REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1283/2014

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Jasminki Gadža, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, Trg Stjepana Radića 1, Zagreb, OIB: 61817894937, kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika BAREDO COMMERCE d.o.o., Zagreb, Našićka 25, OIB: 63473562574, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Čipčić-Bragadin, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate

, nakon javne

glavne rasprave zaključene 2. rujna 2024., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, punomoćnika tuženika i zakonskog zastupnika tuženika, 15. listopada 2024. objavljene presude

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku BAREDO COMMERCE d.o.o., Zagreb, Našička ulica 25, OIB: 63473562574, u roku od 15 dana, platiti tužitelju GRADU ZAGREBU, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937 iznos od 137.432,63 EUR zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2007. na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate u visini od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje kamate teku na:

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.11.2007. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.12.2007. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.01.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.02.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.03.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.04.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.05.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.06.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.07.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.08.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.09.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.10.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.11.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.12.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.01.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.02.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.03.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.04.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.05.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.06.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.07.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.08.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.09.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.10.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.11.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.12.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.01.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.02.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.03.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.04.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.05.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.06.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.07.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.08.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.09.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.10.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.11.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.12.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.01.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.02.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.03.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.04.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.05.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.06.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.07.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.08.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.09.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.10.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.11.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.12.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.01.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.02.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.03.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.04.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.05.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.06.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.07.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.08.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.09.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.10.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.11.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.12.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.01.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.02.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.03.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.04.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.05.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.06.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.07.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.08.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.09.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.10.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.11.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.12.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.01.2014. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.02.2014. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.03.2014. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.04.2014. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.05.2014. godine do isplate."

II. Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 36.246,25 EUR sa zateznim kamatama od 15. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je tužitelj vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koje se sastoje od zk.č.br. 3271/1, DVORIŠTE MIŠKECOV PROLAZ, površine 202 m[2] , zk.č.br. 3271/2, ZGRADA I DVORIŠTE U ZAGREBU, MIŠKECOV PROLAZ, površine 1010 m[2] , zk.č.br. 3271/5, PROLAZ MIŠKECOV PROLAZ, površine 98 m[2] , zk.č.br. 3271/6 DVORIŠTE MIŠKECOV PROLAZ, površine 56 m[2] , zk.č.br. 3271/7 DVORIŠTE MIŠKECOV PROLAZ, površine 10 m[2] , a da je tuženik bespravni korisnik poslovnog prostora na adresi [adresa], površine 297,28 m[2] koji se nalazi u zgradi izgrađenoj na zk.č.br. 3271/1 k. o. [katastarska općina] u kojem tuženik obavlja ugostiteljsku djelatnost. Tuženik je u posjedu predmetnog poslovnog prostora od 5. listopada 2007. kada su Kinematografi d.d. tužitelju priznali vlasništvo na navedenim nekretninama. Radi predaje u posjed poslovnog prostora pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu u trenutku podnošenja tužbe vodila se parnica pod poslovnim brojem Ps- 935/05 između prijašnjeg vlasnika navedenih nekretnina Kinematografa d.d. i tuženika, a u kojoj je tužitelj sudjelovao kao umješač na strani prijašnjeg vlasnika. Tuženik je kao nepošteni posjednik poslovnog prostora od 297,28 m[2] stekao korist u visini zakupnine koju je trebao plaćati tužitelju kao vlasniku. Između tužitelja i Kinematografa d.d. 5. listopada 2007. zaključen je Kupoprodajni ugovor za kino Europa kojim je pravni prednik tužitelja priznao tužitelju pravo vlasništva nad nekretninom oznake zk.č.br. 3271/1, površine 202 m[2] , dvorište Miškecov prolaz upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] na kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor te mu dopustio da se bez daljnjih pitanja i sudjelovanja uknjiži kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Ističe da je tužbeni zahtjev ovdje tuženika podnesen protiv ovdje tužitelja pravomoćno odbijen presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7213/96 od 10. lipnja 1997. kojom je utvrđeno da ovdje tuženik nije stekao vlasništvo predmetnog ugostiteljskog objekta temeljem zakona, odnosno temeljem građenja. Ističe da je između stranaka 13. veljače 1992. zaključen Ugovor o zakupu poslovnog prostora, pa je tuženik znao da nije riječ o njegovom vlasništvu odnosno zbog čega bi tuženik prihvatio u zakup poslovni prostor ako je osnovana njegova tvrdnja da je prostor sam izgradio. Vlasništvo tužitelja nad predmetnim poslovnim prostorom proizlazi iz izvatka iz zemljišnih knjiga te iz nalaza i mišljenja vještaka Mladena Bebera. S obzirom da tuženik bez pravne osnove koristi poslovni prostor u vlasništvu tužitelja, tužitelju je nastala šteta u vidu umanjene imovine zbog toga što tužitelj u utuženom razdoblju nije mogao ubirat zakupninu, ali smatra da se ovdje radi o stjecanju bez osnove. Tužitelj se poziva na načelo jedinstva nekretnine i smatra da ako bi se vještačenjem dokazalo da se ugostiteljski objekt nalazi na navedenoj čestici – dvorištu od 202 m2 da onda ima pravo tražiti naknadu za korištenje svojeg zemljišta s obzirom da ga tuženik koristi bez pravne osnove. Tužitelj smatra da je tuženik nepošten posjednik i to najkasnije od dana kad je primio tužbu na iseljenje koju su prvo podnijeli Kinematografi, a kasnije Grad Zagreb, a najranije od 5. studenog 1998. godine kada je ex lege raskinut Ugovor o zakupu. Tužitelj ističe da je tuženik tražio da se proširi djelatnost na ugostiteljstvo te da se u konkretnom slučaju nije radilo o adaptaciji nego izgradnji novog objekta i za to nije imao suglasnost Grada Zagreba. Ističe da je tuženik u građevinskoj dozvoli dobio dozvolu za rekonstrukciju objekta površine 49 m2, a da je tuženik napravio ugostiteljski objekt površine koja je znatno veća. Smatra da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora za koji traži naknadu, jer je predmetni poslovni prostor sagrađen na zemljištu kojeg je vlasnik tužitelj. Tužitelj se upisao u zemljišne knjige kao vlasnik zemljišta na kojem je sagrađen predmetni poslovni prostor na temelju priznanja prava vlasništva od strane Kinematografa d.d. u kupoprodajnom ugovoru iz 2007. godine. Smatra da je tuženik nepošteni posjednik jer nakon prestanka Ugovora o zakupu nije predao nekretninu tužitelju, a Ugovor o zakupu prestao je važiti 1997. godine.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da tužitelj nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora niti zemljišta na kojem je izgrađen poslovni prostor, jer je svoje vlasništvo na zemljištu na kojem je izgrađen poslovni prostor upisao na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog sa Kinematografi d.d. Zagreb od 5. listopada 2007. koji je do tada bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik. Međutim, Kinematografi d.d. prije sklapanja kupoprodajnog ugovora sa tužiteljem više nije bio vlasnik predmetne nekretnine, jer je prethodno tuženik stekao vlasništvo nekretnine na temelju zakona. Osim toga, nekretnina na kojoj je izgrađen poslovni prostor nije unesena u temeljni kapital Kinematografa d.d. prilikom pretvorbe društvenih poduzeća pa sve i kada tuženik temeljem građenja ne bi postao vlasnik predmetne nekretnine, ni tužitelj ne bi mogao postati vlasnik, jer njegov prednik Kinematografi d.d. nije bio vlasnik iste, već bi vlasnica eventualno bila Republika Hrvatska. Navodi da je u tijeku parnični postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj P- 6287/04 između ovdje tuženika i Kinematografa d.d. radi utvrđivanja vlasništva na predmetnoj nekretnini. Parnični postupak koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, poslovni broj Ps-935/05, u kojem su Kinematografi d.d. zahtijevali predaju predmetne nekretnine, okončan je povlačenjem tužbe dok je parnični postupak poslovni broj Ps-710/05 u kojem je Grad Zagreb zahtijevao od tuženika predaju u posjed predmetnih nekretnina pravomoćno okončan na način da je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom. Dakle, tuženik nije dužan tužitelju nadoknaditi koristi koje je imao od posjedovanja nekretnine, jer tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine i jer je tuženik savjestan i pošten posjednik s obzirom da uslijed rezultata navedenih sudskih postupaka nije znao niti je mogao znati da posjeduje tuđu nekretninu, a posebno da posjeduje nekretninu u vlasništvu tužitelja. Pozivanje tužitelja na Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 13. veljače 1992. nebitno je za ishod ovog spora, jer je tim Ugovorom uređen zakup poslovnog prostora od 45 m[2] , a sporni poslovni prostor nakon što ga je izgradio tuženik ima površinu 297,28 m[2] . U međuvremenu je tužitelj izgubio vlasništvo i tih 45 m[2] poslovnog prostora, jer ga je stekao Kinematografi d.d. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare. Tuženik također ukazuje da su stranke 1992. godine sklopile Ugovor o zakupu i da je u tom Ugovoru tuženik kao zakupnik za bilo koju preinaku koju nazivaju prepravkom poslovnog prostora u članku 9. mogao obaviti samo uz pismeno odobrenje Grada Zagreba kao zakupodavca, a prepravkama se smatraju radovi kojima se mijenja vanjski izgled, konstrukcija, raspored, površina ili namjena poslovnog prostora. Tuženik navodi da je te iste godine podnio zahtjev za izdavanje građevinske dozvole te da je tu građevinsku dozvolu dobio 1992. godine od Grada Zagreba, pa je time Grad Zagreb kao zakupodavac ujedno dao suglasnost tuženiku za tu preinaku, a u bitnome se radilo o tome da je tuženik staru baraku (limarska radnja u ruševnom stanju izgrađena 1923. godine) srušio i izgradio novi objekt, a Grad Zagreb je 1998. godine raspisao javni natječaj za taj prostor u kojemu je napisao da nudi u zakup poslovni prostor od 46,90 m2. Tuženik smatra da je time Grad Zagreb priznao o kojoj doista površini poslovnog prostora se radi tako da tuženik u svakom slučaju osporava obračun zakupnine za 202 m2 poslovnog prostora. Smatra da bi tuženiku trebalo priznati ulaganje u preinaku objekta, jer je za to dobio građevinsku i uporabnu dozvolu, a Grad Zagreb se izdavanjem građevinske dozvole suglasio s tim preinakama koje je tuženik tada obavio kao zakupnik prostora sukladno čl. 9. Ugovora o zakupu. Tuženik ističe da iz priloženog izvatka iz zemljišnih knjiga nigdje nije vidljivo da bi tužitelj bio evidentiran kao vlasnik ugostiteljskog objekta kojeg je tuženik izgradio nakon što je dobio sve građevinske i druge dozvole od nadležnih službi Grada Zagreba i ukazuje da je na posjedovnom listu kojeg je tužitelj priložio uz tužbu navedeno, između ostalog, dvorište od 295 m2, ali nije upisana zgrada o kojoj je ovdje riječ i tuženik smatra da takvim izvatkom tužitelj nije dokazao da je vlasnik tog objekta, jer to nije navedeno u priloženom zemljišnoknjižnom izvatku. Tuženik ukazuje da se kod predmetnog dvorišta – Miškecov prolaz od 202 m2 – k. č. [katastarska čestica] radi o prostoru za kojeg su u čl. 4. kupoprodajnog ugovora između Kinematografa d.d. i Grada Zagreba od 5. listopada 2007. Kinematografi i Grad Zagreb suglasno utvrdili da su Kinematografi pretvorili u svoje vlasništvo nekretninu označenu kao k. č. [katastarska čestica] površine 295 m2 (list 218-224 spisa), iako na njoj nisu ostvarili pravo korištenja niti su bili u njezinom posjedu u razdoblju do pretvorbe. Tuženik pojašnjava da se ovdje spominje površina od 295 m2 i da se tu radi o spornom prostoru dvorišta od 202 m2 i to zato jer je obavljena parcelacija da bi se od te čestice od 295 m2 izdvojilo 79 m2 koji se pripisuju zemljišno knjižnoj čestici 3271/2, dakle pripisuju se čestici koja obuhvaća Kino Europa. Tuženik u bitnome ističe da ta parcelacija nije bila ispravna, jer je parcelacijom promijenjena i adresa objekta tako da je navedeno da se tuženikov objekt nalazi u Miškecovom prolazu, a prije je bio na adresi [adresa]. Na taj način tuženik tvrdi da je parcelacijom tuženikov objekt neosnovano preseljen. Tuženik tvrdi da su Grad Zagreb i Kinematografi kroz 25 godina grubo kršili načelo jedinstva nekretnine, jer kada su u kupoprodajnom ugovoru Kinematografi prenijeli tužitelju površinu za koju sami navode da ju nisu posjedovali odnosno na njoj imali pravo korištenja nisu tada primijetili da na toj površini postoji izgrađen tuženikov objekt niti su to primijetili kod parcelacije, a što je tim čudnije što su primijetili da postoji trafostanica površine 10 m2. Tuženik je izgradio ugostiteljski objekt i to uz punu suglasnost tužitelja odnosno na temelju građevinske dozvole izdane 1992., a koja je postala pravomoćna 15. ožujka 1993. i koja je izdana prema tehničkoj dokumentaciji koju je izradio Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu - Zavod za arhitekturu. Tuženik navodi da tužitelj nije u 1996. godini odgovorio na ponudu tuženika koju je dao povodom javnog natječaja i tuženik nije dobio nikakav odgovor na tu svoju ponudu sve do 2004. godine, a to je bilo kada je tuženik podnio tužbu protiv Kinematografa radi utvrđenja prava vlasništva odnosno kada su Kinematografi već bili upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnik. Tada su i Kinematografi i Grad Zagreb podnijeli tužbu protiv tuženika radi iseljenja 2005. godine s time da je tada Grad Zagreb tražio od tuženika da se iseli iz dvorišta površine 46 m2, a napominje da je i javni natječaj bio za 46 m2. Tuženik navodi da je zakupninu plaćao do 2005. godine i to na temelju računa koje mu je slao Grad Zagreb. Tuženik tvrdi da je Grad izdao građevinsku dozvolu baš za 296 m2, a to proizlazi iz samog projekta koji je bio priložen uz zahtjev za građevinsku dozvolu. Tuženik tvrdi da je objekt dovršio 1995. godine i tada su s time bili upoznati i predstavnici tužitelja i to Ured za imovinsko pravne poslove, Ured za poslovni prostor te je tužitelj znao o kakvom objektu se radi i koje površine, da bi 3 godine nakon toga tužitelj raspisao natječaj za površinu od svega 46 kvadrata, tuženik se javio na taj natječaj i prihvatio cijenu. Tuženik ističe da ništa nije skrivao tužitelju te je podnoseći ponudu na natječaj iz 1998. godine napisao da je sagradio novi objekt i da traži usklađenje u pogledu površine i da mu se odobri ugostiteljstvo kao nova djelatnost, a na tu ponudu nije šest godina dobio odgovor nego je dobivao račune za zakup za 46 m2 koje je tuženik sve do 2005. godine plaćao odnosno sve do tužbe Grada Zagreba protiv tuženika radi iseljenja. Tuženik ističe da je imao ulaganja prilikom rekonstrukcije i izgradnje objekta u iznosu od 1.536.008,47 kn kojeg je utvrdio vještak Mladen Ožić pa tuženik ističe procesni prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 1.536.008,47 kn s tražbinom tužitelja ako se utvrdi njezina osnovanost zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je vještak Mladen Ožić to utvrdio u svom nalazu od 14. veljače 2007. Ističe da je tuženik ušao u posjed zemljišne čestice na kojoj je sagrađen predmetni poslovni prostor na temelju ugovora sa Tehnograd od 1. listopada 1991. za što je platio Tehnogradu iznos od 600.000,00 dinara, a na kojoj se tada nalazio ruševni objekt od 46 m2. Nakon što je tuženik ušao u posjed tog objekta 1992. godine zatražio je uvjete za uređenje prostora i izdavanje građevinske dozvole, a koja mu je izdana nakon pribavljenih suglasnosti od Grada Zagreba 12. studenog 1992. Tada je tuženik u roku od godinu do dvije izveo sve radove sukladno dobivenim suglasnostima i građevinskoj dozvoli Grada Zagreba te je stvorio potpuno novi objekt od 297,28 m2 koji je odmah stavljen u funkciju, ali su 1996. izdani minimalno tehnički uvjeti za obavljanje ugostiteljske djelatnosti. Stoga osporava tvrdnje tužitelja da je tuženik bio nesavjesni posjednik nekretnine od 1997., jer je bio pošteni posjednik od 1991. na temelju ugovora sa Tehnogradom. Predlaže da sud prekine ovaj postupak do okončanja parničnog postupka P-6798/2022 kojeg je tuženik pokrenuo 14. prosinca 2022. radi utvrđenja prava vlasništva nad predmetnim poslovnim prostorom. Tuženik navedenu tužbu temelji na bitno drugačijoj činjeničnoj i pravnoj osnovi nego u ranijoj tužbi protiv Grada Zagreba kada Grad Zagreb nije bio zemljišnoknjižni vlasnik zemljišta na kojem je sagrađen predmetni objekt.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava koje prileže spisu, geodetskim i građevinskim vještačenjem te je ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 137.432,63 EUR zajedno sa zateznim kamatama na ime naknade za korištenje poslovnog prostora na adresi [adresa], površine 297,28 m2 bez pravne osnove u razdoblju od listopada 2007. do travnja 2014.

5. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, aktivna legitimacija odnosno je li tužitelj vlasnik predmetnog ugostiteljskog objekta koji je izgrađen na nekretnini u vlasništvu tužitelja, je li tuženik pošten ili nepošten posjednik te je li predmetno potraživanje zastarjelo.

6. Uvidom u Sporazum od 1. listopada 1991. između RO Tehnograd u stečaju i tuženika i zapisnik od 20. studenog 1991. (list 459-461 spisa), građevinsku dozvolu od 12. studenog 1992. (list 169-170 spisa), zamolbu za izdavanje građevinske dozvole od 2. studenog 1992. (list 522 spisa), uvjerenje o uvjetima uređenja prostora od 26. kolovoza 1992. (list 171 spisa), uvjete uređenja prostora od 17. kolovoza 1992. (list 172-173 spisa) i dopis Gradskog zavoda za zaštitu i obnovu spomenika kulture i prirode od 18. svibnja 1992. (list 174 spisa), sud je utvrdio da je tuženik ušao u posjed poslovnog prostora od 46,90 m2 u Varšavskoj ulici 5/A na temelju ugovora sa Tehnograd u stečaju od 1. listopada 1991. te je tuženik nakon toga zatražio izdavanje građevinske dozvole za rekonstrukciju i prenamjenu dvorišnog objekta u poslovni prostor ugostiteljsko trgovačke djelatnosti u Varšavskoj 5/A na kč. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] u Zagrebu, a koja mu je izdana od Grada Zagreba 12. studenog 1992. prema tehničkoj dokumentaciji izrađenoj po Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Zavod za arhitekturu. Tuženik je izveo radove sukladno dobivenim suglasnostima i građevinskoj dozvoli Grada Zagreba te je izgradio potpuno novi objekt.

7. Iz nalaza i mišljenja Krunoslava Boca, stalnog sudskog vještaka za geodeziju (list 577-594 i 649-650 spisa), a kojeg je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit, objektivan i argumentiran proizlazi da se ugostiteljski objekt kojeg je izgradio i koristi tuženik nalazi na nekretnini na kojoj je Grad Zagreb upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik. Prema nalazu i mišljenju vještaka ugostiteljski objekt koji je izgradio tuženik nalazi se u potpunosti na katastarskoj čestici [katastarska čestica] (oznaka katastra), a u zemljišnim knjigama se radi o zk.č.br. 3271/1 i 3271/6, te s obzirom da je stubište sastavni i neodvojiv dio građevine onda je građevina tuženika dijelom i na zk.č.br. 3271/2, a što je u katastru upisano kao k. č. [katastarska čestica] i bila bi riječ o površini od 29 m2. Ukupna tlocrtna površina izvedene građevine (zajedno sa površinom stubišta) iznosi 287 m2.

8. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Ivana Martića (list 690-726, 747-751 i 761- 766 spisa), a kojeg je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit, objektivan i argumentiran proizlazi da površina predmetnog ugostiteljskog objekta koju koristi tuženik iznosi 297,28 m2, da se nalazi u I. zoni, da u tom prostoru tuženik obavlja ugostiteljsku djelatnost otvorenog tipa i da se poslovni prostor nalazi u zgradi koja je u naravi dvorišna, a poslovni prostor se nalazi na tri etaže, podrum, prizemlje i kat te da površina koju koristi tuženik odnosno površina za obračun zakupnine iznosi 297,28 m2 i da zakupnina u utuženom razdoblju prema kriterijima za određivanje zakupnine Grada Zagreba koji su bili na snazi u utuženom razdoblju iznosi 1.035.486,18 kn. S obzirom da vještak nije dobio na uvid glavni projekt, odnosno nacrte zgrade prema izdanoj građevinskoj dozvoli, zgradu je izmjerio i utvrdio da ukupna površina zgrade iznosi 415,08 m[2] . Međutim, navedena površina koju koristi tuženik ne nalazi se isključivo na zemljištu koje je u tužiteljevom vlasništvu, pa je kao površinu za obračun nekretnine uzeo onu koja je navedena u dopisu Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada od 14. srpnja 2006. upućen Ministarstvu zaštite okoliša (list 373 spisa).

9. Iz činjeničnih navoda stranaka i spisu priloženih isprava proizlazi da su stranke 13. veljače 1992. sklopile Ugovor o zakupu poslovnog prostora na temelju kojeg je tuženik preuzeo poslovni prostor u [adresa], te je ishodio građevinsku dozvolu i izvršio uređenje i rekonstrukciju prostora, da je u vrijeme sklapanja Ugovora o zakupu u zemljišnim knjigama parcela zk.č.br. 3271/1 k. o. [katastarska općina] na kojoj je izgrađena zgrada bila upisana kao društveno vlasništvo s upisanim pravom korištenja u korist Kinematografa d.d., da je presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7213/96 od 10. lipnja 1997., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7642/00 od 13. svibnja 2003. odbijen tužbeni zahtjev ovdje tuženika kojim je tražio da sud naloži ovdje tužitelju priznati tuženiku pravo vlasništva na lokalu izgrađenom na kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] Zagreb, upisanom u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te zahtjev za izdavanje tabularne izjave, jer je utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 26. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 9/92 i 77/92, dalje: ZOVO), da je u vrijeme donošenja pravomoćne presude u tom predmetu 13. svibnja 2003. Kinematografi d.d. već bio upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, a tijekom postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj P-6287/04 (list 502-504 spisa) ovdje tužitelj Grad Zagreb temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog s Kinematografima d.d. uknjižio je svoje pravo vlasništva na parceli na kojoj je tuženik izgradio ugostiteljski objekt, da je Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-6287/04 od 21. svibnja 2015., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8181/15-6 od 18. listopada 2016. odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev ovdje tuženika koji glasi na utvrđenje da je on vlasnik z. k. č. br. [katastarska čestica] dvorište površine 202 m2, dijela z. k. č. br. [katastarska čestica] zgrada i dvorište u Zagrebu, Miškecov prolaz i to u površini od 79 m2 koje u naravi predstavlja dvorište sjeverno ispred objekta i prolaz do [adresa], te z. k. č. br. [katastarska čestica] dvorište površine 56 m2, sve upisano u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i poslovnog objekta površine 297,28 m2 sagrađenog na tim česticama, kao i zahtjev za izdavanje tabularne isprave za upis prava vlasništva. Dakle, tuženik je sporove pokrenute protiv ovdje tužitelja i protiv prednika tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva na zgradi koju je izgradio, prava vlasništva zemljišta na kojemu je zgrada izgrađena, te izdavanja tabularne izjave pravomoćno izgubio.

10. Nadalje, iz činjeničnih navoda stranaka i spisu priloženih isprava proizlazi da je presudom Županijskog suda u Zagrebu Gž-6653/07 od 17. studenog 2009. (list 409-411 spisa) preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps- 710/05 od 31. svibnja 2007. te je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev Grada Zagreba prema ovdje tuženiku za predajom u posjed poslovnog prostora na adresi [adresa], površine 46,90 m2 dok je postupak radi predaje u posjed koju je prednik tužitelja Kinematografi d.d. pokrenuto protiv ovdje tuženika pred Općinskim građanskim sudom u Zgrebu, uz sudjelovanje umješača na strani Kinematografa d.d. poslovni broj Ps-935/05 okončana rješenjem o povlačenju tužbe od 13. svibnja 2014., a koje je postalo pravomoćno 9. lipnja 2014.

11. Za odlučivanje o predmetnom tužbenom zahtjevu mjerodavne su odredbe čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 141/06, 148/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV).

12. Vlasnikovo traženje naknade koristi koje je nepošteni posjednik imao za vrijeme posjedovanja vlasnikove stvari zastarijeva u roku od 3 godine od dana kada mu je stvar predana (čl. 165. st. 2. ZVDSP-a), a kako tužitelju predmetna nekretnina nije nikada predana, zastara utuženog potraživanja nije nikada niti počela teći pa je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

13. Prema čl. 164. st. 1. ZV-a pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno. Zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni (čl. 164. st. 2. ZV-a). Vrijednost plodova i drugih koristi koje je imao od stvari odbit će se od troškova koje posjednik osnovano traži (čl. 164. st. 5. ZV-a).

14. Prema odredbi čl. 165. st. 1. ZV-a nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, dok je stavkom 6. tog članka propisano da od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenog posjednika, isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.

15. Prema odredbi čl. 18. st. 3. ZV-a, posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, a poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu ne pripada pravo na posjed, dok prema stavku 4. tog članka ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu. Budući da su sporovi o pravu na posjed koje su protiv ovdje tuženika pokrenuli tužitelj i njegov prednik pravomoćno okončani odbijanjem tužbenog zahtjeva 17. studenog 2009. odnosno povlačenjem tužbe 9. lipnja 2014. odnosno u istima nije odlučeno da pravo na posjed ne pripada tuženiku kao posjedniku, tuženikov posjed nije bio nepošten odnosno tuženik nije imao razloga sumnjati da mu ne pripada pravo na posjed u utuženom razdoblju. Tim više što je tužitelj u utuženom razdoblju tuženiku ispostavljao račune po osnovi zakupnine, a što je razvidno iz računa od 26. ožujka 2014. i opomene pred ovrhu od 10. veljače 2014. Iz navedenih isprava je razvidno da je tužitelj ispostavio tuženiku račun za zakupninu temeljem Ugovora o zakupu za ožujak 2014. za poslovni prostor u Varšavskoj 5/a površine 46,90 m2 u ukupnom iznosu 2.542,55 kn (list 468 spisa) dok je iz opomene pred ovrhu od 10. veljače 2014. razvidno da je tužitelj putem GSKG d.o.o. obavijestio tuženika da prema evidenciji iz poslovnih knjiga na dan 31. prosinca 2013. postoji dospjela obveza tuženika na ime zakupnina za poslovni prostor na adresi [adresa] za razdoblje od siječnja 2012. do ožujka 2013. u iznosu od 3.928,06 kn mjesečno. Iz navedenog je razvidno da tužitelj, osim podnošenjem tužbe radi predaje u posjed, a koji spor je pravomoćno izgubio, u utuženom razdoblju nije pozvao tuženika da mu preda predmetni poslovni prostor, već je tuženiku ispostavljao račune za zakupninu i to u iznosu bitno manjem nego što tužitelj potražuje u ovom postupku. Stoga je sud utvrdio da tužitelj nije tuženika na odgovarajući način pozvao na predaju stvari prije pokretanja ovog postupka, osim podnošenjem tužbe radi predaje u posjed i to ne poslovnog prostora koji je izgradio tuženik (297,28 m2) nego radi predaje u posjed poslovnog prostora površine 46,90 m2 u Varšavskoj 5/a (list 409-411 spisa), a koji zahtjev tužitelja je pravomoćno odbijen. Osim toga, tužitelj je u utuženom razdoblju tuženiku ispostavljao račune za zakupninu za poslovni prostor površine 46,90 m2.

16. Tuženik je na temelju suglasnosti i građevinske dozvole izdane od Grada Zagreba na mjestu derutnog poslovnog prostora od 46,90 m2 izgradio ugostiteljski objekt od 297,28 m2 (tuženik i sam tijekom postupka navodi da je izgradio poslovni prostor od 297,28 m2 – list 69 spisa), te je u vrijeme izgradnje imao zaključen Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 25. rujna 1992. sa tužiteljem (a što je razvidno i iz građevinske dozvole), tužitelj se tome nije protivio, nije tražio rušenje objekta (a tvrdi da tuženik nije imao suglasnost za izgradnju 297,28 m2) i nije se upisao kao vlasnik. Stoga je tuženik osnovano smatrao da mu pripada pravo na posjed u utuženom razdoblju zbog čega je on pošteni posjednik.

17. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je samo nepošteni posjednik dužan vlasniku nadoknaditi koristi od uporabe tuđe stvari, a u slučajevima kada stvar posjeduje pošteni posjednik kao u konkretnom slučaju vrijednost plodova i drugih koristi koje je imao od stvari odbit će se od troškova koje posjednik osnovano traži. To znači da pošteni posjednik nije dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari osim u slučaju kada od vlasnika zahtijeva naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, a u kojem slučaju će se vrijednost plodova i drugih koristi koje je imao od stvari odbiti od troškova koje posjednik osnovano traži. Međutim, tužitelj tijekom ovog postupka nije niti dokazao da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora koji je tuženik izgradio na nekretnini u vlasništvu tužitelja.

18. Prema odredbi čl. 114. st. 1. ZV-a vlasništvo se može steći na temelju pravnoga posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona.

19. Odredbom članka 119. stavak 1. ZV-a određeno je da se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drugačije. Prema odredbi članka 120. ZV-a vlasništvo na nekretninama stječe se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu. Radi uknjižbe vlasništva mora se o pravnom poslu na čijem se temelju vlasništvo stječe sastaviti isprava čiji sadržaj i oblik mora odgovarati pravilima zemljišnoknjižnog prava i provedena uknjižba djeluje od trenutka kada je sudu bio podnesen zahtjev. Na nekretninama koje nisu upisane u zemljišne knjige vlasništvo se stječe polaganjem u sud ovjerovljene isprave sposobne za uknjižbu prava u zemljišnu knjigu, kojom dotadašnji vlasnik dopušta uknjižbu tuđeg prava vlasništva, na što se na odgovarajući način primjenjuju pravila o stjecanju uknjižbom.

20. U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da je vlasnik poslovnog prostora koji je 1995. izgradio tuženik na nekretnini koja je u vlasništvu tužitelja, jer predmetna nekretnina – poslovni prostor nije upisana u zemljišnoj knjizi, a tužitelj nije dostavio isprave koje bi bile pogodne za uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini u smislu odredbe čl. 120. ZV-a. Također, tužitelj nije dokazao postojanje činjenica na temelju kojih bi stekao pravo vlasništva po samom zakonu u smislu odredbe čl. 129. ZV-a, a niti da je stekao pravo vlasništva u postupku pretvorbe društvenog vlasništva u smislu odredbe čl. 362. st. 1. ZV-a.

21. Prema odredbi čl. 130. st. 1. ZV-a tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. Na pitanje suda na ročištima 16. prosinca 2022. i 2. rujna 2024. što je tužitelj konkretno poduzeo da bi se upisao kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora odnosno je li tužitelj pokrenuo kakav postupak za utvrđenje prava vlasništva ili za upis svog prava vlasništva u zemljišnu knjigu ili za upis predmetnog poslovnog prostora u zemljišnu knjigu tužitelj je odgovorio da o tome nema saznanja, pa sud zaključuje da tužitelj ni nakon skoro 30 godina od izgradnje predmetnog ugostiteljskog objekta za koji tvrdi da je vlasnik nije poduzeo ništa da bi u zemljišne knjige upisao svoje pravo vlasništva odnosno poslovni prostor kojeg je navodno vlasnik.

22. Tužitelj je tijekom ovog postupka kao dokaz svojih navoda da je upravo on vlasnik predmetnog poslovnog prostora koji je izgradio tuženik isticao činjenicu da je tuženik sporove radi utvrđenja prava vlasništva koje je pokrenuo protiv ovdje tužitelja i njegovog prednika kao vlasnika nekretnine na kojoj je izgrađen ugostiteljski objekt pravomoćno izgubio odnosno da su njegovi tužbeni zahtjevi pravomoćno odbijeni. Međutim, tužitelj do danas, nakon otprilike 30 godina od izgradnje predmetnog objekta i otprilike 17 godina od kada se na temelju kupoprodajnog ugovora sa Kinematografima d.d. upisao kao vlasnik nekretnine na kojoj je izgrađen ugostiteljski objekt koji koristi tuženik, nije pokrenuo nikakav postupak radi utvrđenja prava vlasništva ili za upis svog navodnog prava vlasništva u zemljišnu knjigu. Stoga je sud na ročištu održanom 16. prosinca 2022. odbio prijedlog tuženika da sud odredi prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja parničnog postupka poslovni broj P-6798/2022 kojeg je pokrenuo ovdje tuženik pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu 12. prosinca 2022. radi utvrđenja prava vlasništva nad predmetnim poslovnim prostorom, jer odluka suda u ovom sporu ne ovisi o tome je li tuženik vlasnik predmetnog poslovnog prostora već ovisi o činjenici je li tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Pravomoćnim sudskim odlukama u postupcima koje je ovdje tuženik vodio protiv Kinematografa d.d. i ovdje tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva, utvrđeno je da tuženik nije stekao pravo vlasništva predmetnog poslovnog prostora temeljem građenja, ali tim sudskim odlukama nije utvrđeno niti da je tužitelj Grad Zagreb vlasnik predmetnog poslovnog prostora i da na temelju toga ima pravo potraživati naknadu koristi u utuženom razdoblju.

23. Sud je odbio dokazne prijedloge koje su stranke predložile izvesti nakon zaključenja prethodnog postupka i iz razloga jer su isti nevažni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Tako je sud na ročištu za glavnu raspravu održanom 2. rujna 2024. odbio prijedlog tuženika za dodjelom roka za dostavljanjem računa kojim je tužitelj zaduživao tuženika za navedeni poslovni prostor i prijedlog da sud izvede sve dokaze koje je tuženik predložio izvesti u postupku koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-6798/22 te je odbijen prijedlog tužitelja za dopunskim vještačenjem na okolnost tržišne vrijednosti zakupnine. Iako je u situaciji kada tužitelj uopće nema pravo potraživati naknadu za korištenje nekretnine – poslovnog prostora, nevažna činjenica kolika je tržišna vrijednost zakupnine, valja naglasiti da je tužitelj prilikom podnošenja tužbe i tijekom postupka tvrdio da je naknadu izračunao sukladno Zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor Grada Zagreba, jer da to odgovara prosječnim tržišnim cijenama u utuženom razdoblju. Vještačenje je provedeno upravo sukladno prijedlogu tužitelja da bi tužitelj nakon provedenog vještačenja iznio prigovor da naknadu ne bi trebalo obračunavati prema kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor Grada Zagreba već da treba izračunati tržišnu vrijednost naknade odnosno zakupnine. Međutim, točnu tržišnu vrijednost naknade odnosno zakupnine koju bi tužitelj mogao ostvariti za predmetni poslovni prostor kada bi isti bio njegov vlasnik mogla bi se utvrditi samo u realnim, tržišnim okolnostima, ali tužitelj je dužan poslovne prostore u njegovom vlasništvu davati u zakup sukladno svojim odlukama odnosno javno objavljenim zaključcima o visini zakupnine. Sud je odbio tužiteljeve dokazne prijedloge za saslušanjem KĐU, KĐ i IĐ na okolnost da je tuženik u predmetnom poslovnom prostoru izveo znatne građevinske radove, promijenio površinu i namjenu prostora, jer navedena činjenica između stranaka nije niti sporna. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem JĐ, direktora sektora financijsko računovodstvenih poslova GSKG na okolnost ispostavljanja računa za zakupninu, jer nije bio važan za odluku.

24. Ovaj sud posebno napominje da predmet spora nije utvrđivanje vlasništva na nekretnini – poslovnom prostoru kojeg je izgradio tuženik nego osnovanost potraživanja tužitelja na ime naknade za korištenje, a iz priloženih isprava ne proizlazi da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine i da je ovlašten zahtijevati naknadu koristi koju je tuženik imao od uporabe.

25. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 2. rujna 2024. tuženik je podnio zahtjev za izuzeće vještaka Ivana Martića navodeći da se vještak u svom očitovanju iz 22. listopada 2023. osobno obračunavao sa punomoćnikom tuženika koristeći izraze "nestručnih, needuciranih, nedovoljno transparentnih osoba" misleći pritom na punomoćnika tuženika, a njegovo očitovanje opisuje kao "neumjesno, površno, neargumentirano, izvan konteksta, prava igra riječi". Smatra da je vještak neprimjereno kritizirao prigovore punomoćnika tuženika na nalaz i mišljenje koji izlaze izvan okvira stručnosti i objektivnosti i ulaze u domenu osobnog odnosa prema punomoćniku tuženika. Na pitanje suda postoje li još neke okolnosti osim navedenih koji dovode u sumnju nepristranost vještaka, stranke su odgovorile da o tome nemaju saznanja. Okolnosti na kojima tuženik temelji svoj zahtjev za izuzeće vještaka nisu okolnosti propisane odredbom čl. 71. toč. 1. do 6. ZPP-a, a niti predstavljaju druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost, pa je stoga zahtjev za izuzeće vještaka sud ocijenio neosnovanim i na istom ročištu odbio zahtjev tuženika na temelju odredbe čl. 254. st. 1. u svezi čl. 71. ZPP-a.

26. Slijedom navedenog, s obzirom da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je tuženik u utuženom razdoblju bio nepošteni posjednik i da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine, pa da je stoga ovlašten zahtijevati naknadu koristi koju je tuženik imao od uporabe, odlučeno je kao u toč. I. izreke presude.

27. Tuženik je uspio u parnici pa mu je tužitelj dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tuženiku uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23, dalje: Tarifa).

28. Tarifom je određeno da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, a ova Tarifa stupila je na snagu 25. studenog 2023. Prema odredbi čl. 52. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. O troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva koji je tuženik postavio u troškovniku, a kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

29. Tuženiku je priznat trošak za sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu od 2.069,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za sastavljanje četiri obrazložena podneska od 2. prosinca 2014., 13. veljače 2015., 9. ožujka 2015. i 19. srpnja 2016., svako u iznosu od 2.069,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za sastavljanje obrazloženih podnesaka izvan Tbr.

8/1 OT i to od 10. listopada 2016., 8. studenog 2016., 27. rujna 2017., 17. studenog 2017., 5. prosinca 2017., 29. prosinca 2017., 22. siječnja 2018., 12. listopada 2021. i 3. travnja 2023., svako u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/3 OT), a za sastavljanje ostalih podnesaka od 12. listopada 2017., 11. siječnja 2018., 12. ožujka 2020., 15. srpnja 2020., 21. rujna 2022. i 16. prosinca 2022., svako u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8/4 OT), za zastupanje na ročištima 2. rujna 2016., 4. listopada 2017., 3. siječnja 2018., 3. rujna 2020., 13. siječnja 2021., 12. listopada 2021., 16. prosinca 2022. i 2. rujna 2024., svako u iznosu od 2.069,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), sve uvećano za 25% PDV-a što iznosi 7.249,50 EUR (Tbr 42 OT) odnosno sveukupno 36.246,25 EUR parničnih troškova. Tuženiku nije priznat trošak za sastavljanje odgovora na prijedlog za određivanje privremene mjere od 21. listopada 2014. u iznosu od 2.069,00 EUR, jer tuženik nije dao odgovor na prijedlog za određivanje privremene mjere, pa mu navedeni trošak nije niti nastao. U Zagrebu 15. listopada 2024.

SUTKINJA

Jasminka Gadža

POUKA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od osam dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.