Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-435/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Ferenčevića kao predsjednika vijeća, Marije Huljev kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te sutkinje Sonje Celovec Trivanović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Nogometnog kluba "Vrbovec", Vrbovec, Celine 8, OIB: 97640676701, zastupanog po punomoćnici Petri Jurčić Vujičić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Jurčić i Prpić j.t.d., Zagreb, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-142/2023-11 od 16. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-142/2023-11 od 16. travnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i IV. Izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-142/2023-11 od 16. travnja 2024. odlučeno je sljedeće:

"I. Utvrđuje se da su pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate na osnovi presude Općinskog suda u Vrbovcu, posl. br. P-60/04 od 28.02.2007. nedopuštene.

II. Nalaže se tuženici da tužitelju vrati iznos od 9.634,70 EUR koji je ovrhom dobio, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 132,72 EUR od 09.02.2023. do isplate, a na iznos od 9.501,98 EUR od 11.04.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu točke 1. koji glasi: " te se ukidaju provedene radnje, a postupak izravne naplate se obustavlja"

IV. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.320,12 Eur sve sa zateznim kamatama koje na te iznose teku od 16. travnja 2024. do isplate po pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv točke I., II. i IV. izreke navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu izjavila je tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. – dalje: ZPP) s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev, a podredno presudu ukine i vrati predmet na ponovno odlučivanje uz naknadu parničnih troškova.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je neosnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilna i zakonita. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženica jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju sami sa sobom i stanju spisa te se kao jasna i razumljiva može ispitati.

6. Predmet ovog spora je proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava s računa koje ovršenik ovdje tužitelj ima kod banaka na ovrhovoditeljev ovdje tuženikov račun u postupku izravne naplate na temelju ovršne isprave - presude Općinskog suda u Vrbovcu posl. br. P-60/04 od 28. veljače 2007. ispravljene rješenjem Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu poslovni broj P- 60/2004 od 13.12.2019. u smislu čl. 210. st. 1. i 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022., 6/2024.; dalje: OZ) u vezi s čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a.

7. U žalbenoj fazi postupka sporno je li nastupila zastara potraživanja iz ovršne isprave.

8. U postupku koji je prethodio odlučivanju prvostupanjski sud utvrđuje sljedeće:

- da je rješenjem i zaključkom Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, posl. br. Ovr-127/2023 od 1. ožujka 2023. tužitelj upućen u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti toga rješenja pokrenuti parnicu radi utvrđenja nedopuštenom pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate na osnovi presude Općinskog suda u Vrbovcu posl.br. P-60/04 od 28. veljače 2007. ispravljene rješenjem Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu poslovni broj P-60/2004 od 13. prosinca 2019., nedopuštenim zbog razloga iz članka 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20),

- da je tuženica na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Vrbovcu posl. br. P-60/04 od 28. veljače 2007. podnijela Općinskom sudu u Vrbovcu prijedlog za ovrhu na svim računima i oročenim novčanim sredstvima ovdje tužitelja 19. travnja 2012. (prvostupanjski sud pogrešno navodi 17. travnja 2012.), a Općinski sud u Vrbovcu je temeljem citiranog prijedloga za ovrhu 25. travnja 2012. pod poslovnim brojem Ovr-337/12 donio rješenje o ovrsi na računima ovdje tužitelja,

- da je Financijska agencija dopisom od 25. svibnja 2012. obavijestila sud da za navedeni OIB ovršenika niti jedna banka u RH nije u Jedinstveni registar računa dostavila podatak o računima ovršenika s kojih bi se mogla provesti ovrha na novčanim sredstvima na što je ovrhovoditelj podneskom od 30. studenog 2012. predložio podnošenje prokaznog popisa imovine ovršenika, a čemu je udovoljeno rješenjem suda od 4. prosinca 2012.,

- da je sud je u prilogu zaključka od 8. kolovoza 2014. dostavio ovrhovoditelju dopis i zapisnik o radu komisije, dostavljen od strane ovršenika u svrhu podnošenja prokaznog popisa imovine, na što je ovrhovoditelj podneskom od 16. rujna 2014. predložio ponovnu dostavu rješenja o ovrsi FINA-i s obzirom na to da je ovršenik otvorio račun u Zagrebačkoj banci d.d.,

- da je Financijska agencija dopisom od 30. listopada 2014. obavijestila sud o vraćanju osnove za plaćanje s obzirom na to da je zbroj pojedinačnih glavnica na koje treba obračunati kamatu veći od ukupnog iznosa tražbine,

- da je ovrhovoditelj, ovdje tuženica, podneskom od 5. siječnja 2015. obavijestio sud kako sukladno zaprimljenoj obavijesti FINA-e predlaže da sud ponovno pošalje rješenje o ovrsi na provedbu FINA-i s obrazloženjem da isplati pojedinačne iznose sa zakonskom zateznom kamatom kako to proizlazi iz ovršne isprave jer da nije moguće mijenjati ovršnu ispravu na temelju koje je određena ovrha,

- da je rješenjem Općinskog suda u Vrbovcu posl.br. Ovr-337/12 od 13. siječnja 2015. koje je povodom žalbe ovdje tuženice potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br. Gž Ovr-353/2015-2 od 31. listopada 2018. obustavljena ovrha određena rješenjem o ovrsi posl.br. Ovr-337/12 od 25. travnja 2012. te su ukinute sve provedene ovršne radnje temeljem čl. 67. st. 2. i 5. OZ-a jer je ovrha postala nemoguća odnosno nije ju bilo moguće provesti iz razloga što je ovršna isprava zbog očite pogreške u pisanju i računanju proturječna u vidu pogreške u ukupnom zbroju pojedinačnih glavnica te nije podobna za ovrhu,

- da je tražbina u prijedlogu za ovrhu koji je tuženica podnijela Općinskom sudu u Vrbovcu 17. travnja 2012. naznačena kako je to navedeno u izreci presude Općinskog suda u Vrbovcu posl. br. P-60/04 od 28. veljače 2007.,

- da je pravomoćna presuda Općinskog suda u Vrbovcu posl.br. P-60/04 od 28. veljače 2007. ispravljena rješenjem Općinskog suda u Sesvetama, Stalna službe u Vrbovcu posl.br. P 60/2004 od 13. prosinca 2019., koje je postalo pravomoćno 28. listopada 2022.,

- da je tuženica 8. veljače 2023. na temelju presude Općinskog suda u Vrbovcu poslovni broj P-60/04 od 28. veljače 2007. ispravljene rješenjem Općinskog suda u Sesvetama, Stalna službe u Vrbovcu poslovni broj P-60/2004 od 13. prosinca 2019. podnijela zahtjev za izravnu naplatu protiv tužitelja.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da ovršni postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u Sesvetama, Stalna služba u Stalna služba u Vrbovcu posl. br. Ovr-337/12 i koji je pokrenut na temelju predmetne ovršne isprave, pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Vrbovcu posl. br. P- 60/04 od 28. veljače 2007., nema za posljedicu nastupanje prekida roka zastare od deset godina iz članka 233. ZOO-a jer je navedeni ovršni postupak obustavljen (rješenjem toga suda posl.br. Ovr-337/12 od 13. siječnja 2015.) iz razloga jer je ovrha postala nemoguća odnosno nije ju bilo moguće provesti jer je utvrđeno kako je ovršna isprava zbog očite pogreške u pisanju i računanju proturječna u vidu pogreške u ukupnom zbroju pojedinačnih glavnica te nije podobna za ovrhu. S obzirom da razlozi za obustavu ovrhe proizlaze iz činjenice neodređenosti i neovršivosti sadržaja izreke ovršne isprave te kako se o podobnosti ovršne isprave mora voditi računa prilikom njezina donošenja, a što u konkretnom slučaju znači da je u izreci presude moralo biti jasno i nedvosmisleno određeno što ovršenik mora izvršiti, nemogućnost provedbe ovrhe leži upravo na tuženici kao ovrhovoditeljici koja je već u prijedlogu za ovrhu krivo naznačila tražbinu koju potražuje od tužitelja i koja je za vrijeme vođenja ovršnog postupka posl.br. Ovr-337/12 imala mogućnost podnošenja prijedloga za ispravak presude. Stoga ocjenjuje da je osnovan opozicijski razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a i da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno predmetnom ovršnom ispravom jer od njezine pravomoćnosti i ovršnosti koja je nastupila 27. travnja 2007. do podnošenja zahtjeva tuženice za izravnu naplatu 8. veljače 2023. protekao desetogodišnji zastarni rok iz čl. 233. ZOO-a.

10. Žalbenim navodima tuženica osporava zaključak prvostupanjskog suda da je tuženica kao ovrhovoditelj odgovorna za obustavu ovršnog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Vrbovcu pod posl.br. Ovr-337/2012 i da pokretanjem navedenog ovršnog postupka nije nastupio prekid zastare u bitnom navodeći da je tražbina u prijedlogu za ovrhu od 17. travnja 2012. naznačena točno kako je to navedeno u izreci presude Općinskog suda u Vrbovcu posl.br. 60/2004 od 28. veljače 2007. Dalje navodi da ovrha nije obustavljena krivnjom ovrhovoditelja (npr. pasivnost ovrhovoditelja, povlačenje prijedloga za ovrhu ili neplaćanja predujma i sl.) koji je tijekom cijelog ovršnog postupka aktivno poduzimao radnje u svrhu naplate novčane tražbine, već da se radi o objektivnoj nemogućnosti provedbe ovrhe za koju zakon propisuje obustavu postupka. Tvrdi da drugačije shvaćanje predstavlja pretjerani formalizam koji ovrhovoditelju, ovdje tuženici, stavlja prekomjeran teret da ne može ostvariti svoju tražbinu zbog greške u rješenju o ovrsi koja je nastala nenamjernom omaškom ovrhovoditelja, ali i suda koji je propustio uočiti propust, a koja je pravomoćno ispravljena, čime se ovrhovoditelja onemogućava u ostvarivanju njegovog zakonitog prava da u ovršnom postupku ostvari svoju tražbinu, dok se istodobno potiče ovršenika da ostvari nelegitiman cilj i izbjegne obvezu plaćanja duga.

11. S obzirom na istaknute žalbene navode relevantne su sljedeće odredbe.

12. Prema čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje: ZOO) sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

13. Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

14. Prema čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

15. Prema čl. 245. st. 1. ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Stavkom 3. istog članka propisano je da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

16. Međutim, prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo (čl. 242. st. 1. ZOO-a). Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage (čl. 242. st. 2. ZOO-a).

17. Sud je prilikom ocjene osnovanosti žalbenih navoda uzeo u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci Rev-943/17-2 od 10. svibnja 2017., koja u bitnom dijelu svog obrazloženja glasi:

„Dakle, ovaj sud je u primjeni i tumačenju odredbe čl. 389. ZOO-a kada se radi o dilemi ima li ranije pokrenuti ovršni postupak radi ostvarivanja iste tražbine koji je dovršen obustavom postupka učinak prekida zastare u svakom slučaju neovisno o razlogu zbog kojeg je došlo do obustave postupka, ili pitanje učinaka prekida zastare valja vezati uz razloge obustave postupka, zauzeo ovo potonje pravno shvaćanje, dakle, da se kod odgovora na pitanje je li rok zastare prekinut pokretanjem ovršnog postupka koji je okončan obustavom postupka te da li slijedom toga zastarni rok teče iz početka zauzeo shvaćanje da to ovisi o razlozima zbog kojih je došlo do obustave ovršnog postupka i na kojoj od stranaka u ovršnom postupku leže razlozi zbog kojih je ovršni postupak obustavljen.

U predmetu Gzz-50/01 zbog činjenice što ovrhovoditelj nije uplatio predujam za izlazak sudskog ovršitelja i što je upravo stoga ovršni postupak obustavljen zauzeto je pravno shvaćanje da u takvoj situaciji jer je za obustavu postupka odgovoran ovrhovoditelj pokretanje tog ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) nema za posljedicu prekid zastare.

Dakle, argumentum a contrario kada je ovršni postupak obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja tada pokretanje ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovo teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno.‟

18. Dakle za ocjenu je li nastupila zastara potraživanja iz predmetne ovršne isprave prije pokretanja postupka izravne naplate, odlučna je okolnost je li pokretanjem ovršnog postupka posl.br. Ovr-337/2012 prekinuta zastara odnosno je li ovršni postupak Ovr-337/2012 obustavljen iz razloga koji leže na ovrhovoditelju ili na ovršeniku.

19. Nije sporno da je ovršni postupak Ovr-337/2012 obustavljen jer je ovršna isprava zbog očite pogreške u pisanju i računanju proturječna, odnosno nepodobna za ovrhu, a samim time i doneseno rješenje o ovrsi pa kako sadržaj ovršne isprave nije moguće mijenjati u ovršnom postupku, već u okviru postupka u kojem je donesena, navedenu ovrhu nije bilo moguće nastaviti.

20. Kada se uzme u obzir:

- da je ovršna isprava donesena 28. veljače 2007.,

- da je tuženica ovršni postupak Ovr-337/2012 na temelju te ovršne isprave pokrenula ovršnim prijedlogom od 19. travnja 2012.,

- da je ovršni sud po obavijesti FINA-e od 30. listopada 2014. o nemogućnosti postupanja po rješenju o ovrsi Ovr-337/2012 jer je zbroj pojedinačnih glavnica na koje treba obračunati kamatu veći od ukupnog iznosa tražbine, o tome odmah obavijestio tuženicu,

- da je tuženica po primitku obavijesti FINA-e podneskom od 5. siječnja 2015. predložila sudu da rješenje o ovrsi Ovr-337/2012 ponovno dostavi FINA-i na provedbu,

- i da je tuženica tek podneskom od 21. svibnja 2019. u parničnom predmetu u kojem je donesena ovršna isprava zatražila ispravak pravomoćne presude zbog omaške u pisanju,

i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda razlozi za obustavu ovrhe posl.br. Ovr- 337/2012 leže isključivo na tuženici kao ovrhovoditelju koja je propustila zatražiti ispravak presude kako bi bila podobna za ovrhu prilikom donošenja ovršne isprave (2007.), prilikom pokretanja ovršnog postupka (2012.) i po obavijesti suda da ovršna isprava nije podobna za ovrhu (2015.). To što je tuženica tek po proteku 12 godina od donošenja i pravomoćnosti ovršne isprave zatražila ispravak na temelju kojeg je ovršna isprava postala podobna za ovrhu nikako se ne može shvatiti kao postupanje ovrhovoditelja koje nije utjecalo na obustavu ovrhe posl.br. Ovr-337/2012.

21. Imajući u vidu sve navedeno pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pokretanjem ovršnog postupka Ovr-337/2012 nije došlo do prekida zastare jer razlozi za obustavu ovrhe leže na tuženici koja je ovršni postupak pokrenula na temelju ovršne isprave koja nije podobna za ovrhu iz gore navedenih razloga.

22. Kako je zastarni rok u konkretnom slučaju počeo je teći od idućega dana od dana ovršnosti (27. travnja 2007.) pravomoćne presude Općinskog suda u Vrbovcu posl. br. P-60/04 od 28. veljače 2007., dakle od 28. travnja 2007., vrijeme potrebno za zastaru isteklo je 28. travnja 2017., slijedom čega je u trenutku pokretanja postupka izravne naplate nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

23. Slijedom navedenog valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu (točka I. u izreci presude).

24. S obzirom da tuženica nije uspjela u ovom žalbenom postupku, nema pravo na naknadu troškova žalbe (točka II. u izreci presude).

Bjelovar, 11. listopada 2024.

Predsjednik vijeća

Vladimir Ferenčević