REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2533/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Visa, Trg 30. svibnja 1992. br. 2, OIB: 76486299480, kojeg zastupa punomoćnik Vinko Samardžić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika ŽA iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici iz ZOU Ivica Restović i Vedrana Garafulić Kukoč iz Splita, radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli – Poli poslovni broj Gž-965/2017-2 od 19. veljače 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-10780/15 od 5. lipnja 2017., u sjednici održanoj 15. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e :

Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Puli – Poli poslovni broj Gž-965/2017-2 od 19. veljače 2018., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-10780/15 od 5. lipnja 2017.

r i j e š i o  j e :

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužitelja protiv odluke o troškovima parničnog postupka sadržane u presudi Županijskog suda u Puli – Poli poslovni broj Gž-965/2017-2 od 19. veljače 2018., kojom je potvrđena odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u toč. II. izreke presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-10780/15 od 5. lipnja 2017.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je tužitelj vlasnik nekretnine k. č. zgr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te da se temeljem te presude upiše pravo vlasništva na navedenoj nekretnini u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu za cijelo, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika za cijelo, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude. Pod toč. II. izreke tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi trošak postupka od 16.850,00 kn.

2. Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog odluke o troškovima postupka. Predlaže da ovaj sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija protiv dijela odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

6. Pobijana presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP) uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

7. Revident tvrdnju o počinjenoj bitnoj povredi iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP temelji na tome da je prvostupanjski sud nije vodio računa o tome da je rok za podnošenje brisovne tužbe (a time i tužbe za ispravak) vremenski ograničen samo u odnosu na poštenog trećeg stjecatelja, a ne i u odnosu na neposrednog stjecatelja odnosno nepoštenog trećeg stjecatelja; da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti da je tuženik neposredni stjecatelj po spornom upisu i da u tom slučaju pravo na podnošenje tužbe za ispravak nije vremenski ograničeno. Pri tom ističe da prvostupanjski sud o navedenom nije obrazložio svoju odluku pa da se ista ne može ni ispitati.

8.1. Osnovano revident ističe da nije obrazloženo u odnosu na neposrednog stjecatelja, ali to nije pravno relevantno iz razloga kako slijedi.

8.2. Osnovani su revizijski navodi tužitelja da je pravo na podnošenje brisovne tužbe sukladno odredbi čl. 129. st. 2. toč. 2. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98,137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13 – dalje ZZK), vremenski ograničeno kad je osoba u čiju je korist provedena uknjižba raspolagala knjižnim pravom u korist poštenog stjecatelja (tako i u odluci ovoga suda br. Rev-1092/2008-3 od 20. travnja 2011.), a što u ovom slučaju nije riječ s obzirom da bi u kontekstu brisovne tužbe kada bi to i bila, tuženik bio neposredni stjecatelj.

8.3. Rok za podnošenje brisovne tužbe protiv neposrednog stjecatelja, tj. protiv osobe u čiju je korist provedena nevaljana uknjižba nije istekao prema čl. 129. st. 1. ZZK, sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati (tako i u odluci ovoga suda br Rev.2402/11-2 od 30. ožujka 2016.).

8.4. Međutim, s obzirom da je shvaćanje ovoga suda da se u konkretnom slučaju imajući u vidu kako je postavljen tužbeni zahtjev radi o vlasničkoj tužbi, a ne pravoj brisovnoj tužbi, eventualno neka hibridna brisovna tužba, bez obzira što sudovi nisu dali obrazloženje u odnosu na vremenski rok za podnošenje brisovne tužbe u odnosu na neposrednog stjecatelja, to ne dovodi do utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke, jer je tužbeni zahtjev odbijen i iz drugih razloga. Naime, sudovi polaze od utvrđenja da tužitelj nije dokazao niti pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva sukladno odredbi čl. 114. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06, dalje ZVDSP), niti da je nastupio raskidni uvjet u svezi s neispunjenjem obveze izgradnje objekta od strane tuženika u roku od tri godine od potpisivanja ugovora, niti da je uknjižba u korist tuženika nevaljana kao ni da tuženik u vrijeme zaključenja pravnog posla i podnošenja prijedloga za upis nije bio u dobroj vjeri.

8.5. Ujedno je za primijetiti kada se analizira odredba čl. 129. st. 2. ZZK, sve kada bi se u konkretnom slučaju i radilo o brisovnoj tužbi, tužitelju je svakako prošao rok za podnošenje iste, s obzirom da je navedenom odredbom propisano da je nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom, ovlašten zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drugačije određeno. Također se napominje da bi tužitelju pod pretpostavkom da se radi o brisovnoj tužbi, svakako protekao rok koji se računa od nevaljanog knjižnog upisa, imajući na umu da tužitelj nije dokazao da se zapravo radi o nevaljanom upisu u korist tuženika.

9. Tvrdnje revidenta kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje, jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

10.1. U ovom postupku tužitelj zahtjev za utvrđenje i uknjižbu prava vlasništva temelji na činjenici da je tuženik upisan kao vlasnik nekretnine čest. zgr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] rješenjem suda broj: Z-606/08 i to na temelju Rješenja Skupštine Općine Vis, Komisije za uzimanje i davanje građevinskog zemljišta na korištenje br. 02-831/1-82 od 14. rujna 1982. i Ugovora kojeg su 18. listopada 1982. sklopili Skupština Općine Vis, Komisija za uzimanje i davanje građevinskog zemljišta na korištenje i tuženik br. U-253/82, tvrdeći da tuženik nije stekao pravo vlasništva temeljem tog Rješenja i Ugovora slijedom čega da je pogrešna i nezakonita uknjižba prava vlasništva na ime tuženika u odnosu na tu nekretninu, a to iz razloga što mu je ta nekretnina dodijeljena od strane Komisije za izgradnju kuće za odmor, a potom je sklopljen i Ugovor kojim je tuženiku određena naknada za ustupljeno građevinskog zemljište, ali i obveza izgradnje objekta na predmetnoj nekretnini u roku od 3 godine računajući od dana potpisivanja Ugovora, dok mu za slučaj da ne ispuni obvezu izgradnje objekta u roku od 3 godine prestaje pravo korištenja na zemljištu i nastaje obveza predaje zemljišta tadašnjoj Općini Vis bez prava na povrat uplaćenog iznosa, a da tuženik nije izgradio kuću za odmor u ugovorenom roku. Također tužitelj ističe da neispunjenje ugovora u predviđenom roku dovodi do automatskog raskidanja ugovora, pa da su se stoga ostvarili uvjeti za prestanak prava korištenja nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u korist tuženika.

10.2. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je Rješenjem Skupštine Općine Vis, Komisije za uzimanje i davanje građevinskog zemljišta na korištenje br. 02-831/1-82 od 14. rujna 1982., tuženiku dodijeljena na korištenje građevinska parcela k. č. zgr. [katastarska čestica] za izgradnju kuće za odmor,

- da je između Skupštine Općine Vis, Komisije za uzimanje i davanje građevinskog zemljišta na korištenje i tuženika zaključen Ugovor 18. listopada 1982., kojim je tuženik primio od pravnog prednika tužitelja na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište uz obvezu plaćanja naknade u iznosu od 70.316 tadašnjih dinara i izgradnje kuće za odmor u roku od 3 godine,

- da je tuženik u cijelosti podmirio ugovorenu cijenu isplatom iznosa od 4.000 tadašnjih dinara jamčevine i naknadu za ustupljeno zemljište od 70.316 tadašnjih dinara,

- da je tuženik 24. studenog 2008. podnio prijedlog za uknjižbu prava vlasništva temeljem navedenog Rješenja Općine Vis i Ugovora od 18. listopada 1982., te je rješenjem prvostupanjskog suda br. Z-606/08 od 9. srpnja 2010. prihvaćen prijedlog i dopušten upis prava vlasništva tuženika uz prethodno brisanje vlasništva Općine Vis na predmetnoj nekretnini,

- da je navedeno rješenje poslovni broj Z-606/08 od 9. srpnja 2010. dostavljeno tužitelju 29. listopada 2010. te isti na rješenje nije izjavio žalbu,

- da je očevidom utvrđeno da je na predmetnoj nekretnini izgrađen prizemni objekt koji je zatečen u urednom, opremljenom i namještenom stanju,

- da je tužba podnesena 30. listopada 2015.

10.3. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, iz razloga što nisu ostvarene pretpostavke propisane odredbom čl. 114. st. 1. ZVDSP s obzirom da tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi bio razvidan pravni temelj stjecanja vlasništva. U odnosu na navode iz tužbe usmjerene na pogrešnu i nezakonitu uknjižbu tuženika u zemljišnoj knjizi, prvostupanjski sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije postavljen radi utvrđenja ništavosti isprava temeljem kojih je tuženik postigao upis prava vlasništva i s tim u vezi na pravnu nevaljanost njegove uknjižbe, uz nalog brisanja upisa i vraćanja na stanje prije toga, pri čemu je sud zaključio da tužitelj nije dokazao da je uknjižba u korist tuženika nevaljana niti da tuženik u vrijeme zaključenja pravnog posla i podnošenja prijedloga za upis nije bio u dobroj vjeri. Također prvostupanjski sud zaključuje da je Ugovor iz 1982. proizveo pravne učinke između njegovih sudionika s obzirom da je tuženik podmirio dužnu naknadu, što tužitelj ne spori, kao i da je tuženik tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća izgradio objekt u skladu s uvjerenjem o uvjetima uređenja prostora od 30. rujna 1983. dok u odnosu na tvrdnju tužitelja o navodnom prekoračenju roka za gradnju kuće za odmor sud zaključuje da tužitelj te navode nije ničim dokazao. Nadalje ukoliko bi se tužbu promatralo kao brisovnu tužbu, prvostupanjski sud zauzima shvaćanje da je ista podnesena nakon proteka zakonom propisanih rokova. Imajući u vidu da u zemljišnoknjižnom postupku upisa tuženika u zemljišnu knjigu 2008, tuženik nije reagirao žalbom niti iznosi ikakve primjedbe na rješenje o upisu tuženika od 9. srpnja 2010., niti je pravodobno podnio brisovnu tužbu ili na bilo koji drugi način osporavao valjanost isprava, prvostupanjski sud je i iz tog razloga odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

10.4. Drugostupanjski sud potvrđujući prvostupanjsku odluku ističe da niti drugostupanjski sud ne nalazi niti jedan razlog zbog kojeg bi tuženik bio nesavjesni i nepošteni stjecatelj predmetne nekretnine koju je dobio na korištenje od pravnog prednika tužitelja na kojoj je izgradio objekt sukladno ugovoru i platio cijenu ugovorenu predmetnim ugovorom, te da se tužitelj neosnovano poziva na odredbu čl. 197. ZZK, jer se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi za ispravak upisa na koji imaju pravo osobe o čijim prigovorima i prijavama zemljišnoknjižni sud nije u cijelosti ili djelomično udovoljio u ispravnom postupku ili osobe čiji je upis ili prvenstveni red upisa odlukom donesenom u ispravnom postupku zemljišnoknjižni sud naredio izmijeniti i nadopuniti ili izbrisati.

11. Revizijski navodi tužitelja u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava svode se na tvrdnju da tuženik nije stekao pravo vlasništva temeljem Rješenja Skupštine Općine Vis od 14. rujna 1982., kao i Ugovora od 18. listopada 1982., slijedom čega da je pogrešna, nepodobna i nezakonita uknjižba prava vlasništva na ime tuženika, jer da je nastupio raskidni uvjet iz predmetnog ugovora, te da je isti raskinut samom činjenicom da nije nastupio uvjet koji je u ugovoru bio ugovoren, a to je izgradnja objekta u roku od 3 godine, a neispunjenje ugovora u predviđenom roku da dovodi do automatskog raskidanja ugovora, pa kako tuženik nije postupio u skladu s Ugovorom od 17. listopada 1982. tako da su se ostvarili uvjeti za prestanak prava korištenja predmetne nekretnine. Nadalje revident ističe da tuženik nije ishodio pravomoćnu uporabnu dozvolu koja označava dovršetak gradnje, pa da stoga tuženik nije niti mogao zatražiti od Skupštine Općine Vis izdavanje tabularne isprave za upis prava vlasništva temeljem koje bi tuženik zapravo jedino mogao steći ovlaštenje za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini.

12.1. Imajući u vidu revizijske navode valja navesti da je Skupština Općine Vis svojim rješenjem od 14. rujna 1982. tuženiku dala na korištenje predmetnu nekretninu, u vrijeme donošenja rješenja, neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu, u skladu s tada važećim Zakonom o građevinskom zemljištu ("Narodne novine", broj 54/80) te je u skladu s odredbom čl. 44. st. 1. tog Zakona i sklopljen Ugovor između Općine Vis, pravnog prednika tužitelja i tuženika koji sadrži i klauzulu pravovaljanosti javnog pravobranioca od 17. prosinca 1982. u skladu s čl. 44. st. 2. istog Zakona. Tim Ugovorom u čl.4. ugovoreno je da će se u slučaju da novi korisnik ne ispuni obvezu iz čl.2. (uplata ugovorenog iznosa za korištenje od 70.316,00 dinara) i čl.3. (obveza izgradnje kuće za odmor prema odobrenju za građenje u roku od tri godine od dana potpisivanja ugovora) utvrditi da je prestalo pravo korištenja na zemljištu koje je predmet tog ugovora, a nakon što se osiguraju dokazi o vrijednosti eventualno izvršenih radova na tom zemljištu.

12.2. Odredbom čl. 46. st. 1. Zakona o građevinskom zemljištu određeno je da će Skupština općine rješenjem utvrditi da je prestalo pravo korištenja građevinskog zemljišta i da ga je korisnik dužan predati u posjed općini ako nije u određenom roku izgradio predviđeni objekt ili nije na njemu izveo znatnije radove u odnosu na prirodu objekta koji je bio dužan izgraditi na tom zemljištu, a prije donošenja rješenja utvrdit će se koji radovi i u kojoj vrijednosti su izvedeni. Prema stavku 3. istog članka protiv rješenja iz stavka 1. ne može se izjaviti žalba ali se može pokrenuti upravni spor, dok je stavkom 4. propisano da se prestankom prava korištenja raskida ugovor iz čl. 44. tog Zakona.

12.3. Revizijski navodi o prestanku ugovora kojim sadržajno ukazuje na primjenu odredbe čl. 74. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/96) kao i naprijed citirane zakonske odredbe Zakona o građenju prema kojem je kao lex specialis valjalo prosuđivati je li prestalo pravo korištenja građevinskog zemljišta (je li Ugovor od 18. listopada 1982. raskinut sukladno čl. 44. st. 4. tog Zakona), nisu od odlučnog značaja za razrješenje ovoga spora niti utječu na zakonitost i pravilnost pobijane odluke s obzirom da tužitelj niti u tužbi, a niti tijekom postupka nije tvrdio niti ponudio ikakav dokaz, da je njegov pravni prednik odnosno Skupština Općine Vis, donijela rješenje kojim je utvrdila da je tuženiku prestalo pravo korištenja dodijeljenog građevinskog zemljišta i da ga je dužan predati u posjed općine iz razloga što nije u ugovorenom roku od tri godine od sklapanja ugovora izgradio kuću za odmor.

12.4. Također, neosnovane su i tvrdnje revidenta da Rješenje Skupštine Općine Vis od 14. rujna 1982. te na temelju tog rješenja sklopljeni Ugovor između Skupštine Općine Vis i tuženika, nisu isprave na temelju kojih je tuženik mogao upisati svoje pravo vlasništva jer prema čl. 44. st. 3. Zakona o građevinskom zemljištu uknjižba prava korištenja građevinskog zemljišta na novog korisnika vrši se na temelju ugovora iz stava 1. ovoga člana na koji je nadležno javno pravobranilaštvo dalo mišljenje (broj M-47/82 od 17. prosinca 1982. kako to proizlazi iz stanja spisa list 37.) o njegovoj pravnoj valjanosti i pravomoćnog rješenja iz člana 35. tog Zakona (rješenja o davanju na korištenje zemljišta).

12.5. Slijedom navedenoga upis prava vlasništva tuženika nije nevaljan, a niti je tim upisom povrijeđeno knjižno pravo tužitelja, jer u propisanom postupku njegov pravni prednik nije utvrdio prestanak prava korištenja a nije ni raskinuo Ugovor koji je sklopljen s tuženikom 18. listopada 1982.

12.6. S obzirom da tužitelj, niti njegov pravni prednik, u propisanom postupku prema odredbama Zakona o građevinskom zemljištu nije utvrdio prestanak prava korištenja a nije ni raskinuo Ugovor koji je sklopljen s tuženikom 18. listopada 1982., ovaj sud je zaključio da revizijski navodi nisu osnovani.

13. Ističe se da je ovaj sud ocijenio da u konkretnom slučaju s obzirom kako je tužbeni zahtjev postavljen, nije riječ ni o pravoj brisovnoj tužbi propisanoj odredbom čl. 129. st. 1. i st. 2. ZZK, a ni o tužbi za ispravak propisanoj odredbom čl. 197. ZZK. 14. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

15. S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena revizija tužitelja, to je reviziju u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

16.1. Budući da tužitelj reviziju podnosi i protiv odluke o troškovima postupka, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

16.2. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i 3. ZPP revizija tužitelja protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena.

Zagreb, 15. listopada 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil