REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-580/2020-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Stjepan Šporčić, odvjetnik u Vukovaru, protiv tuženika OH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao vlasnika trgovačko-ugostiteljskog obrta „[obrt]“ sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Plavšić, odvjetnik u Vinkovcima, radi sudskog raskida ugovora o radu i isplate naknade plaće, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-513/2019-3 od 3. prosinca 2019. u dijelu kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-265/12-70 od 7. lipnja 2019., u sjednici održanoj 15. listopada 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se djelomično revizija tužiteljice i preinačuje se presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-513/2019-3 od 3. prosinca 2019. i presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-265/12-70 od 7. lipnja 2019. u toč. I. izreke, u dijelu kojim je određeno da se sudski raskida ugovor o radu 18. lipnja 2009. i sudi:

„Određuje se sudski raskid ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme 17. veljače 2007. između tužiteljice i tuženika sa danom 30. lipnja 2011."

II. Prihvaća se djelomično revizija tužiteljice i ukidaju se presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-513/2019-3 od 3. prosinca 2019. u dijelu pod toč. II. izreke kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P- 265/12-70 od 7. lipnja 2019. u toč. III. izreke i presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-265/12-70 od 7. lipnja 2019. u toč. III. izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

III. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom određen je sudski raskid ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme dana 17. veljače 2007. između tužiteljice i tuženika kao vlasnika trgovačko-ugostiteljskog obrta „[obrt]“ s danom 18. lipnja 2009. (točka I. izreke). Nadalje je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade plaće za razdoblje od 16. ožujka 2009. pa do 18. lipnja 2009 bruto iznos od 6.371,31 kn sa zateznom kamatom na pojedine mjesečno dospjele iznose, sve pobliže opisano u izreci presude (točka II. izreke). Ujedno je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade plaće u razdoblju od 19. lipnja 2009. do 30. lipnja 2011. u ukupnom bruto iznosu od 61.963,69 kn sa zateznim kamatama (točka III. izreke) te zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak na dosuđeni bruto iznos naknade plaće iz točke I. izreke kao neosnovan, kao i zahtjev za plaćanje zatezne kamate na dosuđeni bruto iznos naknade plaće iz točke I. izreke u razdoblju od desetog dana u mjesecu pa do petnaestog dana u mjesecu za naknadu plaće iz prethodnog mjeseca (točka IV. izreke).

1.1. Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je povučena tužba za isplatu naknade plaće za razdoblje od 1. srpnja 2011 do 26. rujna 2011. u bruto iznosu od 7.078,00 kn sa zateznim kamatama (točka I. izreke) te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove(točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom i rješenjem djelomično je prihvaćena žalba tužitelja, te žalba tuženika na način da je ukinuta točka II. izreke prvostupanjske presude u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici na ime naknade plaće za razdoblje od 16. ožujka 2009. do 18. lipnja 2009. isplati bruto iznos od 6.371,31 kunu sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose, kao i točka II. izreke prvostupanjskog rješenja te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (točka I. izreke). Ujedno je odbijena žalba tužiteljice u preostalom dijelu kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u preostalom dijelu (točka II. izreke).

3. Tužiteljica je podnijela reviziju u kojoj navodi da je podnosi protiv presude i rješenja drugostupanjskog suda, ali iz sadržaja revizije proizlazi da je podnosi protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkom II. izreke kojim je potvrđena točka I. i točka III. izreke prvostupanjske presude. Iako nije navela na temelju koje odredbe tužiteljica podnosi reviziju, ista sadržajno predstavlja reviziju iz odredbe čl. 382.a st. 1. al. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP). Predložila je prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu i rješenje na način da se u cijelosti usvoji žalba tužiteljice, podredno ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak revizije u iznosu od 1. 875,00 kn uvećan za sudsku pristojbu.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija je osnovana.

6. S obzirom da je drugostupanjska presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa, u ovom postupku dopuštena je revizija iz odredbe čl. 382.a st. 1. al. 1. ZPP, pa ju je kao takvu ovaj sud i razmatrao. 7. Sukladno odredbi čl. 391. st. 2. ZPP, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju tužitelj u reviziji sadržajno ukazuje.

9. Predmet spora revizijskog postupka je pravilnost odluke nižestuupanjskih sudova o sudskom raskidu ugovora o radu s 18. lipnja 2009. te posljedično tome i naknadi plaće za razdoblje od 19. lipnja 2009. do 30. lipnja 2011.

10. U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno:

- da je tuženik otkazao tužiteljici Ugovor o radu od 17. veljače 2007. Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu bez datuma, navodeći u odluci da rad prestaje 16. ožujka 2009., a zbog prestanka proizvodnje granula za plastiku na čijem je pakiranju radila tužiteljica,

- da je tužiteljica protiv navedene odluke ustala tužbom u ovom parničnom postupku,

- da je tuženik dopisom od 11. lipnja 2009. pozvao tužiteljicu da se vrati na rad,

- da je tuženik 18. lipnja 2009. zaprimio dopis punomoćnika tužiteljice kojim odgovara na dopis tuženika te navodi da tužiteljica prihvaća povratak na rad i radni odnos te traži isplatu neisplaćenih plaća za vrijeme rada i onih od prestanka radnog odnosa,

- da se tužiteljica nije vratila na rad kod tuženika,

- da je tužiteljici rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 1. srpnja 2011. utvrđena opća nesposobnost za rad i priznato pravo na invalidsku mirovinu,

- da je tuženik 30. rujna 2011. podnio zahtjev kojim traži sudski raskid Ugovora o radu s 18. lipnja 2009.

- da je pravomoćnom djelomičnom presudom Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-265/2012 od 27. svibnja 2014. utvrđena nedopuštena Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu,

11. Na temelju tako utvrđenih činjenica, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženiku neprihvatljivo nastaviti radni odnos tužiteljice kod njega nakon 18. lipnja 2009. kada je primio dopis punomoćnika tužiteljice kojim prihvaća povratak u radni odnos, iz razloga što je nije mogao prijaviti ponovno u radni odnos zbog vođenja ovog spora. Stoga primjenom odredbe čl. 116. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 65/95, 17/01, 82/01,114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: ZR) određuje sudski raskid Ugovora o radu s danom 18. lipnja 2009. Nadalje, ocjenjuje da je do prekida rada tužiteljice kod tuženika došlo krivnjom tuženika kao poslodavca nezakonitim otkazivanjem Ugovora o radu, pa stoga prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće za razdoblje od 16. ožujka 2009. do 18. lipnja 2009. u visini utvrđenoj na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka na koji stranke nisu imale primjedbe, sve primjenom odredbe čl. 85. st. 3. ZR. Ujedno, polazeći od sudskog raskida Ugovora o radu s danom 18. lipnja 2009., ocjenjuje neosnovanim i odbija preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade plaće za razdoblje od 19. lipnja 2009. do 30. lipnja 2011. Odbija i tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak na dosuđeni bruto iznos naknade plaće kao neosnovan, kao i zahtjev za plaćanje zatezne kamate na dosuđeni bruto iznos naknade plaće u razdoblju od desetog dana u mjesecu do petnaestog dana u mjesecu za naknadu plaće iz prethodnog mjeseca, ocijenivši ga neosnovanim pozivom na odredbe čl. 14., čl. 36. i čl. 45. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 114/12,43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14 – dalje: ZPD).

12. Drugostupanjski sud djelomično prihvaća žalbu tužiteljice i žalbu tuženika te ukida prvostupanjsku presudu u dijelu kojem je naložena isplata naknade plaće za razdoblje od 16. ožujka 2009. do 18. lipnja 2009. ocijenivši da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 116. ZR kada je tužiteljici dosudio naknadu plaće za zatraženo razdoblje jer joj je po shvaćanju toga suda mogao dosuditi samo naknadu štete. Ujedno, uz obrazloženje kako su troškovi postupka posljedično povezani s naprijed navedenom odlukom, ukida i prvostupanjsko rješenje o troškovima postupka. Nadalje, u preostalom dijelu odbija žalbu tužitelja i potvrđuje prvostupanjsku presudu.

13. Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru razloga pogrešne primjene materijalnog prava prvenstveno se svodi na ocjenu jesu li sudovi, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 116. st. 2. ZR, kada su po zahtjevu tuženika, odredili dan sudskog raskida ugovora o radu s 18. lipnja 2009. te posljedično navedenom jesu li nižestupanjski sudovi pravilno odbili tužiteljicu sa zahtjevom za isplatu naknade plaće za razdoblje od 19. lipnja 2009. do 30. lipnja 2011.

14. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

15. Odredbom čl. 116. st. 1. ZR propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše 18 prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Odredbom stavka 2. istog članka propisano je da odluku iz stavka 1. ovoga članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

16. Sudski raskid radnog odnosa na zahtjev poslodavca jest prestanak ugovora o radu voljom poslodavca u isključivo propisanim okolnostima odredbom čl. 116. st. 2. ZR. U toj situaciji je na poslodavcu da dokaže da zaista postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć. Ukoliko se utvrdi da postoje, na sudu je da utvrdi kada su zaista one nastupile, pa shodno tome odredi dan prestanka radnog odnosa, ujedno vodeći računa da se sa određenim danom prestanka radnog odnosa ostvari i svrha sudske zaštite iz radnog odnosa.

16.1. Potrebno je ukazati da tuženik ne može iz subjektivnih razloga staviti zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, jer presuda u sudskom sporu kojom je tužitelj uspio sa zahtjevom da otkaz nije dopušten, predstavlja osnovu na temelju koje se on kao radnik, vraća u prvobitni položaj kao da nezakonitog otkaza nije ni bilo te na temelju nje ostvaruje sva ona prava koja nije ostvario za vrijeme dok nije radio zbog nezakonitog otkaza. Upravo vraćanje tužitelja kao radnika u položaj kao da nezakonitog otkaza nije ni bilo, predstavlja svrhu ostvarivanja sudske zaštite iz radnog odnosa.

17. Pobijanom odlukom prihvaćen je zahtjev tuženika od 30. rujna 2011. i sudski je raskinut Ugovor o radu s danom 18. lipnja 2009. uz obrazloženje da je neprihvatljivo nastaviti radni odnos tužiteljice nakon 18. lipnja 2009. kada je tuženik primio njezin dopis kojim prihvaća povratak u radni odnos iz razloga što je nije mogao prijaviti ponovno u radni odnos zbog vođenja ovog spora.

18. Takvu ocjenu nižestupanjskih sudova o sudskom raskidu ne prihvaća ovaj sud. 19. Prvenstveno iz razloga što je neutemeljen zaključak nižestupanjskih sudova na kojem temelje odluku o sudskom raskidu da je bilo neprihvatljivo nastaviti radni odnos kada je tuženik primio dopis tužiteljice kojim prihvaća povratak u radni odnos iz razloga što je nije mogao prijaviti ponovno u radni odnos zbog vođenja ovog spora. Pokretanje radnog spora zasigurno ne predstavlja zapreku da tužiteljica ponovno zasnuje radni odnos, a niti bi dopis od 18. lipnja 2009. kojim izražava spremnost za povratak na rad zasigurno mogao predstavljati zakonom propisanu okolnost koja opravdano ukazuje da nastavak radnog odnosa više nije moguć.

19.1. Nadalje i iz razloga što se retroaktivno određenim danom sudskog raskida Ugovora o radu u odnosu na postavljen zahtjev za sudski raskid, ne uspostavlja pravična ravnoteža između interesa radnika i poslodavca, a koja je bila svrha tužiteljeve sudske zaštite iz radnog odnosa a s kojom je uspjela, već ima za posljedicu da se njome ''nagrađuje'' poslodavac koji je radnici dao nedopušten otkaz, a ''kažnjava'' se radnica koja retroaktivno gubi plaću, kao i sva ostala imovinska i socijalna prava koja proizlaze iz radnog odnosa.

20. Stoga je drugostupanjski je sud u pobijanoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 116. st. 2. ZR, kada je zaključio da su s 18. lipnja 2009., nastupile okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, više nije moguć te odredio s tim danom sudski raskid Ugovora o radu po zahtjevu tuženika od 30. rujna 2011.

21. Potrebno je ukazati na pravno shvaćanje zauzeto na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (3/22) održane 4. travnja 2022. koje glasi:„Kad se u parnici utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten dan sudskog raskida ugovora o radu iz čl. 125. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19.) na zahtjev poslodavca ne može se odrediti retroaktivno (za razliku od radnikovog zahtjeva iz st. 1.), odnosno unatrag od dana kada je u parnici podnesen zahtjev tuženog poslodavca za sudski raskid ugovora o radu već najranije od dana podnošenja tog zahtjeva.“, kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III- 1344/2019 od 20. listopada 2020. u kojoj je izraženo shvaćanje da sud ne može retroaktivno u odnosu na dan kada mu je podnesen zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, intervenirati u ugovorni odnos.

21.1. Međutim, iznimno po ocjeni revizijskog suda, ova konkretna činjenična situacija kada je tužiteljica otišla u mirovinu 1. srpnja 2011. i s tim danom ostvarila sva prava iz mirovinskog osiguranja, treba predstavljati izuzetak od izraženog shvaćanja zabrane retroaktivnosti sudskog raskida ugovora o radu u odnosu na postavljen zahtjev poslodavca. Sudskim raskidom s danom prije odlaska tužiteljice u mirovinu, u ovoj se činjeničnoj situaciji, uspostavlja upravo ona pravična ravnoteža između interesa radnika i poslodavca koja bi predstavljala svrhu ostvarivanja sudske zaštite po zahtjevu radnika, a o kojoj su sudovi vodili računa pri gore navedenim izraženim pravnim shvaćanjima, jer u konkretnoj situaciji s danom odlaska tužiteljice u mirovinu njoj bi kao radnici (da nezakonitog otkaza nije bilo) radni odnos ionako prestao po sili zakona te bi posljedično navedenom izgubila sva prava iz radnog odnosa, pa i plaću, a sve iz razloga jer je s tim danom ostvarila sva prava iz mirovinskog osiguranja.

22. Kako je ostvaren razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo u tom dijelu primjenom odredbe čl. 395. st. 1. i st. 3. ZPP preinačiti pobijanu odluku i odrediti sudski raskid ugovora o radu s danom 30. lipnja 2011., kao zadnjim danom prije odlaska tužiteljice u mirovinu (točka I. izreke).

23. Zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava nisu utvrđene odlučne činjenice vezane uz tužbeni zahtjev za isplatu te nema uvjeta za preinaku odluke u tom dijelu, pa je valjalo na temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka II. izreke).

24. Odluka o troškovima postupka u povodu izjavljene revizije ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP (točka III. izreke).

Zagreb, 15. listopada 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil