REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3500/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Goranke Barać-Ručević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NOVA NATURA d.o.o. [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ivica Kovačev i Iva Kovačev iz Osijeka, protiv 1. tuženika INA-INDUSTRIJA NAFTE d.d. [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici Odvjetničkog društva Ilić, Orehovec & Partneri d.o.o. Zagreb, 2. tuženika PLINACRO d.o.o. [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici Odvjetničkog društva Šeparović, Špehar i Gavranić iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-345/2024-3 od 13. veljače 2024., kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-209/2017-72 od 6. prosinca 2023., na sjednici održanoj 16. listopada 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja se odbija.

II. U odnosu na povrede temeljnih prava prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.

III. Odbija se zahtjev tuženika INA-INDUSTRIJA NAFTE d.d. za naknadom troškova povodom odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Tužitelj je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-345/2024-3 od 13. veljače 2024., kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-209/2017-72 od 6. prosinca 2023., postavljajući slijedeća pravna pitanja:

„1. Da li sudovi mogu zanemariti činjenicu postojanja pravnog odnosa zakonske služnosti kao stečevine tradicionalnog građanskog prava kroz institut „legalni servituti“, kao nespornu posljedicu ograničenja prava vlasništva, ako on u vrijeme nastanka tog pravnog odnosa nije bio izričito uređen Zakonom o osnovnim vlasničko pravnim odnosima? Da li se taj pravni institut, unatoč definicijskom neskladu, smije zamijeniti pravim institutom stvarne služnosti?

2. Da li se gradnji plinovoda i naftovoda može pristupiti bez utvrđenja javnog interesa uređenog Zakonom o eksproprijaciji? Da li odredbe iz čl. 1., čl. 2., čl. 4. ….Zakona o eksproprijaciji (Sl. list FNRJ br. 12/57 i 53/62 i Sl. list SFRJ br. 13/65, 5/68, 7/68 i 11/68) faktički i pravno uređuju pitanje zakonske služnosti? 3. Da li se aktom iz područja gradnje (građevinska dozvola) mogu steći stvarne služnosti?

4. Da li osobito teške povrede odredaba parničnog postupka kod analize materijalnih dokaza smiju rezultirati materijalno pravnom posljedicom za stranku u postupku?

5. Da li su sudovi dužni poštovati sudsku odluku kojom je pravomoćno utvrđeno pravno stanje koje je predmet aktualnog sudskog postupka?

6. Da li pravilo iz čl. 1047. st. 3. Zakona o obveznim odnosima o tzv. prekomjernoj šteti, prelazi u opće pravilo obveznog prava o naknadi štete, ako se štetnik nalazi u protupravnom posjedu prava služnosti cjevovoda na nekretnini na kojoj je šteta nastala?

7. Da li su sudovi dužni voditi računa o činjenici mirnog uživanja prava vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koje je na isti način zaštićeno i odredbama Ustava, i to na način da je moguće u općem/javnom interesu ograničiti ili oduzeti vlasništvo, ali u tom slučaju vlasniku uvijek pripada naknada za takvo ograničenje?“ pozivajući se na razlog propisan čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP navodeći da je riječ o pravnim pitanjima važnim za odluku u sporu i za razvoj prava kroz sudsku praksu. Nadalje smatra da su mu pobijanom odlukom zbog grube povrede odredba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna prava i slobode zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav) pravo na pravično suđenje i jednakost svih pred zakonom (čl. 29. st. 1. Ustava) te čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010, i 13/2017.; dalje: Konvencija).

2. Tuženik INA-INDUSTRIJA NAFTE d.d. odgovorom na prijedlog osporava navode iz prijedloga i predlaže da se odbaci, podredno odbije uz naknadu troškova povodom odgovora na prijedlog.

3. Postupajući u skladu sa čl. 385.a i čl. 387. ZPP, ovaj revizijski sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti za razvoj prava u sudskoj praksi.

3.1. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete za koju tvrdi da ju trpi jer je na nekretninama koje je koje je stekao 2017. postavljen podzemni plinovod (prema činjeničnim utvrđenjima sudova 1966. godine). Pravni prednik tužitelja te je nekretnine stekao kupnjom na dražbi u stečajnom postupku u kojem su prodane po načelu kupljeno – viđeno (rješenjem o dosudi od 3. svibnja 2013.).

3.2. Stoga je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova, a polazeći od činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja i načina stjecanja spornih nekretnina od strane pravnog prednika tužitelja, da tužitelj nije dokazao osnovne pretpostavke odgovornosti za štetu (navedene u toč. 16. do 22. obrazloženja drugostupanjske presude).

3.3. Nadalje, odluka revizijskog suda na koju se kao razlog važnosti tužitelj poziva ne odnosi se na podudarnu činjeničnu i pravnu situaciju. Naime, u predmetu Rev 502/2016-2 od 9. travnja 2019. se iznosi pravno shvaćanje u pogledu zastare zahtjeva za naknadom štete zbog postavljenog dalekovoda ali se odluka ne odnosi na okolnosti kada je oštećenik naknadno stekao nekretninu i to od prednika koji ju je kupio u stečajnom postupku po načelu kupljeno – viđeno. Odluka Rev 2508/87 od 17. srpnja 1988. nije dostavljena uz prijedlog a ista nije dostupna u pregledu sudske prakse SUPRA.

4. Na temelju čl. 385.a st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.

5. U odnosu na navode tužitelja da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju valja odgovoriti da iz sadržaja pobijane presude proizlazi razlozi zbog kojih sudovi smatraju da tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete zbog povrede prava na mirno uživanje vlasništva i to prvenstveno iz razloga što u vrijeme kada je postavljen plinovod tužitelj nije bio vlasnik sporne nekretnine, kao i okolnosti da je tu nekretninu pravni prednik tužitelja stekao kupnjom u stečajnom postupku po načelu kupljeno – viđeno, dakle preuzeo je i rizik da je nekretnina eventualno opterećena i nekim teretima zbog kojih ju neće biti moguće koristiti u sve svrhe za koje bi inače prema svojim svojstvima mogla biti podobna.

6. Stoga nisu osnovani niti navodi tužitelja da su mu pobijanom odlukom povrijeđena i prava zajamčena čl. 29. Ustava i čl. 6. Konvencije. Do povrede ovih prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

7. U svojim odlukama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja. Njihove odluke su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Slijedom navedenog ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje.

8. Stoga je temeljem čl. 389.b st. 1. ZPP prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja odbijen. U odnosu na razloge predviđene čl. 385.a st. 2. ZPP tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu pobijanom odlukom bila povrijeđena temeljna prava zajamčena čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. Konvencije, te je temeljem čl. 389.a st. 4. ZPP prijedlog za dopuštenje revizije odbačen.

9. Obzirom da odgovor na prijedlog na dopuštenje revizije nije potreban za vođenje parnice temeljem čl. 155. st. 1. ZPP odlučeno je kao pod III. izreke.

Zagreb, 16. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Goranka Barać-Ručević