Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1579/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Čerin, Mar i Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-8093/2019-35 od 25. ožujka 2024., u sjednici održanoj 16. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-8093/2019-35 od 25. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe ugovora o namjenskom kreditu pod brojem 3207676187 od 20. listopada 2006., zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, te da iste ne proizvode nikakve učinke, i to: - dio odredbe članka 2. stavka 1. Ugovora, a koja glasi: „i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, i dio odredbe članka 7. stavka 2. Ugovora, a koja glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.(točka I. izreke). Istom je presudom naloženo tuženiku da isplati tužiteljici s osnove ništetnosti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, iznos od 1.933,08 eura zajedno sa zateznim kamatama, koje teku za svaki pojedini obrok od dospijeća do isplate, a kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka II. izreke). Nadalje su prvostupanjskom presudom utvrđene ništetnim odredbe ugovora o namjenskom kreditu pod brojem 3207676187 od 20. listopada 2006., zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, te da iste ne proizvode nikakve učinke, i to: - dio odredba članka 1. stavka 2. Ugovora, a koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu“; - dio odredbe članka 2. stavka 1. Ugovora, a koja glasi: „obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“, dio odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora, a koja glasi: „obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja“, kao i odredba članka 23. stavka P) Ugovora, a koja glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“ (točka III. izreke). Također je tom presudom naloženo tuženiku da isplati tužiteljici s osnove ništetnosti valutne klauzule, iznos od 8.975,04 zajedno sa zateznim kamatama, koje teku za svaki pojedini obrok od dospijeća do isplate, a kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka IV. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.103,72 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 25. ožujka 2024. pa do isplate (točka V. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskog suda na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Žalba nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi sadržanih u članku 1., 2., 7. i 23. ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika 20. listopada 2006., kao i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnove tih ništetnih ugovornih odredaba.

5. Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio je sljedeće:

- da je između stranaka 20. listopada 2006. sklopljen ugovor o kreditu broj 3207676187, kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisniku kredita kredit za iznos od 57.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 240 mjeseci, a kojim je ugovorena kamatna stopa od 4,50% godišnje promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je namjena kredita kupnja stana, a što proizlazi i iz ugovora o kreditu,

- da je prema nalazu financijskog vještaka Đure Lobaša utvrđena razlika kamatne stope od one koja je bila početno ugovorena tako da iznosi 1.933,08 eura, kao i tečajna razlika koja iznosi 8.975,04 eura,

- da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena po žalbi presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača s jedne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03.) ništetne,

- da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. izraženo stajalište da su banke prilikom ugovaranja kamatne stope koristile „visokostručnu“ terminologiju apsolutno nerazumljivu prosječnom potrošaču, a da su bile dužne ozbiljno informirati potrošače o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi što nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, nego su u unaprijed formuliranim standardnim ugovorima koristile nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva i na taj su način potrošačima nametnuli obvezu koju nisu mogli sagledati kao cjelinu koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita,

- da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/201811 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka, između ostalih i tuženika, proizlazi da su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome,

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu članka 502.c ZPP-a, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, te da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,

- da nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice iz razloga što je pravna osnova potraživanja stjecanje bez osnove u kojem je zastrani rok pet godina,

- da potraživanje tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa iz osnove promjenjive kamatne stope nije zastarjelo jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401712 od 4. srpnja 2013., koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pa da zastara u odnosu na promjenjivu kamatu počinje teći od 14. lipnja 2014., kao što nije zastarjelo ni potraživanje u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule jer zastara da u odnosu za povrat po osnovi pretplate zbog valutne klauzule počinje teći od okončanja postupka podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda primljena 12. lipnja 2019., i kako se u ovom slučaju primjenjuje opći rok zastare iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), to da nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice po obje osnove.

6. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužiteljice tako što je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene te valutna klauzula, pa je obvezao tuženika da isplati tužiteljici preplaćene iznose s osnove tih ništetnih odredaba prihvaćajući pritom nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan i stručan, odnosno izračun koji je pregledan i jasan.

7. Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocjeno osnovanim, s time što ni žalbenim navodima tuženik pravilnost pobijane odluke nije doveo u sumnju.

7.1. Naime, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. – u daljnjem tekstu: ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

7.2. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod točke 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to članku 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07. i to člancima 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama ZOO-a.

7.3. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07. propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

9. Kako je spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točke 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne i protivno žalbenim navodima tuženika na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

10. Budući da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, to je pravilno prvostupanjski sud primijenio i materijalno pravo, tj. odredbu članka 1111. ZOO-a kada je tuženiku naloženo da tužiteljici vrati utuženi iznos sukladno izračunu vještaka na ime utvrđene razlike uz pripadajuću zateznu kamatu na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a, koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, i koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, jer je tuženik kao banka u konkretnom slučaju bila nepoštena već u trenutku stjecanja.

11. Isto tako, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, s time što se navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

12. Na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, ne utječe ni žalbeni navod da utvrđenja iz kolektivne zaštite potrošača nemaju učinka u odnosu prema tužiteljici, kada iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tužiteljica ima status potrošača u smislu članka 3. ZZP/03., jer je sklopila predmetni pravni posao za kupnju stana kako to proizlazi iz članka 6. ugovora o kreditu, dakle, kredit nije namijenjen njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a tuženik nije dokazao suprotno.

12.1. Za istaći je da se presuda u slučaju "potrošač" primjenjuje i na stambene kredite iz razloga što su odredbe o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, jer je bitno da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pa na status tužiteljice kao potrošača ne utječe žalbeni navod da tužiteljica nije dostavila nijedan dokaz o kojem se stanu radi.

12.2. Neosnovano tuženik u žalbi prigovora i dosuđenom početku tijeka zakonske zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose, kada iz stanja proizlazi da tuženik nije prigovarao zatraženom početku tijeka kamata nakon što je tužiteljica podneskom od 6. lipnja 2023. konačno postavila tužbeni zahtjev, pa to ne može osnovano prigovarati ni sada u žalbi primjenjujući odredbu članka 352. ZPP-a. Također, neosnovano tuženik prigovora nalazu i mišljenju vještaka, kada je vještak u dvije dopune osnovnom nalazu i mišljenju detaljno odgovorio na sve prigovore, zbog čega je pravilno prvostupanjski sud zaključio da su ti pravne prirode, a ne računske. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da su tužbom trebali biti kao stranke obuhvaćeni sudužnik i založni dužnici jer je sama tužiteljica kao korisnica kredita u ovom sporu aktivno legitimirana prema tuženiku za traženo potraživanje, a ta njezina aktivna legitimacija proizlazi iz građanskopravnog odnosa koje je nastao njezinim sklapanjem ugovora o kreditu s tuženikom kao kreditorom.

12.3. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 190. ZPP-a, kada je dopustio preinaku tužbe, ističe se, da je pravilno taj sud postupio kada je dopustio preinaku tužbe u skladu s tom odredbom iz razloga što je tužiteljica svoj zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka, a za navesti je, kako tužiteljica ne raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogla postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja.

12.4. Ukazuje se da je i prema Zaključku poslovni broj Su IV- 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021., u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, zbog čega neosnovano tuženik u žalbi ponavlja da se protivio preinaci tužbe.

12.5. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na tzv. negativnu razliku jer tuženik nema pravo zahtijevati bilo kakvu isplatu od tužiteljice iz razloga što ona od tuženika nije stekla ništa bez osnove kroz sporno razdoblje po navedenim osnovama. Naime, u ovom slučaju došlo je isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice, da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužiteljice primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe članka 1111 ZOO-a.

13. Drugačija pravna shvaćanja tuženika izložena u njegovoj žalbi kojima, a vezano za ništetne odredbe ugovora, iscrpno obrazlaže svoje tvrdnje o pravilnom postupanju tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamate i valutne klauzule, nisu prihvatljiva.

14. Još je za istaći, kako je u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, izraženo stajalište prema kojem se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.", zbog čega je neosnovano pozivanje tuženika na odluke Suda EU.

14.1. Dakle, unatoč tome što je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bila gramatički razumljiva i uočljiva, ona je ipak bila nejasna jer tužiteljica kao potrošač nije mogla razumjeti doseg tih odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbi proizlaze za nju. Stoga je i po ocjeni ovog suda sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštena u smislu odredbe članka 96. stavka 1. ZZP/07.

15. Prema odredbi članka 323. stavku 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a, što se ponovno ističe.

16. Ni ostali žalbeni navodi tuženika ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, a u biti su sadržajno prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih utvrđenja i zaključaka, koja su suprotna pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda.

17. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini, jer se temelji na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a i članak 155. stavka 1. ZPP-a, u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37722., 126/22 i 138/23.), s time što je pri odlučivanju koje će troškove tužiteljici zastupanoj po punomoćniku u osobi odvjetnika priznati, prvostupanjski sud jasno naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ove parnice te koliko bodova pripada za svaku pojedinu poduzetu radnju, pa je uz pripadajući PDV-e i trošak vještačenja, pravilno tužiteljici dosudio pripadajući trošak, dok tuženiku trošak ne pripada jer nije uspio u parnici.

18. S obzirom na sve navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao izreci ove odluke.

U Splitu 16. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča