REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3503/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Raiffeisen Leasing d.o.o, Radnička cesta 43, Zagreb, OIB 75346450537, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Šarac, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika SM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Darko Belaić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-400/2023-2 od 9. studenoga 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Povrv-382/2022-125 od 16. prosinca 2022., u sjednici održanoj 16. listopada 2024.
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu osam pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), a smatra da mu reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što su mu, prema njegovu mišljenju, povrijeđena temeljna ljudska prava na pravično suđenje i na pristup sudu, zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
2. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije je djelomično neosnovan, a djelomično nedopušten.
4.1. Tuženik je u prijedlogu naznačio osam pitanja, koja glase:
„1. da li je sud u slučaju povećanja tužbenog zahtjeva i protivljenja tuženika preinaci tužbe o dopuštenju preinake tužbe dužan donijeti posebno rješenje prije zaključenja glavne rasprave?
2. da li sud može dopustiti tužitelju preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u povodu provedenog vještačenja kada je evidentno da činjenice koje je iznio vještak nisu bile nepoznate tužitelju već prije, odnosno tužitelj je navedene činjenice već prije mogao iznijeti i prema njima uskladiti tužbeni zahtjev?
3. da li je sud prilikom donošenja kondemnatorne presude dužan navesti paricijski rok?
4. da li obveza solidarnog jamca može biti veća od obveze glavnog dužnika iz Ugovora o leasingu te da li solidarni jamac odgovara samo za tražbine koje su nastale prije raskida takvog ugovornog odnosa ili odgovara i tražbine nakon raskida ugovornog odnosa uključujući i za izvanugovorne obveze?
5. da li mjenica koja je predana kao sredstvo osiguranja ugovornih obveza može biti osnov mjenične tužba za naplatu izvanugovornih obveza iako isto nije bila volja stranaka prilikom sklapanja Ugovora o leasingu te ista nije dana kao sredstvo osiguranja za izvanugovorne ob-veze?
6. da li je sačinjenje konačnog obračuna kod raskida ugovora o leasingu pretpostavka za naplatu i utuženje tražbine prema solidarnom jamcu?
7. da li je ništetna odredba izmjeničnog očitovanja temeljem koje je tužitelj kao vjerovnik ovlašten u svako doba učiniti bjanko mjenicu dospjelom?
8. smatra li se fizička osoba u svojstvu jamca potrošačem neovisno o tome što je jamac platac i solidarno odgovara za obveze glavnog dužnika koji je pravna osoba?“
4.2. Prvo naznačeno pitanje nije važno pravno pitanje u situaciji kada je, kako je to obrazložio drugostupanjski sud, sud prvoga stupnja donio prije donošenja presude rješenje kojim dopušta preinaku tužbe, a prije toga je bilo jasno da se o preinačenoj tužbi povećanjem tužbenoga zahtjeva u postupku raspravlja, pa tuženiku nije onemogućeno raspravljanje pred sudom.
4.3. Drugo naznačeno pitanje, kojim se također problematiziraju pretpostavke za dopuštenje preinake tužbe, nije važno pravno pitanje kada se uzme u obzir pravilo iz članka 190. stavka 3. ZPP prema kojemu sud može preinaku dopustiti unatoč tuženikovu protivljenju ako smatra da bi to bilo svrsishodno.
4.4. Treće naznačeno pitanje, kojim tuženik problematizira navodno nepostojanje paricijskoga roka za izvršenje njegove obveze iz točke I. izreke prvostupanjske presude, nije važno pravno pitanje jer polazi od neosnovane tvrdnje o nepostojanju takvoga roka. Naime, prvostupanjskom je presudom održan na snazi platni nalog iz javnobilježničkoga rješenja o ovrsi koje je prethodilo ovoj parnici, a kad takav platni nalog sadrži paricijski rok, onda ga sadrži i prvostupanjska presuda. No, sve i da takav rok nije određen, neosnovano je tuženikovo shvaćanje da bi presuda kojom se stranci nalaže činidba na isplatu određene novčane svote bila neovršiva zbog nedostatka paricijskoga roka, s obzirom na to da je člankom 29. stavkom 3. Ovršnoga zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24) propisano da će ovršni sud rješenjem o ovrsi odrediti rok za dobrovoljno ispunjenje činidbe ako on nije određen u ovršnoj ispravi.
4.5. Ostala naznačena pitanja nisu važna za odluku u sporu jer polaze od činjenica kakve u postupku nisu utvrđene.
4.6. Neosnovano tuženik ukazuje na to da je u odlukama ovoga suda i županijskih sudova na koje se pozvao obrazlažući razloge važnosti nekih od naznačenih pitanja zauzeto neko pravno shvaćanje s kojim nije podudarno neko shvaćanje iz predmetne drugostupanjske presude, jer su te odluke donesene u činjeničnim i pravnim situacijama koje se ne mogu izjednačiti s predmetnom.
4.7. Zato je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.
5. Tvrdnje tuženika u vezi s povredom prava na pravično suđenje i na pristup sudu proizlaze iz njegova neosnovanoga shvaćanja o postojanju bitnih povreda u postupanju nižestupanjskih sudova. Tako tuženik nije učinio vjerojatnima tvrdnje o povredi temeljnih ljudskih prava pa je na temelju članka 389.a stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.
Zagreb, 16. listopada 2024.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
