Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-57/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Barbari Bosner, u pravnoj stvari tužitelja I. Č. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku P. V., odvjetniku iz O., protiv tuženika D. P. P., vl. Obrta „P.“, P., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N. S., odvjetniku iz P., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Puli- Pola poslovni broj Pr-176/2022-45 od 13. veljače 2023., 14. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda Puli-Pola poslovni broj Pr-176/2022-45 od 13. veljače 2023. u dosuđujućem dijelu točke I izreke, osim za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenom bruto iznosu od 202,32 eura, te u točki II izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu preostalog parničnog troška.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje citirana prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu točke II izreke te u točki III izreke.

III. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u točki II izreke u odnosu na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto od 202,32 eura na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan.

IV. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke je naloženo tuženiku da tužitelju isplati naknadu za dio neiskorištenog godišnjeg odmora za 2015. godinu u iznosu od 202,32 eura / 1.524,38 kuna bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 27. svibnja 2016. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjeva za isplatu do iznosa od 280,57 eura / 2.114,00 kuna bruto tužbeni zahtjev odbijen. U točki II izreke je naloženo tužitelju da nadoknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 839,52 eura / 6.325,36 kuna, dok je u točki III izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

2. Protiv citirane presude žalbu su podnijele obje stranke.

2.1. Tužitelj sadržajem žalbe pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točkama II i III izreke presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

2.2. Tuženik je podnio žalbu protiv citirane presude u dosuđujućem dijelu točke I izreke i sadržajno odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka u točki II izreke kojom nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu preostalog parničnog troška, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23- dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor u iznosu od 280,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe 27. svibnja 2016. do isplate.

6. U postupku nije sporno da je tužitelj s tuženikom imao zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme od 2. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine te da je tuženik 2. prosinca. 2015. donio odluku o izvanrednom otkazu, te da je tužitelj pobijao odluku o izvanrednom otkazu u ovom sudskom sporu i da je na temelju pravomoćne presude prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-3/2016 od 15. svibnja 2017. odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza od 2. prosinca 2015.

6.1. Prvostupanjski sud uvidom u platne liste utvrđuje da je tužitelj u studenom 2015. ostvario bruto plaću kod tuženika u iznosu od 3.580,67 kuna prema fiksnom iznosu konverzije (475,23 eura), u listopadu 2015. bruto plaću od 3.893,62 kuna (prema fiksnom tečaju konverzije iznos od 516,77 eura) i u rujnu 2015. bruto plaću od 3.375,76 kuna ( prema fiksnom iznosu konverzije iznos od 448,04 eura), pri čemu da tužitelj u postupku tvrdi da mu za istu godinu pripada ukupno 20 radnih dana za 2015. godinu i od toga da je iskoristio 3 dana, a da je 17 ostalo neiskorišteno, a sve jer da je kod tuženika bio zaposlen 10 mjeseci, a da tuženik čini nespornim da je tužitelj bio u radnom odnosu na temelju navedenog ugovora o radu na određeno vrijeme od 2. rujna .2015. do 2. prosinca 2015.

6.2. Cijeneći da tužitelj u postupku sukladno čl. čl. 135. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14-dalje: ZR) nije dokazao da je radio kod tuženika prije sklapanja ugovora o radu od 2. rujna 2015., te da je tužitelj na temelju tog ugovora bio u radnom odnosu kod tuženika do 2. prosinca 2015., kraj nesporne činjenice da je iskoristio tri dana godišnjeg odmora, prvostupanjski sud u primjeni čl. 78. ZR-a utvrđuje da bi tužitelju za razdoblje od tri mjeseca provedeno na radu kod tuženika pripao razmjerni dio godišnjeg odmora i to u trajanju od jedne dvanaestine godišnjeg odmora iz čl. 77. st. 1. i 2. ZR-a za svaki mjesec trajanja radnog odnosa, odnosno pravo na 6 radnih dana godišnjeg odmora, od čega mu je ostalo neiskorištena 3 radna dana. Slijedom tih utvrđenja, prvostupanjski sud u primjeni čl. 81. u vezi s čl. 82. st. 1. i 2. ZR-a, prvostupanjski sud na temelju podataka o plaći tužitelja utvrđuje da njegova prosječna plaća u tromjesečnom razdoblju rujan-studeni 2015. iznosi 1.440,04 eura, te da je prosjek ostvarenog mjesečnog fonda sati tužitelja u istom razdoblju 170,66 te da stoga jedan sat rada tužitelja prosječno iznosi 8,43 eura (1440,04 eura:170,66 h). Nastavno, utvrđuje da tužitelju za 3 radna dana neiskorištenog godišnjeg odmora, što daje ukupno 24 sata rada, prema satnici od od 8,43 eura pripada konačno iznos od 202,32 eura bruto, te stoga prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naznačenog iznosa sa zateznim kamatama od utuženja do isplate, dok u preostalom dijelu, do iznosa od 280,57 eura bruto, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

6.3. Pri tom je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor zastare istaknut po tuženiku u primjeni čl. 139. ZR-a, cijeneći da je tužitelj zahtjev za isplatu postavio u tužbi, a potom podneskom od 24. listopada 2016. u iznosu od 1.098,46 kn, te konačno na ročištu od 6.ožujka 2020. u iznosu od 2.114,00 kn, te da stoga od dospjelosti predmetnog potraživanja 2. prosinca 2015. nije protekao petogodišnji rok propisan citiranom zakonskom odredbom.

7. Radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a pa se presuda kojom se završava spor u takvom postupku sukladno čl. 467. st. 1. ZPP-a može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se žalbom ukazuje, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te je istu moguće ispitati.

9. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo te utvrdio osnovanim potraživanje tužitelja u iznosu od 202,32 eura.

9.1. Odredbom čl. 77. st. 1. ZR-a propisano je da radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo na godišnji odmor od najmanje četiri tjedna, a maloljetnik i radnik koji radi na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja u trajanju od najmanje pet tjedana, s time da prema stavku 2. kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu može se utvrditi trajanje godišnjeg odmora duže od najkraćega propisanog stavkom 1. ovoga članka, a prema stavku 3. radnik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid između dva radna odnosa duži od osam dana, stječe pravo na godišnji odmor određen na način iz stavaka 1. i 2. ovoga članka, nakon šest mjeseci neprekidnog radnog odnosa kod toga poslodavca.

9.2. Prema čl. 78. st. 1. ZR-a propisano je da radnik koji nije ispunio uvjet za stjecanje prava na godišnji odmor na način propisan člankom 77. stavkom 3. ovoga Zakona, ima pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora, koji se utvrđuje u trajanju od jedne dvanaestine godišnjeg odmora iz članka 77. stavaka 1. i 2. ovoga Zakona, za svaki mjesec trajanja radnog odnosa, dok je prema stavku 2. iznimno od članka 77. ovoga Zakona, propisano da radnik kojem prestaje radni odnos, za tu kalendarsku godinu ostvaruje pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora.

9.3. Odredbom čl. 81. ZR-a propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

9.4. Prema čl. 82. st. 1. ZR-a u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, a sukladno stavku 2. naknada iz stavka 1. ovoga članka određuje se razmjerno broju dana neiskorištenoga godišnjeg odmora.

9.5. Naime, pri (nespornom) utvrđenju da je tužitelju izvanrednim otkazom 2. prosinca 2015. prestao radni odnos na određeno vrijeme kod tuženika na temelju ugovora o radu od 2. rujna 2015., pravilno je prvostupanjski zaključio da je tužitelj sukladno čl. 78. st. 2. ZR-a ostvario pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora za tu kalendarsku godinu u trajanju od šest dana, pri čemu nije sporno da je tužitelj iskoristio tri dana godišnjeg odmora. Naime, bez uporišta su žalbene tvrdnje tuženika da je tužitelj u ovom slučaju bio u obvezi dokazivati okolnosti o neprekidnom (dužem) trajanju radnog odnosa kako to propisuje čl. 77. st. 3. ZR-a budući da odredba čl. 78. st. 2. ZR-a kojom se utvrđuje pravo radnika na razmjeran godišnji odmor u slučaju prestanka radnog odnosa predstavlja iznimku od opće odredbe sadržane u čl. 77. ZR-a o uvjetima za ostvarenje prava na razmjerni dio godišnjeg odmora radnicima koji su u radnom odnosu.

9.6. Pravilno je prvostupanjski sud u primjeni čl. 81. ZR-a na temelju podataka o ostvarenoj plaći tužitelja u prethodna tri mjeseca prije otkaza utvrdio visinu naknade plaće tužitelja za preostala tri dana neiskorištenog godišnjeg odmora u iznosu od 202,32 eura jednostavnim matematičkim obračunom za koji nije potrebno stručno znanje vještaka, te su neosnovani žalbeni navodi tuženika o suprotnom.

9.7. Daljnjim žalbenim navodima tuženik neosnovano prigovara da je predmetna tražbina tužitelja u zastari jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da od dospijeća tražbine 2. prosinca 2015. do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 139. ZR-a. Neosnovano tuženik smatra da je tužitelj prekludiran u svom zahtjevu za isplatu predmetne naknade plaće jer se radi o tražbini iz radnog odnosa i njeno ostvarenje nije uvjetovano pravilima o postupku sudske zaštite prava iz radnog odnosa iz čl. 133. st. 1. i 2. ZR-a u vezi sa st. 3. istog članka.

10. Međutim, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo u odnosu na zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici naknade plaće budući da se bruto plaća te naknada plaće sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno odredbi čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 120//13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15) te čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 138/20) kao i odredbi čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09,146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14 i 137/15) te relevantne odredbe Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 1/20 i 74/20), zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju, slijedom čega proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela, pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijevaju na naplatu isplatom plaće zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i preinačiti presudu suda prvog stupnja.

11. Neosnovano tužitelj u žalbi osporava pravilnost primjene materijalnog prava pri odmjeravanju troškova postupka tuženiku. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio o parničnom trošku tuženika u primjeni čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a u vezi s Tbr. 48/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22-dalje Tarifa) kada je odmjerio nagradu za zastupanje tuženika i priznao tuženiku trošak sastava odgovora na tužbu od 100 bodova (Tbr.8/1), za zastupanje na ročištu 20. prosinca 2016., 6. veljače 2017. i 2. prosinca 2022. po 12,50 bodova (Tbr.9/2), za zastupanje na ročištu 30. ožujka 2017. od 100 bodova, za zastupanja na ročištima od 6. ožujka 2020., 16. studenog 2020., 2. studenog 2021. i 21. prosinca 2022. po 25 bodova (Tbr.9/1), odnosno ukupno 337,5 bodova, uzimajući u obzir vrijednost boda od 1,99 eura sukladno Tbr. 50. Tarife, što ukupno daje iznos od 671,62 eura, kako je i navedeno u obrazloženju prvostupanjske presude (toč. 13.).

11. 1. Tužitelj neosnovano u žalbi prigovara da tuženiku ne pripada nagrada za zastupanje za svaku pojedinačnu parničnu radnju za cjelokupni postupak. Naime, u ovom radnom sporu tužitelj je istaknuo zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza i sudski raskid ugovora o radu u vezi kojeg se naknada troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku ostvaruje u visini jednokratne nagrade prema Tbr. 7. toč. 2. Tarife, s time da je tužitelj istaknuo i novčani zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 993,83 eura (7.488,00 kn) i naknadu plaće u iznosu od 1.626,89 eura (12.257,83 kn), te se nagrada odmjerava i za te zahtjeve prema pojedinačno poduzetoj parničnoj radnji sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife i dr., koju je tuženik zatražio popisanim troškovnikom. Kako su ti zahtjevi tužitelja pravomoćno odbijeni presudom Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-3/2016 od 15. svibnja 2017., pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je uspjeh tužitelja s dijelom zahtjeva za isplatu naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor neznatan u odnosu na preostala novčana potraživanja koja je zahtijevao u ovom sporu i sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a odmjerio tuženiku troškove cjelokupnog postupka, sukladno zahtjevu tuženika za svaku pojedinačnu radnju.

12. Iz ovih je razloga na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

13. Tužitelju nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer s istom nije uspio, a tuženiku nije odmjeren žalbeni trošak jer je u ovom stadiju postupka uspio u odnosu na sporedno potraživanje s osnova zateznih kamata zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

U Rijeci 14. listopada 2024.

Sutkinja

Barbara Bosner, v.r.