Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž R-84/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Č., OIB: ….., iz M., I. dolaca 13, zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku u D., D.. A. S. 24, protiv tuženika: 1) J. ustanove R. L., OIB: ….., D., P. od B. 4, zastupanog po punomoćnicima-odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu L. Z. i A. Š., Z., U. kneza B. 71d, i 2) E. M., OIB: …., iz D., K. T. 8, zastupanog po punomoćnici D. L., P. povjerenici S., D., A. H. 83, radi zaštite od uznemiravanja i naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika pod 1) protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pr- 145/2022-40 od 29. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se djelomično kao neosnovane žalba tuženika pod 1) J. ustanove R. L. i žalba tužitelja T. Č. te potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pr-145/2022-40 od 29. ožujka 2024. pod toč. I., II., III., V. i VI. izreke.

II Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pr-145/2022-40 od 29. ožujka 2024. pod toč. IV. izreke i sudi:

Zabranjuje se tuženiku pod 2) E. M. svako daljnje uznemiravanje tužitelja iz točke I. izreke, te svako drugo takvo ili slično neželjeno ponašanje koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva tužitelja.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika pod 1) J. ustanove R. L. za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je tuženik ad.2 uznemiravao tužitelja na način da je visokim i neprimjerenim tonom vikao na tužitelja, pred kolegama i nadređenim osobama ga nazivao alkoholičarom i osobom koja ima problem s alkoholom u privatnom i poslovnom životu, optužio ga da donosi alkohol na otok zajedno s ostalim kolegama, nazvao ravnateljicu tuženika ad.1 i poslao joj fotografije javnog odlagališta otpada na kojem su se nalazile prazne boce alkoholnih pića te optužio tužitelja i njegove kolege da se radi o praznim bocama koje su oni bacili u smeće, pokušavajući na taj način uvrijediti i poniziti tužitelja.

II. Nalaže se tuženicima solidarno po osnovi naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 1.459,95 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 27. prosinca 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da prvotuženik J. ustanova R. L., D., P. od B. 4, OIB: ….. nije osigurao nesmetane uvjete rada i zaštitio dostojanstvo tužitelja od postupanja drugotuženika opisanog u točci I. izreke ove presude."

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Zabranjuje se drugotuženiku svako daljnje uznemiravanje tužitelja iz točke I. izreke, te svako drugo takvo ili slično neželjeno ponašanje koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva tužitelja."

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ad.1 poduzeti potrebne mjere iz čl. 57. Pravilnika o radu u J. ustanovi R. L., osim mjere pisane opomene, kako bi se spriječilo uznemiravanje tužitelja od strane tuženika ad.2 te zaštitilo njegovo dostojanstvo za vrijeme obavljanja rada."

VI. Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka."

2. Protiv uvodno označene presude u dijelu pod toč. III., IV. V. i VI. izreke žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primijene materijalnog prava. Navodi kako je tuženik pod 1) grubo prekršio odredbe Pravilnika o radu te je dva puta izrekao opomenu tuženiku pod 2) iako Pravilnik o radu izričito navodi da se opomena može izreći isključivo kada se uznemiravanje ocijeni lakšim, ako se radi o jednokratnom, blažem obliku uznemiravanja i ako postoje izgledi da se uznemiravanje neće ponoviti. Nadalje, tuženik pod 1) da nije u predviđenom roku ispitao treći zahtjev za zaštitu dostojanstva koji mu je podnio tužitelj, već je izvan zakonom predviđenog roka donio odluku kojom je odbio isti kao neosnovan, iako je u ovom postupku dokazano i presuđeno da je i treći zahtjev bio osnovan. Tuženik pod 1) nije zaštitio dostojanstvo tužitelja od postupanja tuženika pod 2). Osim toga, tuženik pod 1) nije ništa napravio niti po pitanju daljnjeg izravnog kontakta između tužitelja i tuženika pod 2) jer je isti i nadalje neprestano dolazio u kontakt prilikom obavljanja rada. Dakle, tuženik pod 1) nije rasporedio uznemiravatelja na drugo mjesto rada iz čega proizlazi da isti nije osigurao nesmetane uvjete rada za tužitelja te poduzeo potrebne mjere kako bi spriječio uznemiravanje tužitelja od strane tuženika pod 2). S obzirom na navedeno proizlazi osnovanost toč. II. i IV. tužbenog zahtjeva za koje tužitelj smatra da ih je trebalo prihvatiti. Ukazuje na primjenu odredbi čl. 1. st. 1., 2. i 3. u svezi s čl. 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije, odnosno smatra da je sukladno čl. 6. tog Zakona riječ o teškom obliku uznemiravanja i diskriminacije. Činjenica da se tuženik pod 2) nikada nikome nije ispričao za svoje ponašanje i radnje ukazuje na to da se može očekivati da će se takvo ponašanje ponavljati. U pogledu osobito teške povrede radne obveze koja opravdava donošenje odluke o izvanrednom otkazu poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-556/2014, Revr-33/2008 i Revr-35/2002. Slijedom navedenog smatra da izreka presude u pobijanom dijelu proturječi razlozima presude zbog čega da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Predlaže uvažiti žalbu u pobijanom dijelu, preinačiti prvostupanjsku presudu, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik pod 1) ističe kako je isti tužitelju osigurao nesmetane uvjete rada i poduzeo potrebne mjere kako bi se spriječilo uznemiravanje tužitelja od strane tuženika pod 2). Stoga da nije izvjesno da bi se takvo ili slično ponašanje i dalje moglo ponavljati jer to ne proizlazi iz iskaza tužitelja, drugih svjedoka i rezultata provedenog postupka upućujući na toč. 15.1. obrazloženja prvostupanjske presude. Predlaže odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i istog obvezati na podmirenje troška sastava odgovora na žalbu.

4. Protiv navedene presude žalbu je izjavio i tuženik pod 1) u dijelu pod toč. I., II. i VI. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primijene materijalnog prava. Naime, prvostupanjski sud se ocjenjujući zahtjev tužitelja za zaštitu prava dostojanstva poziva na čl. 134. Zakona o radu, međutim, gubi iz vida da je tim člankom st. 1. propisano da se postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanju uređuju posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu. Ukazuje na Zakon o suzbijanju diskriminacije i to čl. 3. st. 1. navodeći kako sud nije obrazložio niti dao razloge da se na uznemiravanje u okolnostima konkretnog slučaja ne primjenjuju odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije vezano uz diskriminatorske kriterije. Točka 1. izreke proturječi razlozima presude. Ukazuje dalje na sadržaj toč. 16.1. obrazloženja presude i da sud nije dao jasne razloge imaju li navodi tužitelja doticaj sa obavljanjem posla kod tuženika pod 1), kao niti na koji način bi činjenica da su drugi radnici tuženika pod 1) optuženi za neke radnje doveli do povrede dostojanstva tužitelja i uznemirili ga. Sud ne obrazlaže da li su ostali događaji, osim onog s brodom, povrijedili njegovo dostojanstvo i da li se imaju smatrati događajima na radu ili u vezi s radom. Prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio, a time i pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na zahtjev za naknadu neimovinske štete. Poziva se na čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima u vezi s čl. 1045., kao i čl. 1061. st. 1. tog Zakona što povezuje s čl. 111. Zakona o radu te zaključuje kako sud uopće nije ocijenio niti obrazložio ispunjenje pretpostavke odgovornosti za štetu čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Također prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja tuženik pod 2) pasivno legitimiran uz tuženika pod 1) pozivajući se na odredbu čl. 111. st. 1. Zakona o radu u svezi s čl. 1061. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Prvostupanjski sud nije obrazložio jesu li ispunjene pretpostavke za solidarnu odgovornost radnika i poslodavca već se samo paušalno pozvao na zakonske odredbe. Nije utvrdio bitnu pretpostavku postojanja solidarne odgovornosti, a to je da li je tuženik pod 1) prema tužitelju postupao s namjerom, niti je utvrđeno da bi postupanje tuženika pod 1) imalo obilježja uznemiravanja. Tu se poziva na pravno shvaćanje zauzeto u odluci Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1064/2022 od 19. siječnja 2023. Što se tiče dosuđene novčane naknade navodi kao oštećenik ostvaruje pravo na istu samo ako težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju. Prvostupanjski sud, u svezi s time, nije cijenio činjenicu da je sam tužitelj vrijeđao tuženika pod 2) i druge radnike provocirajući iste da kopaju po smeću te ih savjetujući koje serije i filmove da pogledaju "za opuštanje". Tuženik pod 1) je istaknuo navedeno i u tijeku postupka, a sud nije uzeo u obzir eventualni doprinos tužitelja šteti sukladno čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima. Obrazloženje prvostupanjskog suda u pogledu smetnji koje je tužitelj trpio i da su iste mogle privremeno dovesti do smanjenja opće životne aktivnosti, nije prihvatljivo jer je vještak trebao reći ako su dovele do smanjenja, u kojem stupnju. Iznos dosuđene naknade štete ne proizlazi iz nalaza vještaka. Uslijed pogrešne odluke o glavnoj stvari, pogrešna je i odluka o troškovima postupka, pa slijedom navedenog predlaže prihvatiti žalbu, prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti te predmet vratiti na ponovni postupak, sve uz obvezivanje tužitelja na naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Na žalbu tuženika pod 1) nije odgovoreno.

6. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženika pod 1) nije osnovana.

7. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst 25/13. i 70/19.; dalje ZPP) koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.) na koju u žalbi ukazuju tužitelj i tuženik pod 1), budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

9. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja kojim traži zaštitu od uznemiravanja i naknadu neimovinske štete, a koju zaštitu traži po odredbi čl. 7. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23.; dalje ZR) u svezi

Zakona o obveznim

čl. 134. st. 9. istog Zakona, a sve u svezi odredbi čl. 19. odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje ZOO) odnosno čl. 1046. i čl. 1100. istog Zakona.

10. Prvostupanjski sud je, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, uzeo kao dokazane činjenice (čl. 8. ZPP) koje opravdavaju prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja da ga je tuženik pod 2) uznemiravao u tri navrata na način kako je to opisano u toč. I. izreke prvostupanjske presude te da su tuženici, (tuženik pod 1), kao poslodavac tužitelja i tuženik pod 2), kao zaposlenik prvotuženika koji je prouzročio štetu), dužni tužitelju naknaditi nastalu neimovinsku štetu.

11. Naime, među strankama nije bilo sporno da je tužitelj zaposlen kod tuženika pod 1) na neodređeno vrijeme na poslova radnog mjesta vatrogasac u punom radnom vremenu, a koji radni odnos je zasnovan ugovorom o radu 23. studenoga 2015., kao i da je tuženik pod 2) zaposlen kod tuženika pod 1) na neodređeno vrijeme na radnom mjestu zapovjednika broda. Nesporno je da prijevoz radnika na otok L. i natrag u D. organizira tuženik pod 1) te poslove prijevoza obavljaju njegovi radnici, među kojima i tuženik pod 2).

12. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda žalbeni navodi tuženika pod 1) u pogledu utvrđenja prvostupanjskog suda u toč. I. izreke nisu doveli u pitanje niti činjenično stanje koje je potpuno i pravilno utvrđeno niti primjenu materijalnog prava.

12.1. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik pod 2) uznemiravao tužitelja i to u tri navrata odnosno 26. prosinca 2021., zatim 30. prosinca 2021. te 13. siječnja 2022. na način da je visokim i neprimjerenim tonom vikao na tužitelja, pred kolegama i nadređenim osobama ga nazivao alkoholičarom i osobom koja ima problem s alkoholom u privatnom i poslovnom životu, optužio ga da donosi alkohol na otok zajedno s ostalim kolegama, nazvao ravnateljicu tuženika pod 1) i poslao joj fotografije javnog odlagališta otpada na kojem su se nalazile prazne boce alkoholnih pića te optužio tužitelja i njegove kolege da se radi o praznim bocama koje su oni bacili u smeće, pokušavajući na taj način uvrijediti i poniziti tužitelja.

13. Na tako utvrđeno činjenično stanje imaju se primijeniti odredbe ZR, pa tako odredba čl. 7. st. 5. ZR prema kojoj je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja, između ostalih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s tim zakonom i posebnim zakonima.

13.1. Također, odredbom čl. 134. st. 1. ZR određeno je da se postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu. Ujedno navedena odredba propisuje postupak odnosno obveze poslodavca kao i prava radnika u svezi ostvarivanja zaštite dostojanstva tj. podnošenja pritužbe vezane za zaštitu dostojanstva radnika.

13.2. Kako opisano postupanje tuženika pod 2) prema tužitelju, i po ocjeni ovog suda, kada se uzmu u obzir sve okolnosti u kojima je uznemiravanje nastalo (način uznemiravanja i ponavljanje istog u nazočnosti trećih osoba), neželjeno je i u suprotnosti sa odredbama ZR te za tužitelja uvrjedljivo i ponižavajuće pa se suprotni žalbeni navodi tuženika pod 1) ocjenjuju neosnovanima.

13.3. Ovdje je navesti da je točno, kako tvrdi tuženik pod 1) u žalbi da Zakon o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08. i 112/12.) osigurava zaštitu od diskriminacije u području rada. Međutim, kada se pođe od činjenica iznesenih u tužbi i tijekom prvostupanjskog postupka, za koje je sud vezan, a iz istih ne slijedi da bi tužitelj tražio zaštitu po posebnoj tužbi za zaštitu od diskriminacije jer da bi bio stavljen u nepovoljniji položaj postupanjem uvjetovanim nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. tog Zakona (rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije) ocjenjuje se da žalbeni navodi izneseni u svezi s time nisu doveli u pitanje zakonitost prvostupanjske presude.

14. Žalbeni navodi tuženika pod 1) da su izostali jasni razlozi u svezi s time da bi tužitelj imao problema s alkoholom u "privatnom" životu, kao i time što je tuženik pod 2) optužio i "druge kolege da se radi o praznim bocama" – ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da su se sporni događaji desili upravo na radu i u svezi s radom. Naime, spominjanje privatnog života tužitelja od strane drugotuženika odnosno spominjanje drugih kolega koji bi donosili alkohol na otok zajedno s tužiteljem ne otklanja niti umanjuje dužnost poslodavca da zaštiti dostojanstvo radnika s time što su se sporni događaji dogodili upravo za vrijeme obavljanja posla odnosno u svezi s istim što niti nije bilo sporno među strankama, a osim toga iz spisa predmeta slijedi da je u konkretnom slučaju tuženik pod 2) naglasak stavio na tužitelja o čemu je sud prvog stupnja dao jasne razloge.

15. Žalbeni navodi tuženika pod 1) kojima dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u dijelu pod toč. II. izreke također se ocjenjuju neosnovanima.

15.1. Naime, prvostupanjski sud je, temeljem iskaza tužitelja, zatim iskaza svjedoka P. Š., J. J., V. B., T. Š. i I. K., kao i temeljem medicinske dokumentacije, ali i izvođenjem dokaza vještačenjem po vještaku psihijatru dr. N. G. - zaključio da težina povrede dostojanstva tužitelja i okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade u zatraženom iznosu od 1.459,95 EUR.

15.2. Žalbeni razlozi kojima se ukazuje na nedostatke u pogledu pretpostavki odgovornosti za štetu ocjenjuju se neosnovanima budući da je odredbom čl. 111. ZR propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava te da se pravo na naknadu štete odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnih odnosa.

15.3. Dakle, s obzirom na sadržaj citirane odredbe istu je potrebno dovesti u svezu s odredbom čl. 1061. ZOO prema kojoj za štetu koju zaposlenik u radu ili u vezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika (st.1.).

15.4. Trećom osobom u smislu navedene odredbe treba smatrati i drugog radnika kod istog poslodavca kojem je uzrokovana šteta (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr-312/2011-2 od 1. lipnja 2011.) odnosno u konkretnom slučaju tužitelja se ima smatrati trećom osobom kojemu je šteta prouzročena od strane tuženika pod 2) kao djelatnika tuženika pod 1), u radu ili u vezi s radom, a za koju odgovara poslodavac odnosno tuženik pod 1).

15.5. U konkretnom slučaju iz spisa predmeta ne proizlazi da bi postojali razlozi koji isključuju zaposlenikovu odgovornost odnosno razlozi koji isključuju odgovornost tuženika pod 2) u kojem slučaju bi tuženik pod 1) bio oslobođen odgovornosti po odredbi čl. 1061. st. 1. ZOO jer tuženik pod 1) niti je tvrdio niti dokazao da bi u postupanju njegovog zaposlenika, tuženika pod 2), postojali takvi razlozi.

15.6. Prema tome, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika pod 1) kojima dovodi u pitanje njegovu pasivnu legitimaciju.

16. Žalbeni navodi tuženika pod 1) koji se odnose na solidarnost tuženika pod 1) i 2) također nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u dijelu pod toč. II. izreke, a ovo s obzirom na sadržaj odredbe čl. 1061. st. 1. ZOO te st. 2. istog članka kojim je određeno da oštećenik ima pravo zahtijevati popravljanje štete i neposredno od zaposlenika ako je štetu prouzročio namjerno.

16.1. Zaključiti je da tužitelj kao oštećenik može tužiti za naknadu prijeporne štete i poslodavca i zaposlenika koji je štetu prouzročio, a što se tiče namjere tuženika pod 2) da prouzroči štetu navesti je da ista tijekom prvostupanjskog postupka niti nije bila sporna te da iz izvedenih dokaza slijedi da je drugotuženik bio svjestan mogućnosti nastanka štetnih posljedica i da je pristao na njih ovo posebno kada se zna da je pozvan od strane poslodavca zbog pritužbi tužitelja na uznemiravanje i to u tri navrata te bio opomenut.

17. U pogledu pravične novčane naknade prvostupanjski sud je također pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio odredbu čl. 1100. st. 2. ZOO te i po ocjeni ovog suda povreda prava osobnosti opravdava dosuđeni iznos od 1.459,95 EUR jer težina povreda i okolnosti slučaja to opravdavaju. Naime, radi se o štetnoj radnji kojom je tužitelj ne samo vrijeđan i omalovažavan na opisani način i u opisanim okolnostima već se ista tiče radnog odnosa tužitelja te je tuženik pod 2) svojim ponašanjem dovodio u pitanje opstojnost tužiteljeva radnog odnosa, a time i egzistenciju istog.

17.1. Okolnost što bi se tužitelj dopisom od 21. siječnja 2022. tuženiku pod 1) obraćao provocirajući druge zaposlenike nije okolnost koja bi umanjila visinu dosuđene novčane naknade jer je navedeni dopis upućen nakon što su počinjene sporne radnje uznemiravanja i dostojanstvo tužitelja već bilo povrijeđeno prethodnim postupcima, a tuženik pod 1) proveo odgovarajući postupak i došao do zaključka o povrijeđenom dostojanstvu tužitelja. Radi navedenog neosnovanima se ukazuju žalbene tvrdnje da je tužitelj navedenim dopisom pridonio da šteta nastane odnosno bude veća u smislu odredbe čl. 1092. ZOO.

18. Žalbenim navodima tuženik pod 1) dovodi u pitanje pravilnost i stručnost nalaza i mišljenja vještaka, međutim, isti se ocjenjuju neosnovanim. Naime, ukazati je žalitelju da je vještak sačinio nalaz i mišljenje (l. s. 227 – 230) koji je dostavljen strankama na očitovanje, a na koji tuženik pod 1) nije imao primjedbi kako to slijedi iz njegova podneska priloženog na l.s. 237 – 240 iz čijeg sadržaja se, u bitnome, zaključuje kako taj tuženik smatra da utvrđenja vještaka ne idu u prilog tvrdnji tužitelja te konačno na ročištu održanom 19. veljače 2024. suglasno predlaže zaključiti raspravljanje bez izvođenja dokaza saslušanjem vještaka.

18.1. Kako iz nalaza i mišljenja dr. N. G. proizlazi da je tužitelj 2. ožujka 2022. tražio pomoć psihijatra dr. med. H. M., spec. psihijatar – psihoterapeut, te je vještak utvrdio da je tužitelj psihomotorno napet, tjeskoban, disforičan, slabije izražene voljno- nagonske sfere s dg. F 43.9 (reakcija na težak stres – neoznačena), da je tužitelj uslijed događaja na radu doživio stres koji je ostavio kao posljedicu sniženo raspoloženje, tjeskobu, blažu anksioznost, povremene nesanice, a sve u sklopu stresnog sindroma poremećaja prilagodbe sa zaključkom da su navedene smetnje mogle privremeno dovesti do smanjenja opće životne aktivnosti – neosnovanim se ocjenjuju suprotni žalbeni navodi tuženika pod 1) „da iznos dosuđene naknade ne proizlazi iz nalaza vještaka“. Osim toga to nije jedini izvedeni dokaz na kojem je utemeljena pobijana odluka u tom dijelu već je sud prvog stupnja pravilno cijenio iskaz tužitelja, svjedoka i sadržaj medicinske dokumentacije u njihovoj međusobnoj svezi.

19. Slijedom svega navedenog, neosnovanim se ukazuju žalbeni navodi tuženika pod 1) radi čega je valjalo žalbu istog odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I. i II. izreke.

20. Po ocjeni ovog suda niti žalbeni navodi tužitelja kojim dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke pod toč. III. i V. izreke nisu osnovani.

20.1. Naime, prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev da se utvrdi da tuženik pod 1) nije osigurao nesmetane uvjete rada i zaštitio dostojanstvo tužitelja od postupanja tuženika pod 2), odnosno da se naloži istom da poduzme potrebne mjere iz čl. 57. Pravilnika o radu, osim mjere pisane opomene.

20.2. Već je navedeno da odredba čl. 134. ZR propisuje postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika, pa polazeći od sadržaja te odredbe, zatim spisa predmeta odnosno okolnosti konkretnog slučaja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, poslodavac je pružio zaštitu tužitelju odnosno ispitao njegove pritužbe i poduzeo potrebne mjere koje su po ocjeni ovog suda primjerene u konkretnom slučaju. Naime, voditelj postupka sukladno odredbama ZR i Pravilnika o radu u Javnoj ustanovi R. L.

– dalje Pravilnik (l. s. 42-76) ispitao je pritužbe tužitelja od 30. prosinca 2021., 3. siječnja 2022. i 13. siječnja 2022. te proveo postupak zaštite dostojanstva tužitelja u kojem postupku je pregledana nadzorna kamera koja se nalazi na otoku L., ispitani radnici P. Š., J. J., tuženik pod 2), D. S., O. J., V. B., J. S., ispitana ravnateljica tuženika pod 1) N. V. te su sačinjeni zapisnici i dodaci istih (l.s. 110-121) te je zaključeno da je pritužba tužitelja osnovana i da je povrijeđeno dostojanstvo tužitelja u prva dva navrata odnosno u pogledu trećeg događaja zaključeno da tužitelju nije povrijeđeno dostojanstvo.

20.3. Također je poslodavac donio odluke (l.s. 83-93) Klasa 114-01/22-01/03, Ur. broj: 2117/1-54-01-22-02 odnosno Klasa 114-01/22-01/02, Ur. broj: 2117/1-54-01-22- 02 dana 24. siječnja 2022. kojima je tuženiku pod 2) izrekao pismenu opomenu zbog povrede radnih dužnosti i obveza iz ugovora o radu (toč. I. izreke) te upozorio tuženika pod 2) na mogućnost otkaza ugovora o radu uzrokovanog skrivljenim ponašanjem radnika u slučaju nastavka povrede obveze iz radnog odnosa (toč. II. izreke).

20.4. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je tuženik pod 1) uzeo u obzir odredbu čl. 57. Pravilnika i sukladno istoj izrekao tuženiku pod 2) opomenu pred otkaz te se neosnovanima ocjenjuju žalbeni navodi tužitelja u svezi s time. Naime, u konkretnom slučaju ne radi se o tako teškom višekratnom uznemiravanju za koje bi bilo opravdano izreći mjeru raspoređivanja tuženika pod 2) na drugo radno mjesto odnosno otkazati mu ugovor o radu. Osim toga nije u dispoziciji tužitelja odabir prikladne mjere iz čl. 57. Pravilnika već se radi o ovlaštenju poslodavca.

20.5. Ne stoje niti žalbene tvrdnje kako tuženik pod 1) nije ništa napravio po pitanju daljnjeg izravnog kontakta između tužitelja i tuženika pod 2) jer iz spisa predmeta proizlazi da je brod kojim upravlja tuženik pod 2) u travnju 2022. otišao u škver gdje je bio dva mjeseca nakon čega je isti koristio godišnji odmor, po povratku s godišnjeg odmora te cijelo ljeto sve do 1. studenoga 2022. nije vozio na L., od studenoga 2022. pa nadalje da su se tužitelj i on susretali pri ukrcaju i iskrcaju, ali da tih prilika drugotuženik uopće nije izlazio iz kormilarnice i nije imao nikakav kontakt s tužiteljem tako da se zaključuje da je tuženik pod 1) organizirao rad tužitelja i drugotuženika u granicama svojih mogućnosti odnosno poslova ugovorenih s tužiteljem i drugotuženikom te poduzeo sve mjere primjerene za konkretni slučaj.

20.6. Slijedom navedenog žalbeni navodi tužitelja kojima dovodi u pitanje odluku suda prvog stupnja u dijelu pod toč. III. i V. izreke ocjenjuju se neosnovanima tako da je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda u navedenom dijelu.

21. Međutim, osnovanim se ukazuju žalbeni navodi tužitelja u pogledu toč. IV. izreke pobijane presude kojim dijelom je odbijen kao neosnovan zahtjev da se tuženiku pod 2) zabrani svako daljnje uznemiravanje tužitelja.

21.1. Točno je da je, a u skladu s odredbama čl. 7. ZR u svezi čl. 134. toga Zakona, u sporu radi zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja legitimiran poslodavac, a ne njegov radnik od čijeg uznemiravanja se traži zaštita, ali po ocjeni ovog suda u okolnostima konkretnog slučaja kada je utvrđeno da je tuženik pod 2) uznemiravao tužitelja na opisani način pasivno je legitimiran tuženik pod 2) u pogledu tužiteljeva zahtjeva da mu se zabrani svako daljnje uznemiravanje tužitelja te svako drugo takvo ili slično neželjeno ponašanje koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva tužitelja. Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 312/11-2 od 1. lipnja 2011. na koju se poziva sud prvog stupnja u svezi s time nije donesena u postupku u kojem su činjenična osnova i zahtjev podudarni s predmetnom pravnom stvari.

21.2. Slijedom navedenog ovaj sud je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP prihvatio žalbu tužitelja u tom dijelu i u istom preinačio prvostupanjsku presudu.

22. Žalbeni navodi tužitelja i tuženika pod 1) nisu osnovano doveli u pitanje pravilnost odluke o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno utemeljio na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP budući da je pravilno vodio računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva tako da je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP pod toč.

VI. izreke potvrđena prvostupanjska presuda.

23. Zahtjev tuženika pod 1) za naknadom troška sastava odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan budući da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

24. Prvostupanjska presuda u pogledu tuženika pod 2) koji se nije žalio ostaje neizmijenjena.

U Zadru 16. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica