REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x-487/2018-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja dr. ĆE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] (ranije iz [adresa]), kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Lisak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik RE, dipl.iur. radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-465/16-3 od 5. veljače 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru poslovni broj P-2503/15-32 od 18. ožujka 2016., u sjednici održanoj 16. listopada 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-465/16-3 od 5. veljače 2018. i predmet vraća na ponovno suđenje istom sudu.

II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se naloži tuženiku platiti mu iznos od 1.176.951,20 EUR-a sa zateznom kamatom tekućom od 1. kolovoza 1994. do isplate, te nadoknaditi mu troškove parničnog postupka.

2. Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.

3. Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude nižestupanjskih sudova preinače ili ukinu.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio dana 25. srpnja 1994. Ugovor o nalogu kojim je tužitelj tuženiku dao nalog da u njegovo ime i za njegov račun poduzme sve potrebne radnje za kupnju dionica društva VIO VARAŽDIN d.o.o. uključujući sklapanje Ugovora o kupnji i plaćanje kupoprodajne cijene za 54.219 dionica za iznos od 7.211.127,00 DEM. Između stranaka je 29. srpnja 1994. sklopljen Ugovor o kreditu za kupnju navedenih dionica, temeljem kojeg se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 3.731.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate a radi kupnje stare devizne štednje od 4.909.210,52 DEM.

7. Nadalje, utvrđeno je također, da je tužitelj, zastupan po tuženiku, sa Hrvatskim fondom za privatizaciju sklopio Ugovor o prodaji redovnih 54.219 dionica VIO VARAŽDIN d.d., dana 25. srpnja 1994. za ukupnu cijenu od 7.211.127,00 DEM ili 133 DEM po dionici, a koju cijenu je dijelom platio starom deviznom štednjom u iznosu od 4.909.210,52 DEM. Ostali dio cijene tužitelj je platio 31. srpnja 1994. svojim sredstvima kupivši staru deviznu štednju i na taj način je ispunio obvezu temeljem Ugovora o kupnji redovnih dionica VIO VARAŽDIN d.d.

8. Utvrđeno je, također, da je predmetni Ugovor o kupnji dionica utvrđen ništavim sukladno Zakonu o ništavosti određenih vrsta ugovora o osiguranju i ugovora o kreditu ("Narodne novine", broj 9/94), pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7385/95 te izvansudskoj nagodbi od 28. kolovoza 1997. te dodatku izvansudskoj nagodbi od 29. kolovoza 1997. Ugovor o prodaji dionica ostaje na snazi u dijelu u kojem je tužitelj stekao vlasništvo 17.308 dionica za cijenu od 2.301.916,48 DEM u staroj deviznoj štednji.

9. Tužitelj tvrdi da je njegova namjera bila da postane pretežiti vlasnik društva VIO VARAŽDIN d.d., a da je zbog ništavosti Ugovora o kupnji dionica pretrpio štetu gdje su dionice izgubile svaku vrijednost, te tvrdi da je tuženik odgovoran za štetu jer je na temelju Ugovora o nalogu u sklapanju Ugovora o kupnji dionica i poduzimanju svih drugih radnji u ime i za račun tužitelja postupao s krajnjom nepažnjom jer je u vrijeme kad je sklapao predmetni Ugovore s Hrvatskim fondom za privatizaciju u ime i za račun tužitelja već bio na snazi Zakonu o ništavosti određenih vrsta ugovora o osiguranju i ugovora o kreditu.

10. Nižestupanjski sudovi su ocijenili da tuženik zaista nije postupao s povećanom pažnjom i prema pravilima struke jer su mu trebali biti poznati pozitivni propisi koji reguliraju područje kojim se bavi i u kojem pruža usluge klijentima čime je povrijeđeno načelo ponašanja u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava propisano odredbom čl. 18. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i dr. – dalje: ZOO) kojim je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

11. Međutim, tužbeni zahtjev je odbijen jer je uvidom u izvansudsku nagodbu od 28. kolovoza 1997. te dodatak istoj od 29. kolovoza 1997. utvrđeno da su stranke tim pravnim poslovima razriješile svoje odnose u pogledu međusobnih već ranije navedenih Ugovora o nalogu; Ugovora o kreditu za kupnju dionica i Ugovora o prodaji dionica, te da je čl. 5. nagodbe ugovoreno da njenim potpisom i realizacijom stranke više nemaju međusobnih potraživanja koja bi bila posljedica poništaja Ugovora o kreditu iz čl. 1. toč. 3. nagodbe, a dodatkom izvansudskoj nagodbi (čl. 1.) stranke su ugovorile da sporazumno utvrđuju da su ranije potpisanom izvansudskom nagodbom riješena i njihova međusobna prava i obveze u pogledu Ugovora broj 3680614/9980 o prodaji redovnih dionica VIO VARAŽDIN d.d., od 25. srpnja 1994., Ugovora o nalogu broj 57/94 od 25. srpnja 1994. i Ugovora o kreditu za kupnju dionica od 29. srpnja 1994.

12. Dakle, zaključeno je da je sklapanjem navedene nagodbe i dodatka toj nagodbi prestalo potraživanje tužitelja.

13. U reviziji tužitelj prigovara, između ostalog, da je izjava o odricanju zahtjeva za naknadu štete sadržana u nagodbi ništava jer je tuženik tražio od tužitelja takvo odricanje znajući za svoju odgovornost za štetu tužitelju, pa da je zbog toga nagodba u tom dijelu ništava, kao rezultat nedopuštene pobude.

14. Zbog ovih razloga tužitelj je žalbom osporavao zakonitost prvostupanjske presude, međutim, u pogledu ovih odlučnih navoda žalbe nema razloga u drugostupanjskoj presudi, čemu revident osnovano prigovara.

15. Na opisani način drugostupanjski sud je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP), što predstavlja razlog za podnošenje revizije iz čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP, pa je na temelju čl. 394. st. 1. ZPP riješeno kao pod I. izreke.

16. U nastavku postupka drugostupanjski sud treba ponovo odlučiti o žalbi imajući u vidu izloženo, otkloniti nedostatak na koji je ukazano ovim rješenjem, razmotriti i ostale razloge revizije te donijeti zakonitu odluku po žalbi.

17. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 16. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek