REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1413/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao nasljednika ĆC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jelena Košutić, odvjetnica u Sesvetama, protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o., OIB 55545787885, sa sjedištem u Zagrebu, Vončinina 3, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Gž-1718/2015-4 od 14. veljače 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj P-204/2013- 54 od 27. travnja 2015., u sjednici održanoj 15. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke naloženo tuženiku isplatiti prednici tužitelja iznos od 13.339,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke sa zateznom kamatom od 7. travnja 2015. do isplate. U točki II. izreke odbijen je zahtjev prednice tužitelja u preostalom dijelu zahtjeva kojim je tražena isplata daljnjeg iznosa od 39.513,00 EUR s pripadajućom zateznom kamatom od 7. travnja 2015. do isplate, kao i u dijelu kojim je tražena isplata iznosa od 319.211,00 kuna (42.369,39 EUR) s pripadajućom kamatom od presuđenja do isplate. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki III. izreke naloženo tuženiku isplatiti prednici tužitelja iznos od 13.427,86 kuna (1.782,18 EUR) sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je u točki IV. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u preostalom dijelu odnosno za iznos od 59.547,14 kuna (7.903,26 EUR), s kamatom od presuđenja do isplate.

2. Drugostupanjskom su presudom odbijene žalba prednice tužitelja i tuženika kao neosnovane te je u cijelosti potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) podnosi pravni slijednik tužiteljice pobijajući je u odbijajućem dijelu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu ukine ili preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

5. Revizija nije osnovana.

6. Odredba članka 392.a stavka 1. ZPP obvezuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijana presuda i ispitana.

7. U odnosu na osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, valja odgovoriti da revizijom nije moguće osporavati pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog pred nižestupanjskim sudovima zato što se revizija iz članka 382. stavka 1. ZPP ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (argument iz članka 385. stavka 1. ZPP). U tom smislu ovi revizijski navodi nisu od značaja na ocjenu pravilnosti pobijane presude.

8. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za isplatu naknade za oduzimanje nekretnine.

9. Između stranaka tijekom postupka nije bio sporno da je prednica tužitelja u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnica nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi pašnjak, cesta, površine 3.402 m² koji je upis u zemljišnoj knjizi takav od osnutka zemljišnih knjiga. Ujedno nije bilo sporno ni da je prednica tužitelja upisana kao posjednica nekretnine u posjedovnom listu u kojem je kultura te nekretnine upisana s 2.902 m² kao pašnjak, a 500 m² kao lokalna cesta, a nije bilo sporno ni da se takav upis glede ceste i pašnjaka vodi od osnutka katastarskog operata od 1951. godine. Također nije sporno ni da se na tom dijelu nekretnine u naravi nalaze rotor i pločnik time da je tuženik bio investitor rekonstrukcije rotora i spomenutog pločnika. Naime, izgradnjom južnog rotora izvršena je rekonstrukcija dijela ceste Pula-Bale-Slovenska granica te izgradnja južnog i sjevernog nogostupa time da je cesta na tom prostoru asfaltirana prije gotovo trideset godina. Vještačenjem provedenim radi identifikacije predmetne nekretnine po vještaku mjerniku Adalbertu Horvatu u postupku koji je prethodio reviziji, utvrđeno je da prostor predmetne nekretnine površine od 500 m² koji je upisan kao lokalna cesta približno i odgovara grafički ucrtanom južnom dijelu nekretnine označenom slovima A-B-G-H-A, dok je prostor u južnom dijelu nekretnine koji obuhvaća rotor zajedno s ostatkom ucrtane ceste te nogostupima istočno i zapadno označen slovima A-B-G-H-I i narančastom bojom, a preostali dio nekretnine označen je slovima C-D-E-F-C i obrubljen zelenom bojom. Pored ovih nespornih činjenica, u postupku je utvrđeno da je predmetna cesta postojala ne samo od osnutka katastarskog operata, već još iz doba Kraljevine Italije. Pored toga, između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno ni da u vezi s oduzimanjem ovog dijela nekretnine nije vođen upravni postupak niti je prednica tužitelja ostvarila naknadu za izvlaštenje nekretnine. Tužbeni je zahtjev u pobijanom dijelu odbijen zbog osnovanosti prigovora zastare (prihvaćen je u nepobijanom dijelu vezanom uz rekonstrukciju nogostupa i izgradnju rotora što je prikazano u nalazu vještaka slovima A-B-C-D-A i označeno crvenom bojom zato što je ocijenjeno da u odnosu na taj dio nije nastupila zastara jer je taj dio oduzet u razdoblju od 2009. do 2013., a tužba je podnesena 2013.).

10. Obrazlažući osnovanost prigovora zastare kao razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva u pobijanom dijelu, sudovi sud imali na umu da je predmetna cesta (naprijed opisani dio označen u skici vještaka narančastom bojom) postojala ne samo od osnutka katastarskog operata 1951., već i od ranije, pa su zbog proteka desetogodišnjeg zastarnog roka propisanog u to vrijeme važećom odredbom članka 14. Zakona o zastari potraživanja, (Službeni list FNRJ br. 40/53 i 57/54), ocijenili da je tražbina prednice tužitelja u tom dijelu zastarjela. To stoga što je ocijenjeno da prednica tužitelja više ne može zahtijevati predaju posjeda te nekretnine od dana kada je ona prenamijenjena i postala javni put i od kada je stekla mogućnost zahtijevati naknadu za protupravno joj oduzeto zemljište (prije više od šezdeset godina), pa je tada dospio njezin odštetni zahtjev. Pritom je ocijenjeno da je rok zastare mogao početi teći usprkos tome što je prednica tužitelja upisana i dalje kao vlasnica predmetnog dijela nekretnine jer zahtjev za naknadu štete zastarijeva od trenutka kada tužitelj više ne može zahtijevati predaju posjeda predmetnog dijela nekretnine iz razloga što je na njemu izgrađena cesta.

11. Neutemeljeno revident osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod ocjene osnovanosti prigovora zastare u odnosu i odbijanje pobijanog dijela zahtjeva.

12. Naime, zastara predstavlja ograničenje prava na pristup sudu, a pravo na pristup sudu je najvažnije jamstvo prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja. Usprkos tome, to pravo nije i ne može biti apsolutno, već je podvrgnuto ograničenjima budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja po tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, neće biti spojiva s pravom na pravično suđenje ako ne teže legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, odluke broj U-III-3062/2019 od 3. studenoga 2020., U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017. i dr.).

13. U smislu naprijed navedenog, zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha, kao što su osiguranje pravne izvjesnosti, pravomoćnosti, zaštite potencijalnih tuženika od zastarjelih zahtjeva, sprječavanje nepravde koja bi mogla nastati ako se od sudaca traži odlučivanje o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti i/ili na osnovi dokaza koji bi mogli biti nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena. Stoga se pretpostavlja da parnične stranke očekuju primjenu tih pravila i na svoj slučaj. Međutim, postojanje zastarnog roka ne znači samo po sebi da je došlo do povrede prava na pristup sudu. Štoviše, u praksi Europskog suda za ljudska prava (Eşim protiv Turske, zahtjev broj 59601/09, presuda od 17 rujna 2013., Vrbica protiv Hrvatske, zahtjev broj 32540/05, presuda od 1. travnja 2010. i dr.), jednako kao i u praksi domaćega Ustavnog suda (primjerice, U-III-3062/2019 od 3. studenoga 2020., U-III-2015/2016 od 19. prosinca 2017.), pitanje legitimnosti zastare kao mogućeg ograničenja prava na pristup sudu u pravilu se ne dovodi u pitanje i posebno se ne problematizira, osim ako se ocijeni da je ograničenje u okolnostima konkretnog slučaja nerazmjerno, odnosno da nije uspostavljena pravična ravnoteža između nametnutog ograničenja i cilja koji se želi postići.

14. U tom smislu ESLJP, uzimajući u obzir specifične okolnosti konkretnog slučaja, preispituje odnos subordinacije subjektivnog zastarnog roka objektivnom roku, pa se neproporcionalnim ograničenjem smatra uređenje kada je oštećenik bio u nemogućnosti pristupiti sudu jer je njegov zahtjev za naknadu štete zastario istekom objektivnog roka, a on je zbog opravdanih razloga za štetu i njezin opseg saznao naknadno. Stoga je za ocjenu osnovanosti zahtjeva za naknadu štete zbog oduzimanja dijela nekretnine nužno utvrditi može li se primjena zakonskih rokova smatrati predvidivom za tužitelja s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i specifične okolnosti svakog pojedinog slučaja.

15. U okolnostima konkretnog slučaja, pak, sadržaj iskaza tužitelja kako je utvrđen u postupku koji je prethodio reviziji, ukazuje da je predmetni dio nekretnine već prema saznanjima tužitelja predstavljao cestu još i prije trideset godina time da je sam tužitelj na tu cestu dolazio svakih dvije do tri godine, što znači da je tužitelju već odavno bila poznata činjenica oduzimanja u reviziji spornog dijela predmetne nekretnine, odnosno imao je saznanje o štetnom događaju koji mu je prouzročio štetu. U takvim prilikama, a kod činjenice da je primjena zakonskih rokova za tužitelja i njegovu prednicu bila dostatno predvidiva s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti slučaja, odredba o roku zastare u konkretnom slučaju nije primijenjena proizvoljno. Pored toga, revizijski sud ocjenjuje i da deset godina koliko je trajao rok za zastaru po mjerodavnom propisu nije nerazmjerno kratko razdoblje. Imajući sve to na umu, revizijski sud ocjenjuje da odbijanijem pobijanog dijela tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi nisu primjenom odredbe mjerodavnog zakona o nastupu zastare nerazmjerno ograničili pravo tužitelja i njegove prednice na pristup sudu. Štoviše, odbijanje pobijanog dijela tužbenog zahtjeva u opisanim prilikama predstavlja ravnotežu između nametnutog ograničenja i naprijed navedenog cilja koji se tim ograničenjem nastoji postići.

16. Valja napomenuti da ovakvo pravno shvaćanje nije u suprotnosti s praksom revizijskog suda (primjerice, Rev-807/2016-3 od 6. listopada 2020.), kao ni pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 123/2024-5 od 27. svibnja 2024. koje glasi:

„Zahtjev za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka (radi izgradnje prometnice), zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), s tim da zastara počinje teći onog trenutka kada tužitelj kao prijašnji vlasnik objektivno više nije mogao s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju te nekretnine u posjed, što je zapravo trenutak izgradnje ceste i završetka radova. Iznimno, u implementaciji sadržaja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3062/2019 od 3. studenoga 2020., u okolnostima kada je tužitelj kao bivši vlasnik zbog specifičnih okolnosti konkretnog slučaja iz opravdanih razloga za promjenu namjene nekretnine saznao naknadno istekom navedenog objektivnog zastarnog roka, zastara počinje teći od onog trenutka kada je saznao za promjenu namjene nekretnine neovisno od trenutka kada objektivno više nije mogao s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju u posjed te nekretnine, tj. neovisno od trenutka izgradnje ceste i završetka radova.“.

17. Slijedom svega naprijed navedenog, revizijski sud smatra da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

18. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP.

Zagreb, 15. listopada 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil