REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4293/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednica vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, Dragana Katića, mr.sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Bebek, odvjetnik u Sisku, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2393/2023-2 od 12. lipnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-284/2022-20 od 6. srpnja 2023., u sjednici održanoj 15. listopada 2024.,

r i j e š i o j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije, odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2393/2023-2 od 12. lipnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-284/2022-20 od 6. srpnja 2023.

2. Na prijedlog nije odgovoreno.

3. Tuženik je prijedlog za dopuštenje revizije podnio pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23, - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja za koja smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu koja glase:

"1. U smislu odredaba čl. 219. i 221.a Zakona o parničnom postupku na kojoj parničnoj strani leži teret dokaza o tome da se tužitelj može smatrati potrošačem, u situaciji kada se tijekom postupa pojave okolnosti koje bi otklanjale svojstvo potrošača na strani tužitelja, i to sve s obzirom na pojam potrošača iz članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03)?

2. Je li sud temeljem tuženikovog prigovora radi prebijanja (procesnopravnog prigovora radi prebijanja), a u slučaju da utvrdi ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli u CHF-u (kao prethodno pitanje ili usvajanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva), dužan utvrditi postojanje tražbine tuženika s osnove manje plaćenih iznosa za razdoblje kad je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita, kao i s osnove pozitivnih tečajnih razlika nastalih prilikom isplata iz depozita u razdoblju kada je tečaj CHF bio viši od tečaja CHF po kojem je oročen depozit, te izvršiti prijeboj međusobnih potraživanja tužitelja i tuženika, a sve uzimajući u obzir odredbu članka 323. Zakona o obveznim odnosima.

3. Obzirom na primijenjeni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare te da je ista ponovno počela teći pravomoćnošću odluka u kolektivnom sporu, ali i obzirom na noviji stav VSRH sa sjednice Građanskog odjela od 30.01.2020. broj Su-IV-47/2020 iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, ima li se smatrati da i zatezne kamate na restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 29. stavka 1. ZOO-a počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora?

4. Ima li se u svjetlu Direktive 93/13 kao i odluke Suda EU u predmetu broj C- 81/19 i C-243/20 smatrati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF na način kako je ista ugovorena odredbom članka 7. stavka 3. predmetnog ugovora o kreditu isključena od ispitivanja nepoštenosti, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom članka 22. ZOO-a?".

4. Postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije, nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu odredbe čl. 385.a ZPP st. 1.

5. U odnosu na prvo naznačeno pitanje treba reći da iz utvrđenja proizlazi da je tužitelj fizička osoba koja je podigla stambeni kredit dok tuženik, jer svaka stranka dokazuje svoje navode, nije dokazao suprotno. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da je tuženik trebao dokazati svoje navode (da tužitelj eventualno nije potrošač) što tuženik nije učinio. Osim toga, kao razlog važnosti za ovo pitanje tuženik se pozvao na niz odluka županijskih sudova kojima su ukinute prvostupanjske odluke. Međutim ukidna odluka drugostupanjskog suda ne može biti razlog važnosti jer pravno shvaćanje izraženo u ukidnom rješenju drugostupanjskog suda ne veže ni prvostupanjski sud, pa ni žalbeni sud kad u nastavku postupka pravomoćno odlučuje u istom sporu, jer eventualno odustajanje od prethodno izraženog pravnog shvaćanja može biti vezano uz jasnije sagledavanje nekog pravnog pitanja, instituta i slično (tako i u odlukama ovog suda poslovni broj Revt- 366/16 od 6. listopada 2021., Revr-45/17 od 5. lipnja 2018. i dr.).

6. U odnosu na treće i četvrto pitanje, navodi se da je riječ o pitanjima u odnosu na koja pobijana odluka ne odstupa od ranije ustaljene prakse ovoga suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018. i Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitati sudsku praksu.

6.1. U odnosu na drugo postavljeno pitanje navodi se kako iz sadržaja spisa ovog suda, oformljenog u smislu odredbe čl. 387. st. 4. ZPP, proizlazi da je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja (obrazloženje prvostupanjske presude), te da o njemu izrekom prvostupanjske presude nije odlučeno na način da je utvrđeno (ne)postojanje tuženikove tražbine. Isto tako ne proizlazi da je podnesen prijedlog za donošenje dopunske odluke o tom tuženikovu prigovoru. (I uvidom u sustav e-spisa ne proizlazi da je takav prijedlog podnesen). Kada izrekom u prvostupanjskoj odluci nije odlučeno o tom prigovoru radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP) tuženik je imao na dispoziciji predložiti donošenje dopunske presude, sukladno odredbi čl. 339. st. 1. ZPP, a kako nije, to se u smislu st. 2. ZPP te odredbe smatra da je tuženikov prigovor radi prebijanja povučen.

6.2. Nastavno, za navesti je da je u odluci proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe u CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita."

6.3. Slijedom navedenoga ni to postavljeno pitanje nema zahtijevanu važnost u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, jer ne egzistira prigovor radi prebijanja.

7. Stoga, s obzirom da u odnosu na postavljena pravna pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci pod toč. I. 8. Tuženik je prijedlog za dopuštenje revizije podnio pozivom i na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP. Tuženik navodima iznesenim u tom kontekstu u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da bi mu tijekom provedenog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP. On u prijedlogu ističe da zahtjevi prava na pravično suđenje podrazumijevaju da sudovi prilikom odlučivanja o pravima i obvezama stranaka u obrazloženju odluka iznesu relevantne razloge, a ne da propuste uzeti u obzir činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke odnosno propuste obuhvatiti sve važne aspekte razmatranog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku suda (mjerilo relevantnosti) te da su oba nižestupanjska suda u ovom postupku postupila suprotno tom načelu, i to na način da prvostupanjski i drugostupanjski sudovi uopće nisu ušli u meritum odluke broj C-81/19, dok prvostupanjski sud, pak, uopće nije ništa rekao po tom pitanju, iako je tuženik tijekom postupka ukazivao na tu odluku i primjenu te odluke na ovaj spor. Međutim, upravo je ovaj sud u odluci Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. naznačio u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima (koje su banke u tom postupku kao trgovci, pa tako i ovdje tuženik, u naznačenim razdobljima sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima) uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, da prihvaća razloge iz drugostupanjske presude u tom predmetu, a to su u bitnome - da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima. U ovom predmetu su se nižestupanjski sudovi pozvali na učinke iz tog spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pa nižestupanjske odluke sukladno načelu relevantnosti i dostatnosti imaju pravilne i potpune razloge, a pravilno je primijenjeno materijalno pravo. Zbog toga svoje tvrdnje, u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP tuženik nije učinio vjerojatnim.

9. Radi navedenog na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a, odlučeno kao u izreci pod toč. II.

10. Treba istaknuti da ZPP na poznaje institut eventualnog zahtjeva za izuzeće sudaca (ovdje: sudaca članova vijeća revizijskog suda) stoga paušalne navode tuženika da bi se, ako eventualno postoje razlozi za izuzeće, sudac/suci trebali izuzeti od odlučivanja u ovom predmetu, ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće u smislu odredba ZPP.

Zagreb, 15. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić