Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-131/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Vetma kao predsjednice vijeća, Noemi Butorac kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Emira Čustovića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V D iz D, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K & P d.o.o. Z, protiv tuženika F d.o.o. M, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva O & Partneri d.o.o. D, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pn-92/2017-16 od 22. studenog 2019., 16. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pn-92/2017-16 od 22. studenog 2019.

II.Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

“I. Nalaže se tuženiku F d.o.o., OIB:…, da isplati tužitelju V D iz D, OIB:…, naknadu štete u iznosu od 100.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom određenoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja na iznos parničnog troška teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tuženiku F d.o.o. M, OIB:… 48323836185, da naknadi tužitelju V D iz D OIB: …, parnični trošak u iznosu od 7.950,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom određenoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja na iznos parničnog troška teče od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tužitelju po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tuženiku iznos od 3.750,00 kn, u roku od 15 (petnaest) dana."

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti te da se tuženiku naloži naknaditi troškove postupka, podredno da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tužitelja i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da u donošenju pobijane presude i postupku koji joj je prethodio nije počinjena niti jedna od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 100.000,00 kn zbog povrede prava osobnosti, konkretno prava na dostojanstvo, ugled i čast objavom informacije u mediju, koje mu je prouzročio tuženik objavom članka u elektroničkom mediju kojim se vrijeđa, sramoti i omalovažava tužitelja.

7. Prvostupanjski sud odbio je takav tužbeni zahtjev uz zaključak da ne nalazi dokazanim da se predmetnim člankom vrijeđa, sramoti i omalovažava tužitelja, a osim toga navodi da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio da je objavom predmetnog članka povrijeđeno pravo tužitelja na dostojanstvo, ugled i čast, te da mu je time uzrokovana neimovinska šteta, sud je mišljenja da bi se radilo o šteti za koju sukladno odredbi članka 21. (iako je očito omaškom u pisanju naveden članak 22.) stavak 4. alineja 3. i alineja 6. Zakona o medijima (Narodne novine 59/09, 84/11, 83/13 – dalje ZM) nakladnik ne odgovara jer su informacije sadržane u članku one u vezi interesa tužitelja za mjesto direktora Z l D d.o.o. i izmjene društvenog ugovora, utemeljene na činjenicama koje autorica crpi od pouzdanog izvora, dakle onim činjenicama za koje je autorica imala osnovani razlog vjerovati da su točne i na točnim činjenicama dok su preostale informacije sadržane u članku proizašle iz vrijednosnih sudova autorice, a objavljivanje tih je informacija prema utvrđenju ovog suda bilo u javnom interesu i informacije su dane u dobroj vjeri. Ujedno prema ocjeni prvostupanjskog suda iz stanja spisa a niti iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi tužitelju objavom članka bila prouzročena šteta u mjeri koja bi sukladno odredbi članka 1100 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine (35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21-dalje: ZOO) opravdavala dosudu pravične novčane naknade.

8. Odredbama čl. 21. do 23. ZM-a propisana je odgovornost za štetu nakladnika.

8.1. Prema odredbi čl. 21. st. 1. ZM-a nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim ovim Zakonom. St. 2. propisano je kako je šteta umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja (materijalna šteta) te nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta), a st. 3. kako se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, osim ako ZM-om nije drugačije određeno. St. 4. su propisane situacije kada nakladnik ne odgovara za štetu pa tako, između ostalog i ako je informacija kojom je šteta učinjena: – vjerno izvješće s rasprave na sjednici tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili na javnom skupu ili je prenesena iz akta tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti ili tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom, – objavljena unutar autoriziranog intervjua, – utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri, – fotografija oštećenika snimljena na javnome mjestu ili je fotografija oštećenika snimljena uz njegovo znanje i pristanak radi objavljivanja, a oštećenik nije zabranio objavljivanje, odnosno ograničio pravo autora fotografije na iskorištavanje djela, – točna, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar u dobroj vjeri zaključio da se oštećenik slaže s njezinim objavljivanjem, – proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri. Pritom je st. 6. propisano kako postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz stavka 4. ovoga članka dokazuje tuženik.

8.2. Odredbom čl. 22. st. 1. ZM-a propisano je kako se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava, pri čemu prema st. 2. pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć. Odredbom čl. 23. ZM-a određeno je kako se tužba za naknadu štete može podnijeti najkasnije u roku od tri mjeseca od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena.

9. Prema odredbi čl. 1045. st.1. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Opće pretpostavke odgovornosti za štetu su: subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja tuženika, šteta, uzročna veza i protupravnost. Te pretpostavke dužan je dokazati tužitelj i prema odredbi čl. 21. st. 6. ZM-a. Odredbom čl. 1046. ZOO-a definirana je šteta kao umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

9.1. Odredbom čl.19. st.1. ZOO-a propisano je, između ostalog, kako i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom (st.1.). U tom smislu se stavkom 2. članka 19. ZOO-a pod pravima osobnosti razumijevaju pravo na, između ostalog, ugled i čast, a prema stavku 3. pravna osoba ima sva prava osobnosti osim onih vezanih uz biološku bit fizičke osobe, a osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime, tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr. Ukoliko dođe do nastanka štete, uz ispunjenje svih pretpostavki, ona se popravlja u nenovčanom obliku, objavljivanjem presude, odnosno ispravka ili povlačenjem izjave kojom je povreda prava osobnosti učinjena ili nečim drugim čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom (čl. 1099. ZOO-a), ali također i u novčanom obliku, pravičnom novčanom naknadom (čl. 1100. ZOO-a).

10. Tužitelj žalbom osporava zaključke prvostupanjskog suda tvrdeći da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenice kada je zaključio kako tužitelj u tijeku postupka nije osporio da je htio biti direktor navedenog društva kao i kada je utvrdio da iz sadržaja članka ne proizlazi da bi autorica tužitelja nazvala nekompetentnim, nesposobnim i neprofesionalalnim, te da je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iznio pogrešan zaključak da je namjera članka bila isključivo informiranje javnosti o eventualnoj promjeni društvenog ugovora Z l D d.o.o. za potrebe imenovanja novog direktora društva, a iz kojeg je razloga objavljivanje ovog članka bilo u javnom interesu. Nadalje, žalitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da bi se u predmetnom postupku radilo o šteti za koju sukladno članku 21. stavak 4. alineja 3. i alineja 6. ZM nakladnik ne odgovara jer su informacije sadržane u članku, one u svezi interesa tužitelja za mjesto direktora Z l D d.o.o. i izmjene društvenog ugovora, utemeljene na činjenicama koje autorica crpi od pouzdanog izvora dakle onim činjenicama za koje je autorica imala osnovani razlog vjerovati da su točne i na točnim činjenicama dok su preostale informacije sadržane u članku proizašle iz vrijednosnih sudova autorice, a objavljivanje tih informacija je prema utvrđenju prvostupanjskog suda bilo u javnom interesu i informacije su dane u dobroj vjeri, obzirom da je stavkom 6. članak 21. ZM propisano da postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok postojanje pretpostavki za oslobađanje od odgovornosti za štetu iz stavka 4. tog članka dokazuje tuženik, pa pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud nije mogao doći do zaključka da je tuženik dokazao pretpostavke koje sud navodi i koje istog oslobađaju od odgovornosti za štetu.

11. Žalbeni navodi tužitelja ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljeni i to zbog razloga koji će biti navedeni u nastavku obrazloženja ove odluke.

12. Tužitelj o predmetnoj parnici traži naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo i to zbog informacije sadržane u članku objavljenom u mediju - internetskom portalu koju mu je prouzročio tuženik.

13. Kada je riječ o zahtjevu za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo fizičke osobe zbog potencijalno štetnih informacija objavljenih u medijima, tada se u suštini radi o sporu u kojem se sukobljavaju dva jednako vrijedna prava – s jedne strane, pravo tužitelja na zaštitu privatnosti, časti, ugleda i dostojanstva, i s druge strane, pravo tuženika kao nakladnika na slobodu izražavanja. Riječ je o pravima istog ranga koja načelno uživaju istu zaštitu ne samo temeljem odredaba čl.3. i čl.7. ZM, već i temeljem odredaba čl.35. i čl.38. Ustava Republike Hrvatske (NN broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10. , 85/10. i 5/14.), već i temeljem čl.8. i čl.10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN - Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99).

13.1. Stoga je i u ovom postupku, u kojem tužitelj potražuje naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo, a koja je šteta nastala objavom informacija u mediju (internetskom portalu), bilo nužno ocijeniti je li u sukobu između navedenog prava tužitelja i prava nakladnika na slobodu izražavanja pretežnije jedno ili drugo pravo pri čemu je nužno naći razumnu ravnotežu između ta dva prava. Pri razrješenju tog sukoba potrebno je imati na umu jedno od temeljnih pravnih načela, a to je da se upotrebom jednog prava ili slobode ne smije ugroziti ili ukinuti neko drugo pravo i sloboda, nego se svako pravo i sloboda u određenoj mjeri ograničava kako bi opstalo i ono drugo pravo ili sloboda.

13.2. U svezi naprijed navedenog vrednovanja treba reći da je kroz sudsku praksu i Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda RH prihvaćen i pravni stav prema kojem granice u kojima se ostvaruju prava na slobodu izražavanja s obzirom na prihvatljivost javne kritike moraju biti šire u odnosu na političare i druge javne osobe nego za privatne osobe, šire u odnosu na državne dužnosnike, službenike i namještenike kad se one odnose na poslove i svojstvo koje te osobe imaju nego za privatne osobe i moraju biti u ravnoteži s predmetom rasprave o političkim i/ ili drugim javnim pitanjima s očekivanim razumnim, opravdanim i legitimnim javnim interesima. Javne i političke osobe, a takva osoba je i tužitelj iz predmetne parnice, moraju biti spremne na kritiku novinara i medija, i to sa šireg i obuhvatnijeg aspekta nego privatne osobe, ali povezano uz njihove javne funkcije i dužnosti te izvršavanje poslova zbog njihove realizacije, a napose zbog višeg stupnja zainteresiranosti šire javnosti. Svako uključivanje pojedinca u javnu arenu ili javnu raspravu, već samo po sebi služi za određivanje kriterija snošljivosti koje on mora imati prema kritici kao sredstvu ostvarivanja prava na slobodu izražavanja.

14. Uvažavajući naprijed navedeno te sve okolnosti predmetnog slučaja, a pri tom osobito činjenice da je tužitelj javna osoba, ovaj sud podržava zaključak prvostupanjskog suda koji proizlazi iz utvrđenog odlučnog činjeničnog stanja (a u skladu je i s odredbom članka 21. stavak 6. ZM-a prema kojoj postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, a postojanje pretpostavki za oslobađanje od odgovornosti za štetu dokazuje tuženik) kako tužitelj nije dokazao jednu od općih pretpostavki zbog kojih bi tuženik bio odgovoran za štetu i da bi tim navodima tuženiku nastala neimovinska šteta pa da bi imao pravo na njenu naknadu ovdje u vidu tražene novčane naknade, a pri tom tužitelj, kao javna osoba za čiji rad postoji povećan interes javnosti mora biti spreman na kritiku novinara i medija i to sa šireg i obuhvatnijeg aspekta nego privatne osobe. Nadalje, u pravu je prvostupanjski sud kada navodi da se na tužitelja u poslovnom svijetu nije odrazilo objavljivanje članka jer iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj trenutno zaposlen na radnom mjestu zamjenika direktora Hrvatskih voda.

15. Žalbeni navod tužitelja da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da je namjera članka isključivo informiranje javnosti o eventualnoj promjeni društvenog ugovora Z l D d.o.o. za potrebe imenovanja novog direktora društva je osnovan, obzirom da iz navedenog članka proizlazi da se isti odnosi i na tužitelja. Međutim u ocjeni ispunjenja pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti nakladnika za objavljene informacije u predmetnom slučaju isto nije odlučno, već je odlučno da li je navedeno, u smislu naprijed citiranih zakonskih odredbi, a u smislu već naprijed iznesenog, moglo tužitelju povrijediti dostojanstvo, ugled i čast, što prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da nije i što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

15.1.Nadalje, imajući u vidu iznesene vrjedosne sudove u kontekstu cjelokupnog sadržaja objavljenog članka, uz uvažavanje da su objavljene informacije točne i temeljene na ranije prikupljenim i objavljenim informacijama isto nije moglo štetno utjecati na čast i ugled tužitelja. Osim toga, ono što je bitno za procjenu u svakom konkretnom slučaju, je odgovor na pitanje jeli novinar djelovao u dobroj vjeri u cilju opskrbljivanja javnosti točnim i pouzdanim informacijama u skladu s novinarskom etikom, a što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, navodeći da su u spornom članku objavljene istinite i točne informacije, koje su utemeljene na činjenicama za koje je autorica imala osnovani razlog vjerovati da su točne.

16. Zbog naprijed navedenog prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za isplatu naknade neimovinske štete, a budući je tužitelj u cijelosti izgubio spor pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka, kojom je tužitelj, u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a obvezan naknaditi tuženiku trošak koji je u skladu sa odredbom članka 155. ZPP-a.

17. Slijedom svega navedenog, a primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

18. Zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan, temeljem odredbe članka 154. stavak 1. u vezi sa člankom 166. stavak 1. ZPP-a jer tužitelj sa žalbom nije uspio.

Dubrovnik, 16. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Marija Vetma v.r.