Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-587/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, te Svjetlane Pražić suca izvjestitelja i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. C. iz O., OIB: ..., zastupane po punomoćnici M. R. odvjetnici iz O., protiv tuženih 1. E. C. iz O., OIB: ..., 2. F. S. d.o.o., Z., OIB: , zastupanog po punomoćnici I. O. odvjetnici iz Z., radi ništetnosti i utvrđenja, odlučujući po žalbi tužiteljice, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-855/2021 od 22. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice V. C., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-855/2021. od 22. siječnja 2024.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke odbijeni su tužbeni zahtjevi tužiteljice kojima je tražila:

-da se utvrdi ništetnim Darovni ugovor od 03. prosinca 2010., zaključen između tužiteljice kao darovateljice i ovdje 1. tuženice kao daroprimateljice, predmet kojeg je bilo darovanje dijela nekretnine oznake k.č. 1251, k.o. O. (koja odgovara k.č. 1977/1, k.o. V., stare izmjere), prikazan u Nalazu i mišljenju vještaka D. L., dipl. ing. geod. od 15. veljače 2023., crvenom sa označenim lomnim točkama A,B,C,D,E,F,G,H,I,J,K,L,M,N,O,A u površini od 169 m2, te da se naloži uspostava zk. stanja prije provedbe Darovnog ugovora, na način da se tužiteljica uknjiži kao vlasnik opisane nekretnine, što da su 1. i 2. tuženici dužni priznati i trpjeti da tužiteljica po pravomoćnosti ove presude ishodi parcelaciju dijela opisane nekretnine, te po izvršenoj parcelaciji, uknjižbu prava vlasništva na novoformiranoj nekretnini, na temelju ove presude i prijavnog lista, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

-da se utvrdi ništetnim Ugovor o kupoprodaji nekretnine, zaključen između ovdje 1. tuženice kao prodavatelja i ovdje 2. tuženika kao kupca, od 18. lipnja 2021., u dijelu kojim je prodan dio prethodno opisan dio sporne nekretnine, da se naloži uspostava zk. stanja prije provedbe Ugovora o kupoprodaji nekretnine, na način da se tužiteljica uknjiži kao vlasnik dijela sporne nekretnine, što da je tuženik dužan priznati i trpjeti da tužiteljica po pravomoćnosti ove presude ishodi parcelaciju dijela opisane nekretnine, te po izvršenoj parcelaciji, uknjižbu prava vlasništva na novoformiranoj nekretnini, na temelju ove presude i prijavnog lista, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

-da se obveže 1. i 2. tuženike da tužiteljici naknade parnični trošak.

1.2.Istom točkom izreke presude, odbijen je i tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnica ranije opisanog dijela prijeporne nekretnine, što da je tuženik dužan priznati i trpjeti da tužiteljica po pravomoćnosti ove presude ishodi parcelaciju spornog dijela k.č. 1251, k.o. Opatija, po izvršenoj parcelaciji, uknjižbu prava vlasništva tužiteljice, na novoformiranoj nekretnini, na temelju ove presude i prijavnog lista, sve u roku od 15 (petnaest) dana, te da joj 1. i 2. tuženici naknade parnični trošak.

Točkom II. izreke, naloženo je tužiteljici da naknadi 1. i 2. tuženicima parnični trošak u iznosu od 1.380,52 eur, dok su 1. i 2. tuženici odbijeni sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška do ukupno zatraženog iznosa od 1.840,70 eur.

2.Prvostupanjsku presudu pobija tužiteljica iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tužiteljice nije osnovana.

5.Ocjenjujući presudu suda prvog stupnja u granicama žalbenih razloga tužiteljice, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, a isto tako nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2.t.11. ZPP-a, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tužiteljice kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da su tužiteljica i 1. tuženica (majka i kćer), 3. prosinca 2010. sklopile Ugovor o darovanju, predmet kojeg je bila nekretnina oznake kč.br. 1977/1 – sada 1251, upisanoj u zk.ul. 953, k.o. O., šuma i dvorište sa pripadajućim objektima kuća i cisterna; da je iz tog Ugovora razvidno da darovatelj (tužiteljica) daroprimcu (1. tuženici) ustupa u trajni posjed i korištenje navedenu nekretninu u cijelosti, koju daroprimac sa zahvalnošću prima,

-da je 1. tuženica sa 2. tuženikom sklopila Ugovora o kupoprodaji, predmet kojeg je bila prednje opisana nekretnina,

-da prijepor predstavlja dio predmetne nekretnine u površini od 169 m[2] , označen u nalazu vještaka slovima A, B, C, D, E, F, G, H, I, J, K, L, M, N, O, A, što u naravi predstavlja dio dvorišta, betonirane površine, površine kamenog popločenja i vanjskog stepeništa,

-da su tužiteljica i 1. tuženica bile u skladnim odnosima dok se 1. tuženica nije razvela, odnosno do pred cca 5 godina,

-da je položaja prijepora, kao i obzirom na nesporni dio predmetne čestice, vidljivo da 1. tuženica nije mogla prolaziti do mjesta na kojem se po tvrdnji tužiteljice parkirala, a da pri tome ne prolazi i po prijeporu koji je predmet spora i to bliže točkama O, N i M; da je isto tako 1. tuženica prolazila i po dijelu prijepora koji se nastavlja uz točke L, K, J i I, da bi došla do kuće u kojoj žive njeni roditelji,

-da je iz iskaza tužiteljice u bitnome vidljivo da je skupa sa svojim suprugom, 1. tuženici darovala kuću sa okolnim objektima, vrtom, terasom, da je granica između njihovih nekretnina bila fiktivna, da u vrijeme darovanja ni nije znala gdje je granica, da tek kad je 1. tuženica počela prodavati tu nekretninu i kad je došao prvi kupac, da je shvatila gdje se nalazi granica između njene nekretnine i ove koja je bila predmet darovanja; da su prijepor koristili samo ona i suprug, kako za privatne potrebe, tako i za potrebe elektroradione koju su imali, zbog čega su se na prijeporu parkirala samo vozila koja su dolazila u radionu, da 1. tuženica nakon darovanja nije koristila prijepor,

-da iz iskaza 1. tuženice proizlazi pored ostalog da se u vrijeme spornog darovanja, dobro znalo u obitelji gdje se nalazi granica između nekretnine 1. tužiteljice i one koja je bila predmet darovanja; da su se na cijelom dvorištu, uključujući prijepor, igrala njena djeca, vozila bicikl, sve za vrijeme dok je sa obitelji živjela u kući koju je dobila darovanjem, da je ona sama cijeli život koristila pored ostalog i prijeporni dio; dio koji je tužiteljica popločila da je sama koristila kao put do kuće, da joj nitko nikad ništa branio, a da je taj dio također koristila i 1. tuženica,

-da je prema navodima svjedoka E. C., isti 1982. počeo raditi u radioni koja se danas nalazi u kući u kojoj živi sa tužiteljicom, a u kojoj je radio do 2021. kada se umirovio, da su se kroz sve te godine u dvorištu parkirali samo automobili za potrebe radione i ništa drugo, da su svi u obitelji to znali, da 1. tuženica kada je dobila na dar kuću, je to također znala, da je ta kuća imala svoj ulaz, zbog čega da se 1. tuženica ni nije koristila prijeporom,

-da iz iskaza svjedoka R. C. i J. C. proizlazi da se 1. tuženica parkirala unutar dvorišta (i na nespornom i na spornom dijelu), da se na tom dvorištu igrala sa svojom djecom, uključujući i na prostoru koji tužiteljica spori,

-da iz iskaza svjedoka D. V. proizlazi da 1. tuženica nije imala na dvorištu neko posebno mjesto gdje je parkirala vozilo,

-da su se prema saznanjima svjedoka D. V. i N. M., tužiteljica i 1. tuženica koristile cijelim dvorištem, pri čemu da je 1. tuženica više koristila lijevi dio dvorišta, a njeni roditelji desni dio,

-da iz iskaza svjedoka M. Ž. proizlazi da je prema njegovom mišljenju predmetno dvorište koristila cijela obitelj odnosno da su se vozila parkirala svugdje.

8.1.Temeljem rezultata dokaznog postupka, prvostupanjski sud zaključuje da se sporni dio koristio od strane cijele obitelji, te pri tome od strane roditelja 1. tuženice više koristio dio koji je bio bliže kući u kojoj su živjeli, dok da je 1. tuženica više koristila dio dvorišta koji je bio bliže njenoj kući. Slijedom toga sud smatra da tužiteljica tijekom ovog postupka nije dokazala da 1. tuženica nije ušla u posjed spornog dijela, već da su stranke taj dio koristile na isti način i prije i poslije darovanja, dakle da se u tom dijelu nije ništa promijenilo, odnosno da nisu postojala ograničenja nakon sklapanja ranije spomenutog Darovnog ugovora. Shodno tome, prvostupanjski je sud uvjerenja da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno da taj Ugovor bude sačinjen u formi javnobilježničke isprave, da bi bio pravno valjan, budući je 1. tuženica i u trenutku njegova sklapanja već bila u posjedu pored ostalog i prijepora.

Iz tih razloga, sud prvog stupnja drži neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi ništetnim sporni Darovni ugovor. Kako je shodno tome, po ocjeni prvostupanjskog suda, 1. tuženica u cijelosti mogla raspolagati sa predmetnom nekretninom, uključujući i prijepor, to sud smatra neosnovanim i zahtjev kojim se traži djelomična ništetnog Ugovora o kupoprodaji.

8.2.Osim toga, sud prvog stupnja drži da nije osnovan ni eventualni tužbeni zahtjev tužiteljice, jer da ista nije mogla steći dosjelošću nekretninu koju je darovala, odnosno da u odnosu na istu nije mogla biti u samostalnom, poštenom posjedu prijepora, a da pri tome nije znala da je prijepor prethodno darovala 1. tuženici, sukladno čemu sud drži da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 129/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, 94/2017, u daljnjem tekstu ZV-a).

Također je stajalište suda prvog stupnja da ovaj zahtjev za stjecanje prava vlasništva nije osnovan ni s osnova građenja, jer da tužiteljica nije dokazala da je popločavanjem i uređenjem prijepora, koji je prije toga bio šljunčan nastala nova stvar, građevina, kao ni to da je to uopće učinila u vrijeme dok je bila vlasnik predmetne nekretnine. Stoga sud drži da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke ni iz čl. 152. i 153. ZV-a.

Odluku o trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.1.Cijeneći prethodno izloženo, nisu ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tužiteljice u dijelu u kojem ustraje na tome da je jedina i nakon sklapanja spornog Ugovora, zadržala potpunu vlast na dijelu kč. br. 1251, odnosno da je odredila da 1. tuženici samo djelomično predaje vlast na navedenoj nekretnini.

9.2.U odnosu na ove žalbene navode tužiteljice, ponajprije valja naglasiti da iz sadržaja spornog Darovnog ugovora, nedvojbeno proizlazi da je predmet darovanja bila cijela kč. br. 1251.

Nadalje, valja naglasiti da iz stanja u spisu proizlazi da je 1. tuženica sa svojim roditeljima, dakle i tužiteljicom, cijeli život živjela u nekretnini koja je bila predmet darovanja, da je u istoj ostala živjeti nakon što su njeni roditelji, iznad ranije spomenute radione, nadogradili kat i uredili sebi stan, te i nakon spornog darovanja, te da je 1. tuženica do prije cca 5 godina sa tužiteljicom bila u dobrim odnosima, dakle da u obitelji nije bilo međusobnih nesuglasica.

9.3.Nadalje je ovaj sud vodio računa o iskazu tužiteljice, u kojem je pored ostalog navela da nakon darovanja 1. tuženica nije koristila sporni dio kč.br. 1251, no istodobno valja naglasiti da iz tog iskaza, ali ni iskaza njenog supruga, saslušanog kao svjedoka E. C., nije nedvojbeno razvidno da je prilikom sklapanja spornog Darovnog ugovora tužiteljica kao darodavac, jasno i nedvosmisleno 1. tuženici, kao daroprimcu rekla da joj daruje kč. br. 1251, izuzev prijepora u površini od 169 m[2] , odnosno da je izvršila faktičnu primopredaju navedene nekretnine sa izuzetkom prijepora u točkama kako je to utvrđeno u nalazu geodetskog vještaka. Što više, u iskazu je tužiteljica sama rekla da sve do prodaje odnosno dolazaka potencijalnih kupaca predmetne nekretnine ni nije znala gdje se točno nalazi granica između njene nekretnine i darovane nekretnine, dok je imenovani svjedok naveo da je 1. tuženica znala da darovanjem nije dobila prijepor u površini od 169 m[2] , ne pojasnivši kako je to znala, obzirom na sadržaj spornog Ugovora.

Polazeći od prednje izloženog, ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge kojima se rukovodio sud prvog stupnja kada nije prihvatio kao vjerodostojne i logične iskaze kako tužiteljice, tako i svjedoka E. C..

9.4.Sa druge strane, prvostupanjski sud ni po uvjerenju ovog suda, nije imao razloga ne prihvatiti kao vjerodostojne iskaze svjedoka R. i J. C., D. V., D. V., N. M., kao i M. Ž., koji su iskazivali na okolnost korištenja prijepornog dijela nekretnine oznake kč. br. 1251.

Činjenica da su svjedoci D. V. i N. M., iskazivali o tome da su tužiteljica i 1. tuženica koristile dvorište na način da je 1. tuženica više koristila lijevi dio dvorišta, a njeni roditelji desni dio, suprotno stavu tužiteljice, ne može se prema prosudbi ovog suda tumačiti na način kako to čini tužiteljica u žalbi, odnosno da to nedvojbeno znači da tužiteljica na 1. tuženicu darovanjem nije prenijela pravo da koristi prijepor. Protivno tome, ovaj sud temeljem toga zaključuje da je 1. tuženica nakon darovanja samo češće svoje vozilo parkirala sa lijeve strane, a ponekad i sa desne strane.

10.1.U odnosu na iskaz svjedoka S. G., kojeg sud prvog stupnja nije prihvatio kao vjerodostojan, smatrajući da je prvotne navoda naknadno „ispravio“ u cilju uspjeha tužiteljice u ovoj pravnoj stvari, valja reći da analizirajući u cijelosti taj iskaz doista proizlazi da se tijekom iskazivanja ispravio, odnosno u dijelu u kojem je opisivao na kojem djelu nekretnine je cijepao drva za E. C., a na kojem za 1. tuženicu, tako da je nakon ispravljanja iskazivao suprotno. Takvo postupanje imenovanog svjedoka i prema uvjerenju ovog suda, upućuje na zaključak da se ne radi u potpunosti o vjerodostojnom svjedoku.

No, neovisno o tome, već sama činjenica da su ostali saslušani svjedoci, za koje nije utvrđeno da bi bili u srodstvu sa strankama, dakle da su nezainteresirani za ishod ovog spora, a koji su iskazivali suprotno od ovog svjedoka, koji je potvrdio navode tužiteljice kao stranke i njenog supruga (neovisno što je ovdje saslušan kao svjedok), već samo po sebi dovodi u dvojbu vjerodostojnost tvrdnji svjedoka S. G., koji je u tijeku saslušanja u potpunosti promijenio svoj iskaz.

11.1.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, pogrešnim se prema stajalištu ovog suda ukazuju daljnje tvrdnje tužiteljice da kako nije bilo prave predaje prijepornog dijela kč.br. 1251, a kako Darovni ugovor nije sačinjen u formi javnobilježničkog akta, da bi zbog toga bio ništetan.

11.2.Budući da je i prema uvjerenju ovog suda, cijela obitelj, uključujući i 1. tuženicu, u cijelosti koristila prijeporni dio navedene nekretnine kako prije darovanja, tako i poslije darovanja, dok je sa tužiteljicom i ocem, bila u skladnim obiteljskim odnosima, kako je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, to suprotno ocjeni tužiteljice, tvrdnje iste o tome da 1. tuženica nije bila u posjedu prijepornog dijela kč. br. 1251, dakle da prave predaje prijepora nije bilo, nisu pravno utemeljene, odnosno od strane tužiteljice nisu potkrijepljene pravno relevantnim dokazima

Posljedično tome, ni ovaj sud ne drži da je za valjanost spornog Darovnog ugovora bilo neophodno da se napravi u formi javnobilježničkog akta, zbog čega nastavno tome ni ovaj sud ne smatra da su u konkretnoj pravnoj situaciji bile ispunjene potrebne zakonske pretpostavke ponajprije u smislu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), ali isto tako ni u smislu čl. 290. istog Zakona, temeljem kojih se moglo udovoljiti zahtjevu tužiteljice na utvrđenje ništetnosti Darovnog ugovora.

12.U kontekstu dosadašnjih utvrđenja, nije u pravu tužiteljica ni kada pobija odluku suda prvog stupnja kojom odbija tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine, sklopljenog između 1. i 2. tuženih, a koji zahtjev tužiteljica temelji na stavu da 1. tuženica nije mogla raspolagati sa cijelom nekretninom oznake kč.br. 1251, već pretežitim dijelom iste izuzev prijepora. Međutim, kako iz provedenog dokaznog postupka i po ocjeni ovog suda, također proizlazi da je 1. tuženica trenutkom sklapanja Darovnog ugovora, bila u posjedu cijele kč.br. 1251, uključujući i dio koji je predmet spora, što znači da je sporni Darovni ugovor pravno valjan, to je protivno tvrdnjama tužiteljice, 1. tuženica mogla pravovaljano, kao vlasnik te cijele nekretnine, raspolagati sa istom, između ostalog i tako da ju proda 2. tuženiku.

Shodno navedenom, ni prema prosudbi ovog suda nisu bile ispunjene pretpostavke za ništetnost Ugovora o kupoprodaji, kao što je ispravno zaključio i prvostupanjski sud.

13.Isto tako, pogrešnim smatra ovaj sud uvjerenje tužiteljice da je valjalo udovoljiti eventualnom tužbenom zahtjevu kojim je tražila utvrđenje prava vlasništva prijepora i to po dva osnova: dosjelošću i građenjem.

Sagledavajući naime sve provedene dokaze, a posebice iskaz same tužiteljice, a onda taj iskaz u korelaciji sa iskazima ranije imenovanih svjedoka, koji su i prema stajalištu ovog suda u potpunosti nezainteresirani za ishod ovog spora, nameće se zaključak da su u potpunosti pravilni razlozi kojima se rukovodio sud prvog stupnja kada je utvrdio da tužiteljica nije dokazala postojanje pretpostavki iz čl. 159. i 160. ZV-a za stjecanje vlasništva dosjelošću, kao i iz čl. 152. i 153. istog Zakona, građenjem, zbog čega se i po ocjeni ovog suda taj eventualni tužbeni zahtjev također ukazuje neosnovanim.

14.Obzirom na prednje, pravilnom se u konačnici ukazuje i odluka o parničnom trošku sadržana u točki II. izreke.

15.Zbog svih do sada izloženih razloga, valjalo je odbiti žalbu tužiteljice, te potvrditi prvostupanjsku presudu, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

16.Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer ista nije uspjela u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci 16. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković, v.r.