Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2236/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Vlaste Feuš sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nike Grospić Ivasović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. S., L., P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice G. P. ž. M. (u zemljišnoj knjizi omaškom uknjižena i kao G. P. ž. M.) D., V. A., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. L., odvjetnica u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice, protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1015/2023 od 18. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1015/2023 od 18. prosinca 2023.

II Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj Z. S., L., P., OIB: … stekao pravo vlasništva nekretnine oznake k.č.br. … upisane u zemljišnoknjižni uložak broj: … k.o. L. ukupne površine 153 m2, a što je tuženica G. P. ž. M. (u zemljišnoj knjizi omaškom uknjižena i kao G. P. ž. M.) D., V., A., OIB: …, dužna priznati i trpjeti te da tužitelj na temelju ove presude, a po njenoj pravomoćnosti, izvrši prijenos prava vlasništva na navedenoj nekretnini na svoje ime, uz istovremeni upis brisanja tog prava sa imena tuženice, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove predmetnog parničnog postupka u iznosu od 995,42 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žali se tuženica iz razloga bitne povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. Predlaže da sud drugog stupnja usvoji žalbu kao osnovanu i preinači pobijanu prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev bude u cijelosti odbijen kao neosnovan uz naknadu troška tuženici, podredno istu ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda.

4. Žalba tuženice je neosnovana.

5. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud ostvario je žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), a na koju povredu u žalbi ukazuje tuženica. Pobijana presuda slijedom navedenoga ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati, jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, budući nije dao razloge o zakonskim pretpostavkama za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, osim što se pozvao na odredbu čl. 114. i 128. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17-dalje: ZV).

6. Kako su ispunjene sve zakonske pretpostavke za to, ovaj sud drugog stupnja sukladno odredbi čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP sam je utvrdio bitne činjenice i prvostupanjsku odluku temeljem tog utvrđenja potvrdio.

7. Tuženica u žalbi ukazuje i na apsolutno bitnu povredu odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP navodeći da joj nisu dostavljene fotografije lica mjesta sačinjene po sudskom vještaku te da se na iste nije imala priliku očitovati. Da bi bila ostvarena apsolutno bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a potrebno je da je sud svojim nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nekoj od stranaka doista oduzeo mogućnost raspravljanja pred sudom, odnosno da postupanje suda rezultira stvarnom nemogućnošću stranke da raspravlja pred sudom. Iz svega što je sama tuženica navela vidljivo je da takvog postupanja suda nije bilo.

7.1. Naime, sud prvoga stupnja proveo je očevid na licu mjesta dana 26. ožujka 2021., a na kojem očevidu je bila nazočna punomoćnica tuženica. Slijedom navedenoga ista je mogla neposrednim opažanjem očitovati se glede stanja na terenu, pa se stoga ukazuju neosnovani žalbeni navodi glede nedostavljanja fotografija lica mjesta.

8. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva nekretnine dosjelošću te prijenos prava vlasništva uz istovremeni upis brisanja tog prava sa imena tuženice.

9. Tužitelj tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da je u nesmetanom i mirnom posjedu predmetne nekretnine više od 30 godina, a ranije njegov otac pok. A. S. koji da je tu nekretninu stekao usmenom zamjenom sa pok. M. P. čiji nasljednici su u Katastru evidentirani kao posjednici predmetne nekretnine i to na način da je svoju nekretninu čest. br. … k.o. L. mijenjao za predmetnu. Kasnije da je pok. M. P. čest. … k.o. L. prodao te da je danas u zk. ul … k.o. L. uknjižen novi vlasnik I. H.. Navedena zamjena da nije provedena u zemljišnim knjigama odnosno u katastru i da zbog toga predmetna nekretnina nije navedena u rješenju o nasljeđivanju koje je doneseno iza pok. A. S..

10. Sud prvoga stupnja utvrdio je da je prednik tužitelja, njegov otac predmetnu nekretninu stekao u vlasništvo temeljem usmene zamjene sa M. P. koji je ovome za predmetnu nekretninu u zamjenu dao svoju nekretninu u L. na predjelu Z. te da je odmah po zamjeni koja je bila 80-tih godina prošlog stoljeća, točnije 1983./1984. stupio u posjed predmetne nekretnine na način da je istu obrađivao, a da ga nitko nije ometao u posjedu, a što su potvrdili brojni svjedoci, slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan.

11. U ovom drugostupanjskom postupku po žalbi tuženice sporno je je li prednik tužitelja izvršio zamjenu sporne nekretnine, pa time i osnovanost tužbenog zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću.

12. Za ukazati je sudu prvoga stupnja da za stjecanje stvarnih prava na nekretninama temeljem odredbe čl. 388. st. 2. ZV, mjerodavni su propisi koji su bili važeći u vrijeme stjecanja takvog prava. Ako su rokovi koji su za stjecanje stvarnih prava određeni ZV-om, počeli teći prije njegovog stupanja na snagu, dakle 1. siječnja 1997. tada isti nastavljaju teći sukladno čl. 388. st. 2. ZV-a, ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen ZV-om, ako bi počeo teći u času njegovog stupanja na snagu (čl. 188. st. 3. ZV-a).

13. Slijedom iznijetog tužitelj je predmetni posjed ostvarivao tijekom primjene dva propisa i to Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (”Narodne novine” broj 53/91; dalje u tekstu skraćeno: ZOVO) koji se počeo primjenjivati 1. rujna 1980. godine do donošenja ZV 1. siječnja 1997., a potom po odredbama ZV.

14. Pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću su: sposobnost stjecatelja, sposobnost stvari, posjed određene kvalitete i vrijeme dosjelosti propisane zakonom.

15. Dosjelost je originarni način stjecanja prava vlasništva na temelju zakona, što znači da onaj kojemu se glede neke stvari ispune (zakonom određene) pretpostavke stječe samim tim pravo vlasništva na stvari u trenutku ispunjenja tih pretpostavki. Dosjelost kao originaran način stjecanja prava vlasništva na tuđoj stvari njezinim posjedovanjem kroz određeno vrijeme propisano zakonom, u ovom slučaju nekretnine, uređena je i odredbom čl. 28. st. 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (Narodne novine, br. 53/91 – dalje: ZOVO), a pritom valja razlikovati redovnu (st. 2.) i izvanrednu dosjelost (st. 4.).

16. Za redovnu dosjelost u smislu odredbe čl. 28. st. 2. ZOVO-a zahtijeva se kvalificirani posjed (zakonit, savjestan/pošten i istinit) i određeno vrijeme (10 godina) koje počinje teći onoga dana kada je posjednik stupio u posjed stvari – nekretnine, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. Za izvanrednu dosjelost stjecanja prava vlasništva na nekretninama u smislu odredbe čl. 28. st. 4. ZOVO-a potreban je savjestan posjed, te protek vremena od 20 godina neprekidnog posjedovanja, u koje vrijeme se uračunava i vrijeme posjedovanja prethodnika (odgovarajuće kakvoće posjedovanja), a što je uređeno odredbom čl. 30. st. 1. i 2. ZOVO, dok je u smislu odredbe čl. 159. st. 3. ZV-a potreban samostalan posjed koji je barem pošten (savjestan) te protek vremena od 20 godine neprekidnog samostalnog posjedovanja.

17. Zakonit je onaj posjed koji se temelji na valjanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva (pravni posao), savjestan (pošten) je onaj posjed kada posjednik ne zna i ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, dok je istinit onaj posjed koji nije stečen ni silom, ni prijevarom, a niti zloupotrebom povjerenja.

18. Odredbom čl. 18. st. 1. ZV propisano je da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed). Posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom ni zlouporabom povjerenja (čl. 18. st. 2. ZVDSP). Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (st. 3.). Posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom ni potajno ili prijevarom i zlouporabom povjerenja a pošten je ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti ima dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, s tim da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (čl. 18. st. 4. ZVDSP), a sukladno st. 5. istog članka posjed se smatra poštenim osim ako se dokaže suprotno.

19. Odredbe u pogledu vremena i kakvoće posjeda potrebnih za stjecanje vlasništva nekretnine dosjelošću, s uračunavanjem posjedovanja prednika, sadržane su i u odredbama čl. 159. st. 1. do 3. i čl. 160. ZV, dok je kakvoća posjeda propisana odredbama čl. 72. ZOVO, odnosno odredbama čl. 18. ZV.

20. Savjesnost/poštenje posjeda se pretpostavlja, osim ako se dokaže suprotno (čl. 72. st. 3. ZV, odnosno čl. 18. st. 5. ZV), pa je na tuženiku bio teret dokaza činjenice da tužitelj nije bio pošten posjednik.

21. Pravo na posjed ima ona osoba koja ima objektivno valjani titulus odnosno naslov stjecanja, a posjed koji se ne zasniva na valjanoj pravnoj osnovi je nezakonit. Zakonit posjed daje pravo na posjed. Istinit je posjed onaj koji je stečen na dopušten i pravilan način, a neistinit je onaj koji je stečen silom, potajno ili prijevarom ili zlouporabom povjeren, odnosno na izmoljen način te da je tijekom cijelog tog vremena njegov posjed bio pošten.

22. Suprotno žalbenim navodima iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je prednik tužitelja, njegov otac predmetnu nekretninu stekao u vlasništvo temeljem usmene zamjene sa M. P. koji je ovome za predmetnu nekretninu u zamjenu dao svoju nekretninu u L. na predjelu Z. Svjedok D. G. iskazao je da je po njegovom saznanju zamjena bila 10 godina prije no što se on doselio u mjesto Z., a da se on doselio 1989. godine. Sukladno njegovom iskazu o zamjeni nekretnine iskazivao je i svjedok S. B., iako je prema njezinu saznanju zamjena bila 1965/1966 godine. Svjedok M. G. iskazala je da je njezin otac do 1983/1984 godine obrađivao tu zemlju koju je potom zamijenio sa obitelji tužitelja S., a da je njezin otac u zamjenu od obitelj S. dobio drugu nekretninu. Ujedno iskazala je da nikada G. P., a niti njezin otac i nitko iz njihove obitelji nisu dolazili na tu zemlju i smetali niti njih, a niti obitelj S., a kada je obitelj S. dobila zamjenom spornu nekretninu nastavili su je obrađivati. Prema njezinom saznanju nije sačinjen pisani ugovor o zamjeni, jer da je to ranije između starijih ljudi bio dogovor na riječ.

23. U odnosu na žalbene navode tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio iskaze saslušanih svjedoka, valja reći da su isti u cijelosti neosnovani, jer je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge glede ocjene njihovih iskaza, dok se prigovori žaliteljice u suštini svode na preocjenjivanje tih iskaza i davanja vlastite i to pogrešne ocjene izvedenih dokaza, na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud.

23.1. Usprkos navedenome valja odgovoriti da su svi gore navedeni svjedoci iskazivali o predmetnoj zamjeni i nesmetanom posjedovanju obitelji S. i M. P. te kako su tuženici J. P. i T. P., nasljednici pok. T. P., a oca i tuženice priznali tužbeni zahtjev te je u odnosu na njih donesena presuda na temelju priznanja, a tuženica N. M. nije osporila tužbeni zahtjev, pa je u odnosu na nju donesena presuda zbog ogluhe. Slijedom navedenoga suprotno žalbenim navodima, pravilan je zaključak suda prvoga stupnja da do ovakvog priznanja ne bi došlo da je sada tuženica vlasnica predmetne nekretnine te bi zasigurno došlo do osporavanja tužbenog zahtjeva i od strane ostalih tuženika. Stoga pravilno sud prvoga stupnja nije poklonio vjeru iskazu svjedoka O. H., jer je njezin iskaz u suprotnosti sa svim ostalim provedenim dokazima.

24. Valja napomenuti kako tuženica nije predložila, niti sudu predočila dokaze na okolnost zle vjere tužitelja i njegovih prednika u smislu pribavljanja posjeda predmetne sporne površine silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja, a nepoštenje (nesavjesnost) posjednika ne može se izvesti iz same okolnosti da su kao vlasnici nekretnine upisane druge osobe, već je onaj koji se poziva na nepoštenje (nesavjesnost) dužan to i dokazati.

25. Prema mišljenju ovog suda, ocjena savjesnosti posjeda tužitelja i njegovih pravnih prednika ovisi o njegovom saznanju, odnosno mogućnosti saznanja o postojanju takvih okolnosti iz kojih bi mogli pouzdano izvesti zaključak da predmetna sporna površina koju posjeduju, nije njegovo vlasništvo, a kako je u ovom postupku utvrđeno da tuženica, kao osoba koja je upisana kao zemljišnoknjižni suvlasnik, predmetnu spornu površinu nije faktično posjedovala, životno je logično i uvjerljivo da je tužitelj predmetnu spornu nekretninu posjedovao u cijelosti i u dobroj vjeri kao svoju. Ujedno, valja reći da iz provedenih dokaza proizlazi da tužitelju nitko nije osporavao posjed sporne nekretnine.

26. Zakonitost proizlazi iz valjanog pravnog temelja posjedovanja predmetne nekretnine, odnosno ugovora o zamjeni nekretnina koji ugovor je sklopljen u usmenom obliku od strane oca tužitelja te je tužiteljev otac, odnosno tužitelj sporazumno uvedene u posjed predmetne nekretnine, a vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana stupanja u posjed predmetne nekretnine.

27. Slijedom navedenog, kod takvog stanja stvari, tužitelj je kao pošteni posjednik predmetnih nekretnina od 1980.-tih godina, točnije najkasnije od 1983./1984. godine (dakle kroz razdoblje dulje od trideset i šest godina) stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine, a za dosjedanje mu je bilo dovoljno 20 godina, pa se stoga žalbeni navodi tuženice ne mogu prihvatiti kao osnovani.

28. Odredbom članka 130. stavak 1. ZV propisano je da tko stekne pravo vlasništva nekretnina na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. Kako je tužitelj stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine upravo na temelju zakona - dosjelošću to je pravilno sud prvoga stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i u dijelu kojim je zatraženo ovlaštenje da tužitelj to svoje pravo upiše u zemljišnim knjigama, a što je u suglasju sa navedenom odredbom članka 130. stavak 1. ZV.

29. Žalbene navode tuženice koji nisu od odlučnog značaja ovaj sud nije ocijenio (članak 375. stavak 1. ZPP-a).

30. I odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška je pravilna. Ovo iz razloga što je prvostupanjski sud pri donošenju te odluke imao u vidu samo potreban parnični trošak tužitelja (čl. 155. st. 1. i 2. ZPP) te imajući u vidu uspjeh stranaka u parničnom postupku (čl. 154. st. 1. ZPP).

31. Iako se sud prvoga stupnja ne poziva niti na jednu odredbu odluka o kamatama na parnični trošak pravilno se temelji na odredbi čl. 27 st. 2 Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05), a odluka o visini kamatne stope temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15. 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22).

32. Slijedom navedenoga valjalo je temeljem odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice te potvrditi prvostupanjsku presudu.

33. Zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen jer je tuženica odbijena sa žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu,15. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević,v.r.