Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1333/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici u Ogulina, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, OIB : 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević&Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj: P-3006/2019-28 od 27. prosinca 2023., u sjednici održanoj 16. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e:

i

r i j e š i o  j e:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj: P-3006/2019-28 od 27. prosinca 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 133,69 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate, a kako je to specificirano u točki I. izreke presude. Istom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.642,31 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate, a kako je to specificirano u točki II. izreke presude. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u točki III. pobijane presude naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.711,97 eura sa zateznim kamatama počevši od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov istaknuti prigovor radi prijeboja za ukupni iznos od 2.745,27 kn / 745,97 eura (iznosi od 2.305,26 kn / 305,96 eura i 440,01 kn / 58,40 eura) sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik pobijajući ih zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinače tako da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskog suda na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Žalba nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer su izreke pobijane presude i rješenja jasne i razumljive te ne proturječe same sebi ni razlozima presude i rješenja. Presuda i rješenje sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost istih.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbi, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja kojim od tuženiku traži da mu isplati pretplaćene iznose s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 7. ožujka 2005.

5. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski je sud utemeljio na sljedećem odlučnom činjeničnom utvrđenju:

- da je 7. ožujka 2005. sklopljen ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, kojim je tuženik odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit od 23.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 120 mjeseci i da se na taj kredit zaračunavaju kamate od 5,30 % godišnje, a namjena mu je za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora,

- da je člankom 7. i 8. toga ugovora ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i promjenjivost kamatne stope,

- da iz nalaza financijskog vještaka proizlazi da razlika s osnove promjenjive kamatne stope iznosi 133,69 eura i da s osnove promjenjivog početnog tečaja CHF iznosi 2.642,31 eura, a koje iznose tužitelj potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom,

- da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene po žalbi presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača s jedne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, zbog čega su te odredbe nepoštene i primjenom odredbe članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. - u daljnjem tekstu: ZZP/03.) ništetne,

- da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. izraženo stajalište da su banke prilikom ugovaranja kamatne stope koristile "visokostručnu" terminologiju apsolutno nerazumljivu prosječnom potrošaču, a da su bile dužne ozbiljno informirati potrošače o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi što nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, nego su u unaprijed formuliranim standardnim ugovorima koristile nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva i na taj su način potrošačima nametnuli obvezu koju nisu mogli sagledati kao cjelinu koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita,

- da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka, proizlazi kako su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome,

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu članka 502.c ZPP-a, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO), da je zastara počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude od 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a u odnosu na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018., a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetnu podnesena sudu 11. lipnja 2019., zbog čega prigovor tuženika o zastari potraživanja nije osnovan.

6. Na temelju navedenog prvostupanjski je sud kao prethodno pitanje utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u dijelu kojim se ugovora valutna klauzula u CHF, te je obvezao tuženika da isplati tužitelju preplaćene iznose s osnove tih ništetnih odredaba, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka, i to s osnove promjenjive kamatne stope iznos 133,69 eura i s osnove promjenjivog početnog tečaja CHF iznos 2.642,31 eura, a koji iznos tužitelj potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom skupa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7. Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocjeno osnovanim, a koje ni žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju.

8. Prvenstveno se navodi, a u odnosu na tuženikov prigovor koji ponavlja u žalbi da tužitelj nema status potrošača, da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ima status potrošača u smislu članka 3. ZZP/03., jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost. Ovo iz razloga jer iz članka 3. ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj podigao predmetni kredit u privatne svrhe i da su sredstva dobivena kreditom utrošena za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora, pa je predmetni pravni posao zaključen u svrhu stanovanje, a ne za tužiteljevu poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost, s time što tuženik suprotno nije dokazano.

8.1. Za istaći je da se presuda u slučaju "potrošač" primjenjuje i na stambene kredite iz razloga što su odredbe o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, jer je bitno da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

8.2. Nadalje se u odnosu na žalbene navode koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, ističe, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. izreke, kojom je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. , a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, s tim što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženice izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj

8.3. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod točkom 1. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama ZOO-a.

8.4. Prema odredbi čanka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07., propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz toga članka, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.5. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

9. Kako je spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu redovna kamata sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke, pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, kao i valutna klauzula, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio kao prethodno pitanje da su dijelovi predmetnih ugovornih odredbi članka 7. i 8. ugovora o kreditu ništetne.

9.1. Na pravilnost navedenog zaključka prvostupanjskog suda ne utječe ni pozivanje tuženika na drugu sudsku praksu, kada je tijekom postupka utvrđeno da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i da tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj tih ugovornih odredbi, a posebno kod činjenice da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i da tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa su i takve odredbe nepoštene, a posljedično i ništetne, što se ponovno navodi.

9.2. Drugačija pravna shvaćanja tuženika izložena u njegovoj žalbi kojima, a vezano za ništetne odredbe ugovora, iscrpno obrazlaže svoje tvrdnje o pravilnom postupanju tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamate i valutne klauzule, nisu prihvatljiva.

9.3. Još je za istaći, kako je u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, izraženo stajalište prema kojem se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.", zbog čega je neosnovano pozivanje tuženika na odluke Suda EU.

9.4. Dakle, unatoč tome što je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bila gramatički razumljiva i uočljiva, ona je ipak bila nejasna jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg tih odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbi proizlaze za njega. Stoga je i po ocjeni ovog suda sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštena u smislu odredbe članka 96. stavka 1. ZZP/07.

10. Prema odredbi članka 323. stavku 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a, a što neosnovano osporava tuženik.

11. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

11.1. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku iznose koji potražuje, to je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je primjeno navedeno materijalnog prava i obvezao tuženika da isplati tužitelju navedeni iznos s priapdajućom zateznom kamatom pozivom na odredbu članka 1115. ZOO-a.

12. Isto tako, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, s time što se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

12.1. Budući da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., dakle, da je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a kojom je u bitnom utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjivala u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika (banke) i promjeni valute klauzule koja je presuda postala pravomoćna 13. lipnja 2014., pa kako je u ovoj pravnoj stvari tužba podnijeta prvostupanjskom sudu 11. lipnja 2019. i kako se u ovom slučaju primjenjuje rok zastare od pet godina, to je pravilno taj sud zaključio da potraživanje tužitelja nije zastarjelo, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

13. Neosnovani su i navodi tuženika da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir prigovor prijeboja u pogledu manje plaćenih iznosa na temelju smanjenja tečaja CHF (tzv. negativne tečajne razlike) jer je predmet ovoga spora povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, a koja je kao takva utvrđena ništetnom. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove na temelja članaka 1112. – 1120. ZOO-a ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, to pravilno postupio prvostupanjski sud kada je i ovaj prigovor tuženika odbio kao neosnovan.

13.1. Inače, ni ostali žalbeni navodi tuženika ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

14. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini, jer se temelji na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a i članak 155. ZPP-a, u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa), s time što je pri odlučivanju koje će troškove tužitelju zastupanom po punomoćnici u osobi odvjetnice priznati, prvostupanjski sud jasno naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovoga spora te koliko bodova pripada za svaku pojedinu poduzetu radnju prema vrijednosti boda iz Tbr. 54. Tarife, pa je uz pripadajući PDV-e i trošak vještačenja i pristojbe, pravilno tužitelju dosudio pripadajući trošak.

15. S obzirom na sve navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje te odlučiti kao u izreci ovih odluka.

U Splitu 16. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča