REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4382/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednice iza pok. DL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Adnanu Omanoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Viktoru Pisanski, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlozima stranaka za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 998/2021-3 od 14. rujna 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5471/2003-97 od 12. listopada 2020., na sjednici održanoj 16. listopada 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Odbija se prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-998/2021-3 od 14. rujna 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5471/2003-97 od 12. listopada 2020. postavljajući dva pravna pitanja koja drži važnim za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:

1) Ako je tužiteljica sa suprugom (danas kao pravna sljednica pok. supruga) izgradila kuću na temelju dozvole za korištenje katastarske čestice [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] iz 1963.g. radi izgradnje obiteljske kuće te 1972.g. kupoprodajnim ugovorom prodala predniku tuženika Agrokombinatu ½ idealnog dijela zgrade- koji prema ugovoru predstavlja u stvarnosti stan u prizemlju kuće te UZ TO i pravo korištenja određenog dijela čestice u određenoj površini od 25 čhv, koji je i fizički odijeljen od ostatka čestice, dok je kompletni ostatak nekretnine koristila i držala u kvalificiranom isključivom zakonitom, istinitom i mirnom posjedu u cijelosti i kontinuirano sve od 1963.g. sve do danas, je li time tužiteljica do trenutka donošenja odluke Ustavnog suda U-I-58/1997 od dne. 17. studenoga 1999.g. već stekla pravo vlasništva temeljem zakona, odnosno dosjelošću na tim dijelovima nekretnine budući da od 1963.g. do 17. studenoga 1999. posjed trajao neprekidno 36 godina?

2) Je li ništetan ugovor o kupoprodaji nekretnine iz 1972. godine kojim se kupcu prodaje ½ idealnog dijela zgrade koji u naravi predstavlja stan u prizemlju kuće te uz to i pravo korištenja ograđenog konkretnog dijela dvorišta u određenoj površini od 25 čhv?

1.2. Kao razlog zbog kojeg pitanja smatra važnim za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagateljica se poziva na odluke Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-2128/2004 od 20. prosinca 2004. i Gž-2033/2005 od 17. siječnja 2006. te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-x-1075/2012-2 od 29. siječnja 2014., smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u tim odlukama.

1.3. Tužiteljica je navela da joj je zbog teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: Konvencija) – pravo vlasništva (čl. 48. Ustava Republike Hrvatske - "Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav).

2. Odgovor na prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije nije podnesen.

3.1. Nadalje, i tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv navedene drugostupanjske odluke postavljajući pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:

„1. Je li parnični sud ovlašten uskratiti pravo stranci na utvrđenje njezinog suvlasničkog dijela i povezivanje s tim suvlasničkim dijelom posebnog dijela nekretnine, odnosno uspostavu etažnog vlasništva, samo zato jer prije donošenja sudske odluke nije ishođena potvrda nadležnog tijela da je određeni stan ili druga prostorija u određenoj zgradi i na određenoj zemljišnoj čestici samostalna uporabna cjelina?

2. Je li ishođenje potvrde nadležnog tijela da je određeni stan ili druga prostorija u određenoj zgradi i na određenoj zemljišnoj čestici samostalna uporabna cjelina preduvjet da bi parnični sud mogao meritorno odlučivati o zahtjevu suvlasnika da se s njegovim suvlasničkim dijelom poveže vlasništvo posebnog dijela nekretnine?“

3.2. Tuženik u odnosu na postavljena pravna pitanja nije naveo razloge iz kojih bi proizlazilo da su postavljena pitanja važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili razloge za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4. Odgovor na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije nije podnesen.

5.1. U prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije nije riječ o važim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385. a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP).

5.2. Naime, postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP ovaj sud je ocijenio da pitanja koje je tužiteljica postavila u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Pravno pitanje zbog kojeg se podnosi prijedlog za dopuštenje revizije mora biti postavljeno tako, da se odgovorom na to pitanje na opći način otklanjaju nedoumice u tumačenju i primjeni prava u činjenično i pravno podudarnim situacijama, a istovremeno o tom pitanju treba ovisiti rješenje u sporu u kojem se podnosi prijedlog za dopuštenje revizije. U konkretnom slučaju postavljena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, niti za razvoj prava kroz praksu, jer tužiteljica u postavljenim pitanjima sadržajno ističe prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u konkretnom predmetu, a što ne može biti predmet ispitivanja u povodu prijedloga za dopuštenje revizije.

5.3. S tim u vezi, tužiteljica ističu da joj je postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i u čl. 1. Protokola 1. uz EKLJP – pravo vlasništva. Ovaj sud primjećuje da se postupak pred nižim sudovima odnosi na tipični građanskopravni spor te da drugostupanjska odluka nije očigledno nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna. Dakle, tužiteljica nije učinila vjerojatnim da joj je u postupku pred nižim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo vlasništva.

6.1. Nadalje, postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP revizijski sud je ocijenio da prijedlog tuženika za dopuštenje revizije nije dopušten.

6.2. Prema odredbi čl. 385 a st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili

- ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

6.3. Prema odredbi čl. 387. st. 2. ZPP u prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te jasno naznačiti razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti (čl. 387. st. 3. ZPP).

6.4. Međutim, uz to što su postavljena pitanja usko vezana za činjenične okolnosti konkretnog slučaja, tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naveo razloge zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna, ne samo za odluku u konkretnom sporu, već i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu citirane odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime, nije navedeno niti je tuženik dostavio sudske odluke iz kojih bi proizlazilo da bi o tim pitanjima viši sudovi imali različitu praksu, već se tuženik izražavajući svoje nezadovoljstvo pravomoćnim ishodom sudskog postupka sadržajno poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava, ponavljajući time žalbene razloge, a što nije predmet odlučivanja u povodu prijedloga za dopuštenje revizije.

6.5. Stoga, pitanja iz prijedloga tuženika nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer s obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu odluku nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu.

7. Slijedom navedenog, a na temelju odredbi čl. 389. a st. 2., 3. i 4. i čl. 389.b. st. 1. i 2. ZPP odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 16. listopada 2024.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina