Republika Hrvatska
Županijski sud u Karlovcu
Karlovac
Gž-635/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Laptalo, predsjednice vijeća, Michala Danečeka, člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Stokrp, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa generalna punomoćnica GV, dipl.iur., zaposlenica tužitelja, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. iz Splita, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-222/2021-13 od 29. veljače 2024., u sjednici održanoj 16. listopada 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-222/2021-13 od 29. veljače 2024. potvrđuje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 21.826,88 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1. srpnja 2021. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a sve u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske broj [broj bankovnog računa], model 26, poziv na broj 5908-19- 19- 03373636915."
II Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 746,25 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29. veljače 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.".
2. Tužitelj je protiv te presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi se, u bitnom, prigovara stavu suda prvog stupnja koji je dao prednost primjeni Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14. – dalje ZOOP) pred Zakonom o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 202/19., 84/21. i 119/22. – dalje ZMO), što je rezultiralo pogrešnom odlukom o osnovanosti osnove zahtjeva te utvrđenju suda prvog stupnja da obračun naknade štete sačinjen po tužitelju ne predstavlja javnu ispravu tako da tužitelj nije dokazao niti visinu štete. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači sukladno navodima žalbe, podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.
4. Žalba je pravovremena.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitavši pobijanu presudu u smislu odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP) ovaj je sud utvrdio da sud prvog stupnja pobijanom presudom nije ostvario koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti te da je pravilno primijenio materijalno pravo.
7. Iz stanja spisa proizlazi da je osiguranica tužitelja EV stradala u prometnoj nesreći koju je prouzročio osiguranik tuženika, što nije sporno, da je radi posljedica te nesreće EV priznato pravo na invalidsku mirovinu od 9. veljače 2019. zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti čiji je uzrok ozljeda izvan rada nastala u prometnoj nesreći koju je prouzročio osiguranik tuženika te da šteta koja je nastala tužitelju isplatom invalidske mirovine u periodu od 9. veljače 2019. do 30. travnja 2021. iznosi 21.826,88 kn. Svoj zahtjev temelji na odredbi članka 164. ZMO, uz štetu utvrđenu u smislu odredbe članka 161. istog Zakona.
8. S druge strane, sud prvog stupnja smatra da se konkretni slučaj treba cijeniti sukladno odredbi članka 27. ZOOP koji glasi:
"1. Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.
2. Stvarnom štetom u smislu stavak 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos imovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.
3. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
4. Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje na naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.
5. Obvezu iz stavka 1. ovog članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama Zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.",
umjesto prema odredbi članka 164. ZMO koja glasi:
"1. Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete)… …5. Za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavka 1. do 3. ovog članka mjerodavne su odredbe ovog Zakona.".
9. Odredbom članka 161. stavak 1. ZMO propisano je da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Stavkom 2. istog članka se određuje da naknada stvarne štete koju zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja:
1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta za prijevremenu ili starosnu mirovinu
2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osigurani osiguranik, da je živ ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu
3. novčana davanja po osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja
4. troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.
10. Sud prvog stupnja, nakon što se pozvao na odredbu članka 27. ZOOP, odbija zahtjev jer tužitelj nije dokazao uzročnoposljedičnu vezu između plaćanja svojoj osiguranici i visine isplaćenog, odnosno nije predložio izvođenje dokaza kojim bi se mogla utvrditi visina štete sukladno odredbi članka 27. stavak 3. ZOOP (obzirom da obračun isplaćenog svojoj osiguranici koji je sačinio tužitelj ne smatra javnom ispravom zbog čega za nju ne vrijedi presumpcija istinitosti.
11. U vezi žalbenih navoda da ZMO predstavlja poseban/specijalni propis kojim je uređena materija naknade štete koju tužitelj trpi isplatom mirovine svojim osiguranicima, kao i način obračuna visine štete, i od koga tužitelj može zahtijevati štetu te da, uz to, ZMO predstavlja kasniji Zakon u odnosu na ZOOP, čime derogira primjenu odredaba ZOOP, ističe se da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP-a, a u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP-om, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju u ovom slučaju ZOOP.
12. Opseg štete koji bi trebao biti isplaćen Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje reguliran je ranije navedenom odredbom članka 161. ZMO. Međutim kada se govori o stvarnoj šteti tada se mora imati u vidu da su prihodi mirovinskog osiguranja, između ostalog, i doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti čiji su obveznici osiguranici, poslodavci, Republika Hrvatska i drugi obveznici prema propisima koji uređuju doprinose (članak 151. točka 1. ZMO), dok su rashodi mirovinskog osiguranja, između ostalog, mirovine, novčane naknade i druga primanja iz mirovinskog osiguranja na temelju stečenih prava (članka 152. točka 1. ZMO).
13. Prema redovnom tijeku stvari, da u štetnom događaju za koji je odgovoran osiguranik tuženika, nije došlo do ozljeđivanja i nesposobnosti za rad osiguranice tužitelja, ona bi nastavila raditi i ostvarila bi pravo na starosnu mirovinu. Time bi kroz cijelo razdoblje radnog odnosa osiguranice tužitelja u korist tužitelja bili uplaćivani doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje čime bi sukladno odredbi članka 151. stavak 1. ZMO tužitelj ostvario prihod. U konkretnoj situaciji tužitelj je ostvario prihod uplatama doprinosa obveznog mirovinskog osiguranja samo do odlaska svoje osiguranice u invalidsku mirovinu, dok su daljnje uplate, potreba za ostvarivanje uvjeta za starosnu mirovinu izostale, krivnjom osiguranika tuženika dakle samog tuženika. U takvoj situaciji stvarnu štetu koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine nakon odlaska njegove osiguranice u invalidsku mirovinu, predstavlja razlika između isplaćene invalidske mirovine u razmjeru u kojem je takvo isplaćenoj mirovini doprinio osiguranik tuženika i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovitom tijeku stvari ostvarila osiguranica tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do smrti osiguranice tužitelja i duljini razdoblja u kojem je od pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala.
14. Činjenica je da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji se ne može primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori.
15. Da je intencija zakonodavca bila da donošenjem ZMO iz 2013. izmjeni odredbe ZOOP-a, koji je na snazi od 2006., kojima je određena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja.
16. Stoga je sud prvog stupnja pravilno u ovoj pravnoj stvari odlučio uz primjenu odredbe članka 27. ZOOP, koji uređuje suprogacijske zahtjeve nositelja mirovinskog osiguranja, a ne prema odredbama ZMO.
17. Sud prvog stupnja je također utvrdio da tužitelj treba dokazati stvarnu štetu i da za dokazivanje te štete nije dovoljan tužiteljev obračun mirovina isplaćenih njegovoj osiguranici jer se taj obračun ne smatra javnom ispravom. Svoj stav u vezi neprihvaćanja stava tužitelja da je njegov obračun javna isprava sud prvog stupnja je pravilno i valjano iznio u točki 9. obrazloženja pobijane odluke, koje utvrđenje prihvaća ovaj sud, posebno imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi poslovni broj Rev-163/2023-2 od 28. ožujka 2023. prema kojem obračun za isplatu koji je sačinio tužitelj, neovisno o tome što se na toj ispravi naznačuje po samom tužitelju, da ona ima značaj javne isprave iz članka 161. – 170. ZMO, kada navedene odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja već reguliraju pitanje naknade štete zbog čega, po ocjeni tog suda takva potvrda nema značaj javne isprave u smislu odredbe članak 230. ZPP-a pa je time i teret dokaza o izvršenim isplatama na strani tužitelja gdje i takva potvrda može biti dokaz (tako i u odluci Rev-1437/2021-2 od 5. siječnja 2021.).
18. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da tužitelj treba dokazati stvarnu štetu, što nije učinio, tako da je zahtjev valjalo odbiti uz primjenu odredaba članka 219. i 221.a ZPP-a.
19. Iz tih je razloga utvrđeno da pobijanom presudom nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje se poziva tužitelj, zbog čega je valjalo, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, presuditi kao u izreci.
U Karlovcu 16. listopada 2024.
Predsjednica vijeća
Alenka Laptalo
