Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1727/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Nives Rolić, odvjetnici u Grubišnom Polju, protiv tuženika P.S.C. Zagreb d.o.o., Zagreb, Capraška br. 3, OIB: 29147492766, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Grahovcu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grahovac, Horvat, Žaper d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja raskida ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 11299/2019-40 od 27. ožujka 2024., u sjednici održanoj 16. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e:

i

r i j e š i o  j e:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-11299/2019-40 od 27. ožujka 2024., kao što se potvrđuje i rješenje istoga suda pod istim poslovnim brojem pod točkom II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je raskinut Kupoprodajni ugovor broj: 25882 od 3. veljače 2018. zaključen između tužiteljice KM (ranije AM), kao kupca, i tuženika P.S.C. Zagreb d.o.o., kao prodavatelja, kojem je predmet kupoprodaje rabljeni osobni automobil marke Opel, tip Corsa 1.3 CDTI, broj šasije:

W0L0XEP68F4196353, boje zelene s efektom, zapremnine 1248 ccm3, snage 70 KW/95 KS, u prometu od 27. svibnja 2015. (točka I. izreke). Istom je presudom naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 9.277,32 eura zajedno sa zateznom kamatom od 6. veljače 2018. do isplate (točka II. izreke). Također je tom presudom naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 113,24 eura zajedno sa zateznom kamatom od 10. prosinca 2018. do isplate (točka III. izreke).

1.1. Prvostupanjskim je rješenjem utvrđeno da je tužba povučena za isplatu zateznih kamata na iznos od 64,93 eura počevši od 8. studenoga 2018. do 9. prosinca 2018. (točka I. izreke). Istim je rješenjem naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.203,10 eura zajedno sa zateznom kamatom od 27. ožujka 2024. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je pod točkama I., II. i III. izreke (u cijelosti), kao što pobija i navedeno rješenje pod točkom II. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 43/13.- rješenje USRH, 89/14.- odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Žalba nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je raskinut kupoprodajni ugovor broj: 25882 od 3. veljače 2018. zaključen između tužiteljice kao kupca i tuženika kao prodavatelja, kojem je predmet kupoprodaje bio rabljeni osobni automobil, a posljedično tome i zahtjev da se obveže tuženika na isplatu iznosa od 9.277,32 eura s pripadajućim kamatama.

5. Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka u bitnom utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da su stranke sklopile kupoprodajni ugovor broj: 25882 od 3. veljače 2018., kojim je tužiteljica od tuženika kupila vozilo Opel corsa za kupoprodajnu cijenu od 69.900,00 kuna,

- da je tuženik tužiteljici ispostavio račun br. 54/1/4 od 6. veljače 2018. iz kojeg proizlazi da je tužiteljica za navedeno vozilo platila ukupnu ugovorenu cijenu od 69.900,00 kn,

- da je tužiteljica pri kupnji navedenog vozila od tuženika preuzela i garancijski certifikat br. 0035757 iz kojeg proizlazi da je početak garancije 7. veljače 2018. te da ista maksimalno traje do 7. veljače.2023. s time da je servis u okviru garancije potreban u razdoblju od veljače 2019., od veljače 2020., od veljače 2021. te od veljače 2022., pa i ranije ako je proizvođač unaprijed propisao godišnju prijeđenu kilometražu, a redovitim provođenjem pregleda iz garancije produljuje se garancija za daljnjih 12 mjeseci pa do maksimalnog roka trajanja,

- da je u tom garancijskom certifikatu navedeno kako potpisnik istoga potvrđuje da je upoznat s uvjetima, pravima i ograničenjima produljenog jamstva,

- da se 2. studenoga 2018. predmetno vozilo pokvarilo u vožnji, nakon čega ga je tužiteljica odvezla uz pomoć vučne službe u Auto Šatrak d.o.o., a nakon toga uz pomoć vučne službe u servis tuženika u Zagreb,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je vozilo nakon kvara najprije prevezeno uz pomoć vučne službe u Opelov servis u Virovitici, ali da je njen otac odmah nazvao zaposlenika tuženika MM koji mu je prvo rekao neka u tom servisu ništa ne diraju na tom vozilu jer da će doći njihova vučna služba u ponedjeljak, a vozilo da su tamo ostavili u petak, pa kako od strane tuženika u ponedjeljak nije nitko došao, da je njezin otac ponovno zvao MM u ponedjeljak ili utorak koji mu je tada rekao da u tom servisu ipak otvore vozilo i vide o kakvom se kvaru radi kako ne bi dolazilo do nepotrebnih troškova transporta ako se radi o manjem kvaru, pa kada su tamo ovo vozilo otvorili, utvrdili su da je došlo do puknuća bloka motora, nakon čega je IM njezinom ocu rekao da sami organiziraju prijevoz toga vozila u Zagreb što su i učinili o svom trošku,

- da sve iskazano od strane tužiteljice u svom iskazu u potvrđuje i njezin otac AM,

- da iz iskaza svjedoka JM, zaposlenika servisa Auto Šatrak d.o.o. proizlazi kako je on s vozila skinuo samo zaštitu s poda da bi mogao vidjeti o čemu se radi, ali kako je tada samo vidio motor, da nije mogao locirati oštećenje, pa je skinuo i kućište filtera zraka te je tek potom vidio da je došlo do puknuća bloka motora tako što je na istome na prvom cilindru bila rupa nepravilnog oblika otprilike promjera 10-20 mm, dok nakon toga nije više ništa radio na tom vozilu, već je o tome obavijestio voditelja servisa koji mu je rekao da će zvati stranku nakon čega mu je pak rekao da ništa ne dira jer da će to vozilo biti prevezeno u neki drugi servis, kao što navo da s vozila nije skinut DPF filter i karter te akumulator niti je dirana turbina,

- da navedeno proizlazi i iz računa servisa Auto Šatrak d.o.o. jer je ispostavljen samo na iznos od 489,25 kn,

- da iz iskaza svjedoka MM, zaposlenik tuženika, proizlazi da potvrđuje kako ga je otac tužiteljice obavijestio o kvaru predmetnog vozila i da mu je isti rekao da će to vozilo odvesti u Auto Šatrak jer da mu je to bliže i brže, jer je vozilo tužiteljici bilo potrebno, a da mu on na to nije ništa odgovorio,

- da je na temelju nalaza i mišljenja dipl. ing. Nevena Ereša, stalnog sudskom vještaku za promet, vozila, plovila i strojarstvo, utvrđeno:

- da je u računu za predmetno vozilo broj 54/1/4 od 6. veljače 2018. navedeno da isto ima prijeđenih 51.000 km,

- da je u garancijskom certifikatu broj 0035757 koji je tužiteljici od strane tuženika izdan 7. veljače 2018., navedeno da garancija traje od 7. veljače 2018. do 7.veljače 2023. pri čemu je svakih godinu dana potrebno obaviti servis ako nema prekoračenja propisane godišnje kilometraže;

- da je u računu broj 854/21/8, koji je tužiteljici izdan od strane Auto Šatrak d.o.o. dana 8. studenog 2018., navedeno da to vozilo ima prijeđenih 55.791 km pri čemu su kao stavke u računu navedene: priprema vozila za servis, potrošni materijal i defektaža kvara, a pod zahtjev stranke je navedeno: vozilo dovezeno na vučnoj službi, iscurila rashladna tekućina, iz motora se zadimilo i ulje se razbacalo po prostoru motora, dok se pod primjedbe servisera navodi: defektaža kvar, stranka odvozi vozilo,

- da je u radnom nalogu tuženika broj 292322 od 16. studenog 2018. navedeno kao opis radova po zahtjevu stranke: vozilo došlepano u servis, skinut DPF filter i karter (dijelovi u gepeku), izvršiti pregled i defektažu kvara,

- da na temelju opisanog stanja tehničkim putem nije moguće zaključivati koji je uzrok kvara na predmetnom vozilu jer nema detaljnih fotografija utvrđenog oštećenja bloka motora niti je od bilo koga utvrđen konačni opseg štete u bilo kojem obliku, a u tehničkom smislu nije realno za očekivati da je na ovom vozilu nastao izolirani kvar samo u vidu puknuća bloka motora,

- da je od dana kupnje vozila do kvara prošlo samo oko devet mjeseci, a da je do tada prešlo samo 4.791 km, pa vještak navodi da je tužiteljica u tehničkom smislu vozilo servisirala sukladno primljenom garancijskom certifikatu jer nije bila niti dužna u tom razdoblju obaviti servis,

- da iz pisanih očitovanja vještaka proizlazi kako se na temelju stanja spisa može zaključiti da je demontaža donje zaštite motora i kućišta filtera zraka bila obavljena radi utvrđivanja kvara te da takve radnje u tehničkom smislu ne bi uvjetovale gubitak garancije, kao i da nije moguće zaključivati iz kojih razloga su demontirani DPF filter i karter motora, ali da niti takve radnje u tehničkom smislu nisu nužno morale uvjetovati gubitak garancije,

- da iz usmenog očitovanja vještaka na upit tuženika u kojem slučaju bi došlo do gubitka garancije u odnosu na njegov zaključak da demontirani DPF filter i karter motora nisu nužno morali uvjetovati gubitak garancije, vještak je naveo da je dao takav zaključak iz razloga što nema podataka o tome koji bi bili razlozi takve demontaže pa ako su navedeni dijelovi bili demontirani radi utvrđenja uzroka kvara na predmetnom vozilu, tada to ne bi bio razlog gubitka garancije, a ako je DPF filter bio skinut prije samog kvara i da se tužiteljica neko vrijeme vozila bez toga filtera, tada bi to mogao biti uzrok gubitka garancije zato jer bi takvim postupkom bila na neki način obavljena tehnička preinaka samog vozila, a s druge strane, bez kartera motora se uopće ne može voziti, zbog čega da ne zna kako bi to moglo utjecati na gubitak garancije. Pri tome je naveo kako je uzeo u obzir iskaz svjedoka JM, te je u svom nalazu zaključio da demontaža donje zaštite motora i kućišta filtera zraka, koje je taj svjedok obavljao, predstavljaju radnje radi utvrđivanja kvara na predmetnom vozilu te da iste ne bi uvjetovale gubitak garancije.

6. Na temelju utvrđenog, pravilno je prvostupanjski sud smatrao da tužiteljica nije izgubila prava iz garancijskog certifikata jer tijekom postupka nije utvrđeno da bi postupila protivno odredbama istoga, odnosno protivno odredbama iz garancijske knjižice. Naime, sud je utvrdio da je za vozilo koje je tužiteljica kupila od tuženika početak garancije bio od 7. veljače 2018. i trajao je do 7. veljače 2023., dakle, pet godina. Kako je prema utvrđenju prvostupanjskog suda servis u okviru garancije bio potreban u kroz to razdoblje u veljači svake godine ili ranije, ako je proizvođač unaprijed propisao godišnju prijeđenu kilometražu, te kako je na temelju vještačenja sud utvrdio da je od dana kupnje vozila 3. veljače 2018. do kvara, prošlo samo 9 mjeseci korištenja i da je do tada vozilo prešlo samo 4.791 km, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tužiteljica u tehničkom smislu vozilo servisirala sukladno primljenom garancijskom certifikatu jer nije bila niti dužna u tom razdoblju obaviti servis sve do veljače 2019.

6.1. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključi, a suprotno tvrdnji tuženika da tužiteljica nije izgubila prava iz garancijskog certifikata time što je nakon kvara vozilo prevezla najprije u servis Auto Šatrak d.o.o., a tek potom u servis tuženika u Zagrebu. Pri čemu je prvostupanjski sud naveo kako se tuženik poziva na odredbu članka 4. iz garancijske knjižice, kojom je propisano da se popravak mora provesti kod davatelja garancije te da kod popravaka koji su provedeni bez prethodne prijave štete i odobrenja popravka ili suprotno predanom troškovniku ne postoji pravo temeljem ove garancije.

6.2. Budući da iz provedenog vještačenja proizlazi da se na temelju stanja spisa može zaključiti da je demontaža donje zaštite motora i kućišta filtera zraka bila obavljena samo radi utvrđivanja kvara, dakle, ne radi popravka vozila i da takve radnje u tehničkom smislu ne bi uvjetovale gubitak garancije, odnosno i da demontirani DPF filter i karter motora u tehničkom smislu nisu uvjetovati gubitak garancije, jer su prema iskazu svjedoka JM ti dijelovi bili demontirani samo radi utvrđenja uzroka kvara na predmetnom vozilu u servisu Auto Šatrak d.o.o., pa kako je utvrđeno da se u tom servisu nije vršio nikakav popravak, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica nije izgubila pravo na garanciju iz garancijskog certifikata.

7. S obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik odbio predmetno vozilo popraviti o svom trošku u okviru navedene garancije i utvrđenje da je tužiteljica dopisom od 7. veljače 2019. izjavila da kupoprodajni ugovor raskida, a za koji dopis tuženik u svom dopisu od 14. ožujka 2019. potvrđuje da ga je primio i da vozilo nije popravio, već samo poziva tužiteljicu da ga preuzme navodeći da će joj obračunati ležarinu, to je pravilan zaključak toga suda da na temelju odredbe članka 410. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), tužiteljica ima pravo izjaviti da raskida predmetni kupoprodajni ugovor, jer je prethodno sukladno odredbi iz članka 423. stavka 1. ZOO-a zahtijevala od tuženika kao prodavatelja, popravak predmetnog vozila u razumnom roku, s time što je pravilno naveo, i to da je odredbom članka 423. stavkom 4. ZOO-a propisano da ova pravila ne isključuju primjenu pravila o odgovornosti prodavatelja za nedostatke stvari, dok prema odredbi članka 410. stavkom 1. ZOO-a da kupac u tom slučaju može zahtijevati i da raskida ugovor, što tužiteljica u ovom slučaju i traži, zbog čega pravilno postupio sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je predmetni ugovor raskinut.

7.1. Nadalje je prvostupanjski sud pravilno naveo da je na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZOO-a prodavatelj u tom slučaju dužan vratiti kupcu ono što je od njega primio, a na temelju stavka 5. istog članka, zajedno sa zateznom kamatom od dana kada je primio isplatu. Stoga je pravilno sud postupio kada je prihvatio i zahtjev tužiteljice za isplatu plaćenog iznosa za vozilo i naložio tuženiku da tužiteljici plati iznos od 9.277,32 eura zajedno sa zateznom kamatom od 6. veljače 2018. do isplate, pri čemu je imao u vidu račun broj 54/1/4 od 6. veljače 2018. iz kojeg proizlazi da je tužiteljica tuženiku za predmetno vozilo platila ukupno 69.900,00 kn (predujam u iznosu od 2.000,00 kn + ostatak 67.900,00 kn), dakle, iznos od 9.277,32 eura, s time što nije sporno da je kupoprodajna cijena plaćena upravo 6. veljače 2018. kada je predmetno vozilo i preuzeto, i od kada su tužiteljici dosuđene pripadajuće kamate na temelju odredbe članka 368. stavka 5. ZOO-a, prema odredbi članka 29. stavka 2. ZPP-a.

7.2. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 427. stavka 1. ZOO-a, kojom je propisano da je prodavatelj dužan o svom trošku prenijeti stvar do mjesta gdje se treba popraviti, smatrao da je tuženik u obvezi platiti i troškove koje je imala u vezi vozila. Kako iz računa vučne službe Filipčić od 10. prosinca 2018. proizlazi da tužiteljica platila iznos od 48,31 eura za prijevoz predmetnog vozila od Grubišnog Polja do Virovitice, koji je bio potreban do servisa Auto Šatrak d.o.o. u Virovitici kao najbližem servisu u kojem je utvrđeno da se radi o većem kvaru, a o čemu je tuženik imao saznanja prema utvrđenju prvostupanjskog suda, dok platila i iznos od 64,93 eura servisu Auto Šatrak d.o.o. dana 8. studenog 2018. radi utvrđivanja vrste kvara na predmetnom vozilu, zbog čega je pravilno taj sud postupio kad je obvezao tuženika da joj plati i ove iznose skupa s pripadajućim kamatama.

8. Žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, pa tako ni navodima da je tužiteljica postupila mimo pravila garancijske knjižice kada je nakon upute zaposlenika tuženika MM predmetno vozilo vučnom službom prevezla u servis Auto Šatrak d.o.o. u Viroviticu, a ne u servis tuženika jer da garancija vrijedi isključivo u servisu tuženika, kada je prvostupanjski sud prihvaćajući nalaze i mišljenja dipl. ing. Nevena Ereša, sudskog vještaka za promet, vozila, plovila i strojarstvo, kao stručna i objektivna, nedvojbeno utvrdio da je tužiteljica u tehničkom smislu vozilo servisirala sukladno primljenom garancijskom certifikatu jer nije bila ni dužna u razdoblju od kupnje vozila 3. veljače 2018. do kvara na vozilu 2. studenog 2018. obaviti servis sve do veljače 2019., kao što je utvrdio i da tužiteljica, radnjama koje su izvedene na vozilu u servisu Auto Šatrak d.o.o. nije izgubila prava iz garancijskog cerifikata iz razloga što je u tom servisu samo utvrđen kvar na vozilu. Znači, u tom servisu vozilo nije popravljeno niti su u tom pravcu na vozilu vršeni bilo kakvi popravci, zbog čega su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi suprotno jer to nijednim dokazom nije dokazao.

9. U odnosu na ostale žalbene navode ističe se kako prema odredbi članka 8. ZPP- a, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pa na pravilnost pobijane odluke ne utječu ni prigovori tuženika koji u bitnom predstavljaju vlastito tumačenje izvedenih dokaza, a koji su suprotni pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda koja u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

10. Neosnovano tuženik pobija i odluku o troškovima postupka jer se ista pravilno temelji na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa), s time što tuženik neosnovano pobija i rješenje prvostupanjskog suda od 21. studenog 2023. kojim mu je naloženo da tužiteljici naknadi troškove zastupanja na ročištu održanom 20. studenoga 2023., a koje je sud donio nakon što je utvrdio da je tuženik na tom ročištu predložio da se na sljedeće ročište pozove dipl. ing. Nevena Ereša, vještak za promet, vozila, plovila i strojarstvo, smatrajući da isti nije u cijelosti odgovorio na njegove upite iz podneska od 11. srpnja 2022., iako mu je dopuna nalaza i mišljenja toga vještaka u kojoj se je isti očitovao upravo na tuženikove navode iz toga podneska, dostavljena još 11. studenog 2022. uz rješenje kojim je pozvan očitovati se na istu u roku od 15 dana. Stoga je pravilno prvostupanjski sud smatrao da je tuženik imao dovoljno vremena očitovati se na navedenu dopunu nalaza i mišljenja i ranije predložiti da se pozove sudski vještak za usmeno očitovanje na primjedbe tuženika, a ne to učiniti nakon više od godinu dana po primanju dopune nalaza i mišljenja, i to na ročištu održanom 20. studenog 2023., zbog čega je pravilno taj sud postupio kada je odlučio da trošak tog ročišta snosi tuženik jer je punomoćnik tužiteljice u osobi odvjetnika pristupio na isto i imao je trošak zastupanja na tom ročištu, a čiju je visinu pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

11. S obzirom na navedeno, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ovih odluka.

U Splitu 16. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča