Poslovni broj: Usž-3792/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja ovoga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Glorjane Čičak kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja ŽB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Hrvoje Alajbeg, odvjetnik u Splitu, Bihaćka 2A, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Sektora za imigracije, državljanstvo i upravne poslove, OIB: 36162371878, Split, Trg hrvatske bratske zajednice 8, radi izdavanja privremene mjere u predmetu odobrenja privremenog boravka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-1442/2024-5 od 25. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2024.

r i j e š i o  j e

Žalba se odbija i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-1442/2024-5 od 25. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere, kojom se tužitelju, državljaninu Ruske Federacije, odobrava izlazak iz Republike Hrvatske u svrhu hitnog liječenja u matičnoj državi Ruskoj Federaciji i svim drugim potrebnim državama, te mu se istovremeno odobrava ulazak u Republiku Hrvatsku po završetku liječenja. U navedenom prijedlogu tužitelj je također tražio da sud odredi da privremena mjera stupa na snagu danom donošenja i da žalba ne odgađa njeno izvršenje, te da će ista biti na snazi do pravomoćnog donošenja odluke po tužbi na rješenje tuženika od 10. svibnja 2024., klasa: UP/I-216-02/23-03/15985, urbroj: 511- 12-43-24-14, odnosno do pravomoćnog okončanja ovog postupka.

2. Tužitelj je protiv pobijanog rješenja suda podnio žalbu iz svih zakonom predviđenih razloga. Navodi da je mišljenje Sigurnosno-obavještajne agencije (dalje: SOA), na temelju kojeg je tuženik 10. svibnja 2024. donio rješenje kojim je odbijen njegov zahtjev za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji, napisano paušalno, jer ga se dovodi u vezu sa pojedinim osobama i organizacijama koje nisu imenovane, pa se može odnositi na bilo koga. Ističe da se u Republici Hrvatskoj nalazi već 14 godina, da nije počinio nikakvo kazneno djelo u Hrvatskoj niti u Ruskoj Federaciji, što je dokazano uvjerenjem iz matične države i provjerama nadležnog suda u RH. Ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi da je taj sud u gotovo činjenično istom predmetu ocijenio da su hrvatska javna i sudbena tijela povrijedila postupovne garancije iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer je u tom predmetu stranac sa stalnim boravkom protjeran iz države zbog toga što nije prošao sigurnosnu provjeru, s obzirom da je SOA dala mišljenje da isti predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost. Smatra da njegovim navodima ide u korist i sudska praksa, iz koje je razvidno da tuženik nije vezan mišljenjem SOA-e, te da je mogao donijeti pozitivnu odluku o njegovom zahtjevu za izdavanje odobrenja za privremeni boravak. Nadalje ističe da od 2021. godine boluje od zloćudnog metastatskog tumora, da mu se zdravstveno stanje naglo pogoršalo u siječnju 2024., te da su mu i nakon nužnog zahvata 5. ožujka 2024. u Specijalnoj bolnici Radiochirurgia Zagreb ponovno porasli markeri, o čemu je dostavio relevantnu medicinsku dokumentaciju. Navodi da se konstantno nalazi na pretragama i vrši potrebne medicinske zahvate, pa mu je potrebna skrb i pomoć supruge, hrvatske državljanke, kao i djece koja imaju odobren boravak u Republici Hrvatskoj, a koji brinu o njemu s obzirom na teško zdravstveno stanje, pa da mu je prijeko potrebno odobriti privremeni boravak u Republici Hrvatskoj. Ističe da mu je u Rusiji pripremljena genetska kemoterapija, kao jedini način liječenja, te da lijekovi koje mora uzimati u Europi ne postoje, pa da bi mu zbog neodlaska u matičnu zemlju radi liječenja bio ugrožen život. Smatra stoga da je neophodno postupiti po njegovom zahtjevu kako bi imao reguliran boravak u Republici Hrvatskoj, odnosno kako bi nesmetano mogao otići u svoju matičnu državu te druge potrebne države i nakon obavljenih terapija vratiti se u Republiku Hrvatsku. Navodi nadalje da je upravo tuženik 23. svibnja 2024. donio rješenje kojim se određuje privremena odgoda prisilnog udaljenja iz Europskog gospodarskog prostora u trajanju od jedne godine, uz blažu mjeru obveze javljanja svakog prvog ponedjeljka u mjesecu u prostorije II. PP Split, uz obrazloženje da je to rješenje doneseno uzimajući u obzir humanitarne razloge i specifičnost situacije, odnosno njegovo zdravstveno stanje i potrebu liječenja te boravka u Republici Hrvatskoj sa svojom obitelji. Stoga predlaže da ovaj Sud pobijano rješenje Upravnog suda u Splitu preinači te da usvoji njegov prijedlog za određivanje privremene mjere, a radi otklanjanja teške i nepopravljive štete. Podredno predlaže da se žalba usvoji i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu navode tužitelja smatra neosnovanima. Citirajući mjerodavne odredbe Zakona o strancima ("Narodne novine", broj: 133/20., 114/22. i 151/22.) iznosi kronologiju i tijek postupka vođenog u povodu zahtjeva tužitelja za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji. Navodi da je SOA 3. travnja 2024. dostavila pisano i obrazloženo mišljenje u odnosu na tužitelja te da je, prije donošenja rješenja o navedenom zahtjevu (rješenje od 10. svibnja 2024.), pribavljeno i rješenje Policijske postaje Solin, kojim je odbijen raniji zahtjev tužitelja, zatim rješenje o napuštanju i rješenje o protjerivanju iz Republike Hrvatske i zabrani ulaska na period od tri godine, koja su postala pravomoćna 26. travnja 2023., kao i rješenje II. PP Split od 8. svibnja 2023. kojim je određena privremena odgoda prisilnog udaljenja iz Republike Hrvatske do 8. svibnja 2024. Smatra bespotrebnim donošenje privremene mjere tražene u tužbi, te napominje da se tužitelju ne brani niti onemogućuje napuštanje Republike Hrvatske. Ističe pri tome da je očito sporan ponovljeni ulazak tužitelja u Republiku Hrvatsku s obzirom na postojanje rješenja o zabrani ulaska, koja rješenja međutim nisu ukinuta već je samo zbog humanitarnih razloga odgođeno njihovo izvršenje. Predlaže da se žalba odbije.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema podacima spisa nije sporno da je tužitelj pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja tuženika, klasa: UP/I-216-02/23-03/15985, urbroj: 511-12-43-24- 14 od 10. svibnja 2024., kojim je odbijen njegov zahtjev za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji prema članku 63. stavku 1. točki 1. Zakona o strancima, zbog neispunjavanja uvjeta propisanih odredbom članka 59. stavka 1. istog Zakona.

6. Tužitelj je u tužbi podnio i prijedlog za određivanje privremene mjere sukladno članku 47. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS/10), uz dodatno očitovanje u podnesku od 14. lipnja 2024., iz razloga koje iznosi u bitnom u ovoj žalbi.

7. Prema odredbi članka 47. stavka 1. ZUS-a/10 sud može na prijedlog stranke izdati privremenu mjeru ako je to nužno kako bi se izbjegla teška i nepopravljiva šteta. O privremenoj mjeri sud odlučuje rješenjem (stavak 2.).

8. Ispitujući zakonitost pobijanog rješenja u granicama razloga iznesenih u žalbi sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a/10, ovaj Sud nalazi da odbijanjem prijedloga za izdavanje tražene privremene mjere prvostupanjski sud nije povrijedio zakon na štetu tužitelja.

9. Prema stanju spisa i obrazloženju pobijanog rješenja razvidno je da je prvostupanjski sud razmotrio činjenična i pravna pitanja koja su odlučna za rješavanje o prijedlogu tužitelja, te je dao dostatne i valjane razloge za utvrđenje da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje privremene mjere. Pri tome je iznio pravilno tumačenje odredaba ZUS-a i Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24.), koji sadrži opća pravila kojima se uređuju procesnopravni i materijalnopravni odnosi u postupku prisilnog sudskog osiguranja tražbina, te se sukladno dosadašnjoj sudskoj praksi primjenjuju i u upravnom sporu na izdavanje privremene mjere.

10. Sukladno mjerodavnim odredbama Ovršnog zakona, na koje se i prvostupanjski sud u pobijanom rješenju poziva, osnovna pretpostavka za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane ili nenovčane tražbine je postojanje predlagateljeve tražbine, s time da je izbjegavanje nastanka nepopravljive štete pretpostavka za donošenje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine. U konkretnom slučaju pravilno je utvrđeno da nije ispunjena osnovna pretpostavka za donošenje privremene mjere, a to je postojanje tražbine predlagatelja osiguranja prema protivniku osiguranja, odnosno tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine.

11. Osim toga, prvostupanjski sud pravilno navodi da institut privremene mjere pretpostavlja samo privremeno rješavanje nekog pitanja u upravnoj stvari na način da se spriječi teška i nepopravljiva šteta dok sud pravomoćnom presudom ne riješi o tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništavanje pojedinačne, osporene odluke tuženika. Iz navedenog, s obzirom na predmet upravnog spora, proizlazi da se i opseg djelovanja privremene mjere odnosno njeni učinci moraju kretati unutar granica tog spora, te bi se izdavanjem privremene mjere kojom bi se tužitelju odobrio ulazak u Republiku Hrvatsku po završetku eventualnog liječenja u inozemstvu sud upustio u rješavanje odnosa izvan granica predmetnog upravnog spora. Pri tome valja imati u vidu da se pravomoćnim rješenjem o protjerivanju Policijske uprave splitsko- dalmatinske, Policijske postaje Solin, broj 511-12-32-UP/I-7-27/9-2015 od 3. kolovoza 2020. tužitelj protjeruje iz Republike Hrvatske te mu se zabranjuje ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj na tri godine, računajući od dana isteka roka za povratak iz točke 1. rješenja o povratku istog tijela broj 511-12-32-UP/I-7-27/8-2015 od 3. kolovoza 2020. odnosno od dana prisilnog udaljenja, pa se o odobravanju ulaska u Republiku Hrvatsku ne može odlučivati u ovom upravnom sporu kroz institut privremene mjere kako to tužitelj traži.

12. S obzirom na navedeno, uvažavajući navode tužitelja glede lošeg zdravstvenog stanja i potrebe liječenja, koje je u vidu imao i prvostupanjski sud, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje privremene mjere predloženog sadržaja, pri čemu se napominje da tužitelj Republiku Hrvatsku i Europski gospodarski prostor može napustiti bez ikakvog posebnog odobrenja, kako to navodi i tuženik u odgovoru na žalbu. Nadalje, navodi žalbe u pretežnom dijelu odnose se na pravilnost i zakonitost rješenja tuženika od 10. svibnja 2024. (kojim je odbijen njegov zahtjev za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj), te isti nisu od utjecaja na pravilnost rješenja kojim je odbijen prijedlog za izdavanje privremene mjere.

13. Kako žalbeni navodi nisu osnovani i ne utječu na donošenje drukčije odluke, na temelju članka 74. stavka 1. u vezi s člankom 67. stavkom 3. ZUS-a/10, koji se primjenjuje sukladno članku 169. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.), riješeno je kao u izreci.

U Zagrebu 16. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Snježana Horvat-Paliska