REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-205/2021-7
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Poliklinike „Caktaš“ za ginekologiju, opću kirurgiju, radiologiju- mamografiju, neurologiju i medicinu rada, Split, Istarska 3, OIB 67709508553, kojeg zastupa punomoćnica Anamarija Buzolić Mrklić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika ĐE, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Krokar, odvjetnik u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-12/17 od 23. ožujka 2017., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-38/14 od 10. listopada 2016., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-38/14 od 23. studenog 2016., u sjednici održanoj 16. listopada 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-12/17 od 23. ožujka 2017. u dosuđujućem dijelu i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati ukupan iznos od 440.749,08 kuna sa zatraženim zateznim kamatama na točno određene mjesečne iznose, a kako je to sve pobliže označeno u izreci presude, kao što je odbijen i njegov zahtjev da mu tuženik naknadi parnični trošak (točka 1. I. i 1. II. izreke), a tužitelj obvezan je naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 94.375,00 kuna, dok je sa više zatraženim iznosom od 25.625,00 kuna zahtjev tuženika za naknadom troška odbijen kao neosnovan (točka 2. izreke).
1.1. Prvostupanjskim rješenjem ispravljena je navedena presuda na način kako je to pobliže navedeno u izreci toga rješenja.
2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:
„I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana, a djelomično se uvažava žalba tužitelja kao osnovana, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu, Pr-38/14 od 10. listopada 2016., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Splitu, broj Pr-38/14 od 23. studenog 2016., u pobijanom dijelu pod točkom 1. I. izreke, na način da se djelomično prihvaća te djelomično odbija tužbeni zahtjev tužitelja, i sudi:
Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju štetu u iznosu od ukupno 440.749,08 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 26. travanja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje te od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži isplatu zakonskih zateznih kamata na točno određene mjesečne iznose za razdoblje od 1. veljače 2007. do 26. travnja 2012. odbija kao neosnovan.
II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Pr-38/14 od 10. listopada 2016., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Splitu, broj Pr-38/14 od 23. studenog 2016., u pobijanom dijelu pod točkama 1. II. i 2. izreke, koji sadrže odluku o troškovima postupka, na način da se sudi:
Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 129.757,00 skupa sa zakonskim zateznim kamatama 10. listopada 2016. do isplate, po stopi koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi parnični trošak odbija kao neosnovan.“.
3. Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja, reviziju je podnio tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju tužiteljice uvaži, pobijanu presudu suda drugog stupnja i presudu suda prvog stupnja ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno, da pobijanu drugostupanjsku presudu preinači na način da usvoji revizijske prigovore tuženika.
4. Ne reviziju nije odgovoreno.
5. O reviziji je ovaj sud prethodno odlučio presudom poslovni broj Revr 795/2017-3 od 21. studenog 2018., no ista presuda je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Ustavni sud) broj U-III-1178/2019 od 18. veljače 2021.
6. Revizija je osnovana.
7. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete u iznosu 440.749,08 kn s pripadajućim zateznim kamatama koja se sastoji od troškova specijalizacije (u pretežnom dijelu isplaćene bruto plaće) zbog neispunjenja ugovorne obveze.
8. U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je:
- da je tužitelj zaključio s tuženikom Ugovor o radu na određeno vrijeme 28. prosinca 2006. prema kojem je ugovorni odnos trebao trajati do kraja specijalizacije i to do 31. siječnja 2010., a tužitelj se obvezao obavljati poslove specijalizanta medicine rada i sporta prema programu specijalizacije,
- da su stranke 29. prosinca 2006. zaključile Ugovor o specijalizaciji, prema kojem Ugovoru je tužitelj primio u radni odnos na određeno vrijeme tuženika kao specijalizanta u svrhu stručnog osposobljavanja i usavršavanja radi provođenja specijalističkog staža iz medicine rada i športa prema planu i programu propisanom Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju zdravstvenih djelatnika uz stručnu pomoć i pod nadzorom mentora, a na temelju rješenja Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi o odobrenju specijalizacije iz medicine rada i športa tuženiku,
- da se naprijed navedenim Ugovorom tuženik obvezao obavljati specijalistički staž počevši do datuma koji se navodi u rješenju Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi neprekidno u trajanju od 36 mjeseci, a završiti ga danom polaganja specijalističkog ispita, odnosno nakon obavljenog programa specijalističkog staža najkasnije u roku od šest mjeseci prijaviti polaganje ispita na način propisan Pravilnikom,
- da je rješenjem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 12. veljače 2007. tuženiku odobrena specijalizacija iz medicine rada i športa za potrebe i o trošku tužitelja,
- da su stranke 1. veljače 2010. zaključile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za svladavanje programa specijalizacije i nastavnog rada u statusu specijaliste medicine rada i športa,
- da je tužitelj 1. lipnja 2011. donio Odluku o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme kojeg su stranke zaključile 1. veljače 2010. uvjetovanog skrivljenim ponašanjem tuženika jer je prema navodima iz odluke tuženik prekršio obveze iz radnog odnosa preuzete Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme za svladavanje programa specijalizacije i nastavak rada u statusu specijaliste medicine rada i športa, a kao razlog je naveden nemaran odnos i nesklonost prema specijalizaciji,
- da se tuženik obratio tužitelju zahtjevom za zaštitu prava na Odluku o otkazu ugovora o radu 15. lipnja 2011.,
- da je tužitelj 29. lipnja 2011. donio Odluku kojom se odbija Zahtjev za zaštitu prava kao neutemeljen,
- da je tuženik kao tužitelj 30. lipnja 2011. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da Odluka o otkazu ugovora o radu nije dopuštena, ali je tužbu naknadno povukao,
- da je tuženik položio specijalistički ispit 21. rujna 2011. te stekao naziv specijaliste medicine rada,
- da tužitelj nije prijavio tuženikov ispit,
- da tužitelj nije tražio prekid specijalizacije za vrijeme trajanja bolovanja tuženika,
- da se tužitelj obratio Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi 14. ožujka 2011. radi prestanka prava na obavljanje specijalizacije iz medicine rada tuženika ali je to tijelo 16. lipnja 2011. odbilo zahtjev tužitelja, u bitnom, navodeći kako nisu ispunjeni uvjeti za prestanak specijalizacije propisani u Pravilniku o specijalističkom usavršavanju doktora medicine.
9. Na temelju navedenih činjenica sud prvog stupnja zaključio je da je tuženik ispunio svoje ugovorne obveze, odnosno odradio specijalistički staž sukladno pravilniku o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, a da tužitelj nije ispunio svoje ugovorne obveze jer nije uputio zahtjev nadležnom tijelu za prekid specijalizacije za vrijeme bolovanja tužitelja niti je prijavio ispit tuženika, dok je zatražio prekid specijalizacije tuženika koji je nadležno tijelo ocijenilo neosnovanim, a tužitelj je taj koji je donio tuženiku odluku o otkazu ugovora o radu i na taj način onemogućio tuženika da ispuni svoje obveze iz ugovora o specijalizaciji.
9.1. Stoga je sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev.
10. Nasuprot tome sud drugog stupnja zaključio je na temelju navedenih činjenica da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu iz čl. 4. Ugovora o specijalizaciji jer kod tužitelja nije odradio poslove i radne zadatke radnog mjesta specijaliste medicine rada i športa najmanje 10 godina kako se obvezao navedenim ugovorom, dok je prema utvrđenjima tužitelj u cijelosti ispunio svoju obvezu prema tuženiku jer je platio troškove vezane za njegovu specijalizaciju. Pri tom sud drugog stupnja iznosi zaključak da je tuženik svojim propustom da sudskim putem ostvari zaštitu prava iz radnog odnosa, zbog navodno nezakonitog otkaza, manifestirao svoju volju da ne želi nastaviti radni odnos. Slijedom navedenog, sud drugog stupnja pozivom na odredbu čl. 9. ZOO u svezi s odredbom čl. 361. ZOO preinačio je prvostupanjsku presudu prihvatio tužbeni zahtjev.
11. U prethodnoj revizijskoj odluci koja je ukinuta odlukom Ustavnog suda RH, revizijski sud je ocijenio pravilnim zaključak suda drugog stupnja da tuženik nije postupio u skladu s odredbom čl. 4. Ugovora o specijalizaciji. Pri tom revizijski sud ocjenjuje pravilnim zaključak suda drugog stupnja da je tuženik svojim propustom da sudskim putem ostvari zaštitu prava iz radnog odnosa, zbog navodno nezakonitog otkaza, manifestirao svoju volju da ne želi nastaviti radni odnos. Obzirom da se radilo o ugovoru na neodređeno vrijeme koji je predviđao i trajanje radnog odnosa i za razdoblje nakon što tuženik položi specijalistički ispit, svojim postupanjem tuženik je spriječio mogućnost izvršavanja svoje obveze jer je svoju obvezu rada na radnom mjestu specijaliste kod tužitelja u trajanju od najmanje deset godina, mogao izvršiti jedino izvršavajući obveze iz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme.
11.1. Nadalje, u prethodnoj odluci revizijskog suda ocjenjeno je da obzirom na okolnosti koje su prethodile specijalističkom ispitu, ne bi bilo razumno od tužitelja očekivati da s tuženikom sklopi novi ugovor o radu nakon što je tuženik položio specijalistički ispit, u situaciji kada je tuženik svojim postupkom, de facto, prihvatio navode iz otkaza ugovora o radu. Stoga je, prethodnom revizijskom odlukom, pozivom na odredbu čl. 393. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizija tuženika odbijena kao neosnovana.
12. Ustavni sud u svojoj odluci kojom je ukinuo raniju odluku revizijskog suda utvrđuje da Vrhovni sud nije odgovorio na odlučne navode iz revizije o odlučnim okolnostima slučaja za primjenu čl. 4. predmetnog Ugovora o specijalizaciji, uslijed čega je došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, čime je podnositelju povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.
13. Nadalje, Ustavni sud obrazlaže kako podnositelj u bitnom tvrdi da je drugostupanjski sud, primjenjujući čl. 4. ugovora o specijalizaciji, proizvoljno zanemario okolnosti na strani poslodavca koje su dovele do nesklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme nakon polaganja specijalističkog ispita.
14.1. Pri tom Ustavni sud ocjenjuje da je podnositelj ukazao Vrhovnom sudu da je u provedenom postupku dokazivanja nedvojbeno utvrđeno da poslodavac nije imao namjeru sklopiti ugovor s podnositeljem jer je i prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu odbijao prijaviti podnositelja za polaganje specijalističkog ispita i pokušao ga opstruirati u polaganju, da je i poslodavac sam izjavio da je već 2010. godine zaposlio drugog specijalizanta medicine rada, da ga nikad nije pozvao na sklapanje ugovora o radu, da je sam poslodavac na raspravi izjavio da je prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu podnositelj nakon sastanka od 26. veljače 2011. predložio poslodavcu nastavak radnog odnosa nakon polaganja specijalističkog ispita što je poslodavac izričito odbio.
14.2. Stoga je po mišljenju Ustavnog suda podnositelj osporio proizvoljan zaključak drugostupanjskog suda da je poslodavac ispunio sve svoje preuzete obveze po ugovorima, dok s druge strane podnositelj navodno ne bi ispunio svoju obvezu sklapanja ugovora, a to stoga što se obveza sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme sastoji od dvostranoobveznih činidbi koje su istodobno bili dužni ispuniti kako podnositelj, tako i poslodavac, te toj obvezi podnositelj nije mogao udovoljiti ako ju je s druge strane odbio ispuniti sam poslodavac.
15. Nadalje, Ustavni sud utvrđuje da je Vrhovni sud odbijajući redovnu reviziju podnositelja, u bitnom reproducirao činjenično stanje utvrđeno u postupku pred nižestupanjskim sudovima, prihvatio ocjenu drugostupanjskog suda kako su okolnosti na strani poslodavca koje su dovele do nesklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme neodlučne za ishod spora, te je prihvatio ocjenu drugostupanjskog suda da je podnositelj taj koji nije izrazio volju za nastavkom radnog odnosa, stavljajući posebno težište na okolnost da podnositelj ne bi osporio odluku o otkazu ugovora o radu u radnom sporu.
16. Stav je stoga Ustavnog suda da su drugostupanjski kao i revizijski sud utemeljili svoje odluke isključivo na činjenici da podnositelj nije vodio radni spor protiv odluke o otkazu ugovora o radu čime je navodno tuženik manifestirao volju da ne želi ispuniti svoju obvezu rada kod poslodavca nakon polaganja specijalističkog ispita u skladu s člankom 4. ugovora o specijalizaciji. Isto tako u ustavnoj odluci navodi se da je Vrhovni sud pritom zanemario navode podnositelja koje ni poslodavac nije osporio o tome da je doista pokrenuo radni spor protiv odluke o otkazu ugovora o radu, ali je tužbu po savjetu kvalificiranog punomoćnika, odvjetnika, povukao zbog proceduralne pogreške pri podnošenju tužbe.
17.1. Drugim riječima, Ustavni sud utvrđuje da je Vrhovni sud temeljio svoju odluku na okolnosti nevođenja radnog spora protiv odluke o otkazu ugovora o radu, premda su okolnosti koje bi bile predmet radnog spora u tom smislu, u skladu s ranijom ukidnom uputom drugostupanjskog suda, bile predmetom dokazivanja i utvrđivanja u predmetnom parničnom postupku iz kojeg proizlaze ovdje osporene presude.
17.2. Nadalje, u ustavnoj odluci se obrazlaže, da čak i uzimajući u obzir formalistički pristup o obvezi prethodnog iscrpljenja pravnog puta pokretanjem radnog spora u kojem bi se kao o prethodnom pitanju odlučivalo o pitanju nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, ili manifestirala volja podnositelja da nastavi raditi kod poslodavca i tako ispuni preuzete obveze, Ustavni sud na temelju čl. 117. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09) utvrđuje da u radnom sporu, čak i kad utvrdi odluku o otkazu ugovora o radu nedopuštenom, sud na temelju protutužbenog zahtjeva poslodavca može odlučiti ne vratiti radnika na posao te utvrditi sudski raskid ugovora o radu, ako ocijeni da nastavak radnog odnosa, prema okolnostima slučaja, nije moguć.
17.3. Stoga, prema stavu Ustavnog suda čak i da je podnositelj udovoljio formalnom zahtjevu koji su mu ovdje postavili sudovi te pokrenuo radni spor protiv odluke o otkazu ugovora o radu u kojem bi uspio dokazati nedopuštenost otkaza, navedeno pravno sredstvo mu ne bi automatizmom jamčilo povratak na poslove koje je obavljao kod poslodavca i stoga ispunjenje ugovorene obveze rada u trajanju od 10 godina nakon položenog specijalističkog ispita.
17.4. Iz svih naprijed navedenih razloga Ustavni sud nije uvjeren da razlozi koje je Vrhovni sud iznio za odbijanje podnositeljeve redovne revizije, utemeljeni na okolnosti nevođenja radnog spora protiv odluke o otkazu ugovora o radu i navodnom presumiranom pristanku podnositelja na navode odluke o otkazu ugovora o radu, udovoljavaju mjerilu relevantnosti.
17.5. Na kraju, Ustavni sud utvrđuje da je podnositelj, pozivajući se na odredbe čl. 10. st. 3., 358., 360. i 361. ZOO-a u redovnoj reviziji tvrdio da je prema pravilu o istodobnom ispunjenju dvostranoobveznih ugovora, u konkretnom slučaju bio oslobođen obveze ispuniti svoju obvezu rada na ugovoreno vrijeme od 10 godina nakon polaganja specijalističkog ispita, odnosno obveze da se ponovo obrati poslodavcu nakon položenog specijalističkog ispita, s obzirom na to da mu je poslodavac svojim postupanjem onemogućio ispunjenje te obveze, te da je u navedenim okolnostima, u kojima poslodavac odbija sklopiti ugovor ili nastaviti radni odnos s podnositeljem, podnositelju bilo nemoguće ispuniti vlastitu obvezu istog sadržaja s druge strane. U tom je kontekstu podnositelj upirao na to da u smislu članka 4. ugovora o specijalizaciji nije utvrđeno kad je ugovorena obveza na zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme nakon položenog specijalističkog ispita dospjela (rokovi ispunjenja) te je li zbog istodobnog neispunjenja te obveze od strane poslodavca došlo do raskida ugovora s učinkom oslobođenja podnositelja od preuzete obveze.
18. Sukladno odredbama čl. 74. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 29/02 - dalje u tekstu: UZUSRH), ako Ustavni sud utvrdi da je ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe povrijeđeno ne samo osporenim nego i nekim drugim aktom donesenim u tom predmetu, Ustavni sud će odlukom ukinuti, u cijelosti ili djelomično, i taj akt.
18.1. Nadalje sukladno odredbama čl. 76. st. 1. propisano je da odlukom kojom se ustavna tužba usvaja, Ustavni sud ukida osporavani akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo dok je čl. 77. st. 1. propisano kada ustavnu tužbu usvoji i osporeni akt ukine, Ustavni sud u obrazloženju navodi koje je ustavno pravo povrijeđeno i u čemu se povreda sastoji. Istim člankom, njegovim 2. stavkom propisano je da pri donošenju novog akta iz čl. 76. st. 2. ovoga Ustavnog zakona, nadležno sudbeno ili upravno tijelo, tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravna osoba s javnim ovlastima obvezni su poštivati pravna stajališta Ustavnog suda izražena u odluci kojom se ukida akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe.
19. Slijedom svega izloženog, a postupajući sukladno odredbama čl. 77. st. 1. i 2. UZUSRH, revizijski sud, uvažavajući iznesena utvrđenja i stajališta Ustavnog suda, ocjenjuje da u odluci suda drugog stupnja nisu izneseni dostatni razlozi o zaključku suda drugog stupnja u odnosu na okolnosti nevođenja radnog spora protiv odluke o otkazu ugovora o radu i navodnom presumiranom pristanku tuženika na navode odluke o otkazu ugovora, čime je u postupku pred sudom drugog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
20. S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
21. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka donesena je na temelju odredbe iz čl. 166. st. 3. ZPP-a.
Zagreb, 16. listopada 2024.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
