- 1 -              III Kr 106/2023-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 106/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. M. zbog kaznenih djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 1. i 5. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu od 25. svibnja 2022., broj Kzd-9/2021-60, i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 18. travnja 2023., broj I Kžzd-48/2022-9, u sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se zahtjev osuđenog M. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu od 25. svibnja 2022., broj Kzd-9/2021-60, i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 18. travnja 2023., broj I Kžzd-48/2022-9, M. M. je proglašen krivim zbog pet kaznenih djela, i to zbog tri kaznena djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 1. i 5.KZ/11., te po jednog kaznenog djela iz čl. 165. st. 1. KZ/11. i čl. 158. st. 6. u vezi sa st. 2. KZ/11. Nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni zatvora za svako to djelo, primjenom čl. 51. KZ/11., osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju šesnaest godina u koju mu je, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. veljače 2021. pa nadalje.

 

2. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude je, pravovremeno, podnio osuđeni M. M., putem branitelja M. M., odvjetnika iz K., zbog osnove iz članka 515. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22.; dalje: ZKP/08.), uslijed čega smatra da došlo i do povrede iz članka 517. stavak 1. točka 3. ZKP/08.

 

2.1. U zahtjevu se predlaže „... da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati ovaj zahtjev i donese presudu u smislu odredbe članka 519. u svezi članka 513. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, te ukine u cijelosti odluke prvostupanjskog i višeg suda i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu ...“.

 

3. Postupajući u skladu s čl. 518. st. 4. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je podnijelo odgovor sa tvrdnjom da je zahtjev neosnovan. Odgovor na zahtjev bio je dostavljen osuđeniku i branitelju.

 

4. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

 

5. Nije u pravu podnositelj zahtjeva kada tvrdi da je ostvarena povreda prava na obranu na raspravi, iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08., jer nisu prihvaćeni prijedlozi obrane za ispitivanje na raspravi djece žrtava, i to S. Š. i T. F.. Jednako tako nije u pravu da je sud odbio „... sve dokazne prijedloge obrane ...„ niti je osuđenik osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom (čl. 515. stavak 1. ZKP/08.).

 

6. Nema dvojbe da su jamstva sadržana u čl. 6. st. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija), konstitutivni elementi prava na obranu, odnosno pojma pravičnog suđenja. Međutim, Konvencija, kao opće pravilo, ostavlja sudovima ocijeniti i obrazložiti da li je bilo potrebno izvesti predložene dokaze (predmet Vidal protiv Belgije, stavak 33., serija A, br. 235-B, 1992., Europski sud za ljudska prava – dalje: ESLJP).

 

7. Bitno svojstvo suđenja, sadržano u njegovom konstitutivnom elementu, nije narušeno samim time što osuđeniku nije bilo dopušteno izvesti određene dokaze, niti je uslijed toga došlo do kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda. Obrana mora svoje zahtjeve potkrijepiti objašnjenjem zašto je važno da se izvedu određeni dokazi, a izvođenje upravo tih dokaza mora biti nužno za utvrđivanje istine (predmet Perna protiv Italije, stavak 29. br. 48898/99, 2003., ESLJP).

 

8. Ovdje treba istaknuti da se u zahtjevu, neizravno, tvrdi kako obrana nije imala mogućnosti neposredno ispitati svjedoke optužbe, s obzirom da je odbijen njihov prijedlog za neposrednim ispitivanje maloljetnih žrtava na raspravi. Međutim, obje su žrtve ispitane na dokaznom ročištu provedenom u skladu s odredbama čl. 234. i čl. 235. ZKP/08. te čl. 292. st. 4. ZKP/08., i to u nazočnosti osuđenika i njegovog tadašnjeg branitelja, koji su imali mogućnosti postavljati im pitanja. Osim toga, treba voditi računa i o činjenici da se radi o djeci žrtvama seksualnog nasilja, koja se samo iznimno mogu ponovno ispitivati, pri čemu niti jedan od sudova nije utvrdio postojanje takvih, iznimnih, razloga.

 

9. Kao što je to već navedeno, odbijanje dokaznih prijedloga, po nekom automatizmu, ne znači povredu prava na pravično suđenje. U konkretnom kaznenom postupku osuđenik nije bio stavljen u nejednak položaj, ničim mu nije bilo povrijeđeno pravo na obranu na raspravi, niti je došlo do kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda.

 

9.1. Ponovno ispitivanje maloljetnih žrtava na raspravi, i to na iste okolnosti na koje su ova djeca već bila kontradiktorno ispitana na dokaznom ročištu, te utvrđivanje putem liječnika vještaka postojanje erektilne disfunkcije kod osuđenika, s obzirom na postojeću medicinsku dokumentaciju, nije bilo „nužno za utvrđivanje istine“. Imajući u vidu opsežno proveden dokazni postupak, prvostupanjski sud je, očitujući se na odbijanje dokaznih prijedloga, vrlo detaljno, logično i jasno izložio (u odlomcima 20.2., 21., 22., 22.1., 22.2., 23. i 23.1.) zbog čega smatra dostatnim za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja iskaze žrtava sa dokaznog ročišta, te priloženu medicinsku dokumentaciju od strane liječnika specijaliste za urologiju. Te je razloge, u povodu osuđenikove žalbe, prihvatio i drugostupanjski sud.

 

10. Podnositelj, nadalje, nije u pravu kada tvrdi da su osuđeniku odbijeni svi dokazni prijedlozi. Naime, prvostupanjski je sud, prihvaćanjem prijedloga obrane, proveo psihijatrijsko vještačenje osuđenika, pribavio medicinsku dokumentaciju vezanu za osuđenikovo zdravstveno stanje, te ispitao više svjedoka. Prema tome, netočna je osuđenikova tvrdnja da se odluka o njegovoj kaznenoj odgovornosti temelji „... isključivo ...“ na iskazima žrtava danih u prethodnom postupku.

 

11. Iz svega navedenog jasno slijedi da osuđenik svoje nezadovoljstvo rezultatima pravomoćno okončanog kaznenog postupka i utvrđenim činjeničnim stanjem, potpuno promašeno, kvalificira navodnim kršenjem temeljnih ljudskih prava i sloboda, te navodnom povredom prava na obranu.

 

11.1. Tijekom ovog kaznenog postupka bile su ispunjene sve opće pretpostavke načela pravičnosti. Ostvareno je puno pravo optuženika na obranu, pravo stranaka da budu nazočne radnjama u postupku i saslušane prije donošenja odluke. Ostvareno je i pravo stranke da u postupku poduzima sve radnje (pa tako i ispitivanje svjedoka) koje može poduzimati i njezin protivnik, a sve to na način kojim se baš ničim nisu kršila ljudska prava i slobode. Nema govora o arbitrarnosti u postupanju, a ostvarene su i pretpostavke vezane uz kvalitetu sudske odluke koja je jasno i detaljno obrazložena.

 

12. Podnositelj u zahtjevu, sustavno, osporava činjenična utvrđenja i vjerodostojnost iskaza žrtava, tvrdeći kako je neprovođenjem određenih dokaza „... činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno…". Međutim, zanemaruje kako se ovaj izvanredni pravni lijek, suglasno odredbi čl. 517. st. 1. ZKP/08., ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdnje podnositelja, kojima osporava utvrđeno činjenično stanje, izravno su usmjerene na revalorizaciju utvrđenog činjeničnog stanja u pokušaju ishoditi odluku suda u trećem stupnju mimo uvjeta predviđenih zakonom i protivno smislu ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

13. S obzirom na sve izloženo, za zaključiti je kako u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, pa je na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08., odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 14. prosinca 2023.