuženice kao ovrhovoditelj protiv tužitelja kao ovršenika tražio prisilnu naplatu putem FINA-e, a odnosi se na Ugovor o cesiji koji je zaključen između prednika tuženice koji je u to vrijeme bio odvjetnik i UM, kojega je prednik tuženice zastupao o parničnom postupku, pri čemu tužitelj tvrdi da je Ugovor o cesiji ništetan odnosno protivan čl. 15. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika ("Narodne novine", broj 68/18, 2/20, 46/20 i 47/20, dalje: ZPONS) u svezi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 33/05, 41/08, 63/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) pa da na njega nije niti prešla tražbina za koju se naplaćuje putem FINA-e.
8. U postupku je utvrđeno:
- da je rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-35/2018-13 od 5. studenog 2018. naloženo tužitelju "Petrol" d.o.o. (tužitelju i u ovom postupku) da tuženiku UM, kao vlasniku obrta "[obrt]", kojega je zastupao prednik tuženice kao odvjetnik, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 51.141,28 Eur/385.324,00 kn,
- da je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-736/2018-4 od 15. lipnja 2020. potvrđena citirana prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 31.050,37 Eur/233.949,00 kn,
- da su UM kao ustupitelj - cedent i prednik tuženice kao primatelj - cesionar 6. studenog 2018. sklopili Ugovor o ustupu tražbine (cesiji), kojim Ugovorom je UM u cijelosti prenio svoju tražbinu u pogledu dosuđenih troškova postupka predniku tuženice,
- da je račun UM bio u blokadi još od 4. kolovoza 2018.,
- da je 26. kolovoza 2020. prednik tuženice kao ovrhovoditelj protiv tužitelja kao ovršenika dostavio FINI zahtjev za izravnu naplatu ustupljene mu tražbine na ime spomenutih troškova postupka, dok je tužitelj kao ovršenik 10. rujna 2020. podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim,
- da je tužitelj 24. kolovoza 2020. u odnosu na predmetnu tražbinu izjavio predniku tuženice prijeboj i to tražbine UM prema "Petrol" d.o.o. s tražbinom koju "Petrol" d.o.o. ima prema UM na temelju ugovora o prodaji robe i bianco zadužnica.
9. Na temelju ovakvih utvrđenja, prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev, otklanjajući navod tužitelja da je tražbina prestala prijebojem, jer da tužitelj nema nikakvo potraživanje prema predniku tuženice pa nisu bili niti ispunjeni zakonski uvjeti za prijeboj te se ne mogu primijeniti odredbe čl. 195. i čl. 196. ZOO, a osim toga da je tužitelj vodio postupak protiv tuženika UM za što nije imao pravni interes, uslijed čega su prouzročeni troškovi postupka pa ocjenjuje neosnovanim navode tužitelja da je zaključenjem Ugovora o cesiji prednik tuženice kao odvjetnik pokušao nedopuštenom pravnom radnjom izbjeći plaćanje dužnikove obveze (obveze UM) prema stvarnom vjerovniku.
10. Preinačujući prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud smatra da se ispunio uvjet iz čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14, 73/17 i 131/20 - dalje: OZ) odnosno da ovrhovoditelj (prednik tuženice) na temelju ovršne isprave Ugovora o cesiji ne može tražiti ovrhu protiv ovršenika (tužitelja) kao dužnika, jer je isti zaključen suprotno odredbi čl. 15. ZPONS, što ima za posljedicu ništetnost ugovora iz čl. 322. st. 1. OZ. Stoga je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
11. Takvo shvaćanje drugostupanjskoga suda nije pravilno.
12. Naime, s obzirom na sadržaj pitanja zbog kojeg je dopušteno podnošenje revizije u ovom stupnju postupka sporna je valjanost sklopljenog Ugovora o cesiji, odnosno postoje li elementi koji predmetni ugovor čine ništetnim.
13.1. Prema odredbi čl. 273. st. 1. ZOO, pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost, međutim u smislu odredbe stavka 2. istog članka ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka.
13.2. Odredbom čl. 322. st. 2. ZOO propisano je da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.
13.3. Nadalje, prema čl. 15. st. 2. ZPONS ovršenik - poslovni subjekt ne smije sklapati ugovore radi obračunskog plaćanja ako u Jedinstvenom registru računa ima oznaku blokade računa, odnosno zabranu raspolaganja oročenim novčanim sredstvima, ako tim obračunskim plaćanjem kao vjerovnik tražbine onemogućuje ili izbjegava primitak ispunjenja obveze u novcu.
14. Prije svega valja reći da Ugovor o cesiji potraživanja nije ništetan samim tim što ga je prednik tuženice sklopio protivno čl. 15. st. 2. ZPONS, jer u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO sklapanje ugovora nije zabranjeno predniku tuženice već su, na temelju čl. 15. st. 2. ZPONS, obračunska plaćanja izričito zabranjena samo jednoj strani i to onoj čiji je račun u blokadi i koja na temelju čl. 30. ZPONS podliježe prekršajnoj odgovornosti i novčanoj sankciji, a što dijelom predstavlja odgovor na postavljeno pitanje u reviziji.
15. Tužitelj je tijekom postupka tvrdio da je UM kao ustupitelju bilo zabranjeno sklapanje Ugovor o ustupu potraživanja, u smislu čl. 15. st. 2. ZPONS, budući da mu je račun bio u blokadi, a da je prednik tuženice (i kasnije tuženica) to znao ili morao znati pa da je zbog toga cijeli Ugovor ništetan, jer je protivan prisilnim propisima.
16. Ovaj sud je u odluci poslovni broj Rev 124/2023-2 od 28. veljače 2024. izrazio shvaćanje da ako je pobuda primatelja za sklapanje ugovora o ustupu tražbine nedozvoljena i bitno je utjecala na njegovu odluku da sklopi ugovor u vrijeme kad je ustupitelj imao oznaku blokade računa, što je primatelj znao, kao i što je ustupitelj za tu pobudu primatelja znao, to je takav pravni posao bez učinka u smislu odredbe čl. 273. st. 2. ZOO, a o čemu također treba voditi računa kod odgovora na postavljeno revizijsko pitanje.
17. Stoga, imajući na uzmu sve navedeno, odgovor na postavljeno revizijsko pitanje glasi:
Postupanje protivno odredbi čl. 15. st. 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima odnosno sklapanje Ugovora o cesiji kao obračunskog plaćanja u smislu čl. 15. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima za vrijeme blokade računa cedenta nema automatski za posljedicu ništetnost sklopljenog Ugovora o cesiji na temelju odredbe članka 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima jer se radi o situaciji u kojoj je sklapanje ugovora zabranjeno samo jednoj ugovornoj strani. Međutim, je li Ugovor o cesiji primjenom odredbe članka 322. st. 2. Zakona o obveznim odnosima valjan ovisi i o tome je li pobuda primatelja za sklapanje ugovora o ustupu tražbine nedozvoljena i bitno je utjecala na njegovu odluku da sklopi ugovor u vrijeme kad je ustupitelj imao oznaku blokade računa, a što je primatelj znao, kao i što je ustupitelj za tu pobudu primatelja znao, budući da je takav pravni posao bez učinka u smislu odredbe čl. 273. st. 2. ZOO.
18. Kako sudovi u ovom sporu nisu uopće ispitivali i ocijenili pobudu prednika tuženice kao primatelja (cesionara) po Ugovoru o cesiji i je li bitno utjecala na njegovu odluku da sklopi ugovor u vrijeme kad je UM kao ustupitelj (cedent) imao oznaku blokade računa, odnosno je li primatelj za to znao, nije bilo uvjeta za preinačavanje drugostupanjske odluke, već je primjenom čl. 395. st. 2. ZPP valjalo prihvatiti reviziju tuženice i ukinuti drugostupanjsku odluku i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.
19. U ponovljenom postupku sudovi će, u kontekstu gore navedenog, utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za ništetnost predmetnog Ugovora o cesiji te će, u skladu s navedenim, donijeti novu, na zakonu zasnovanu odluku.
20. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao dosuđene iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz toga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).
Zagreb, 16. listopada 2024.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražen Jakovina
