REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-120/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Melite Božičević Grbić i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. M. Z. zbog kaznenog djela iz čl. 155. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak; dalje u tekstu: KZ/11.) i dr. odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 8. prosinca 2021. broj Kzd-14/2019. i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 12. listopada 2023. broj Kžzd-10/2022-11., u sjednici održanoj 10. listopada 2024.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se zahtjev os. M. Z. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 8. prosinca 2021. broj Kzd-14/2019. i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 12. listopada 2023. broj Kžzd-10/2022-11. M. Z. je proglašen krivim zbog dva kaznena djela na štetu D. B., iz čl. 155. st. 1. KZ/11. za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci i iz čl. 158. st. 2. KZ/11. za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i pet mjeseci. Osuđeniku je primjenom čl. 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda tako da se od kazne na koju je osuđen izvršava šest mjeseci, a dio kazne u trajanju jedanaest mjeseci se neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od četiri godine ne počini novo kazneno djelo time da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.

1.1. Istom je presudom osuđenik oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 158. st. 6. KZ/11. na štetu djeteta D. B.

2. Osuđenik je putem branitelja u Odvjetničkom društvu Lj.- V. & P. iz S., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) "zbog povrede zakona te je također…izvršeno kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom." odnosno "zbog povrede Kaznenog zakona na štetu osuđenika iz čl. 469. točka 1 – 5 ZKP-a, … povrede odredaba kaznenog postupka predvidjen je u čl. 468 st. 2. ZKP-a, te povreda prava okrivljenika na obranu na raspravi te povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a ta je povreda utjecala na presudu.“ Predlaže „…da se preinači pravomoćnu odluku suda II stupnja, na način da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.“ te da se „…odgodi izvršenje kazne zatvora."

3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24; dalje: ZKP).

4. Zahtjev nije osnovan.

5. U zahtjevu osuđenik "…ističe da je sud potpuno pogrešno…presudu utemeljio na iskazu oštećene D. B.…" jer je taj iskaz nezakonit dokaz budući da je oštećenica "…saslušana protivno odredbi čl. 292. st. 1. ZKP-a, a sve u svezi sa čl. 115. i sl. Zakona o sudovima za mladež." Prigovara kako obrana nikada nije dala suglasnost da se pregleda video snimka koja je "…jedini dokaz o sadržaju iskaza oštećene.", da niži sudovi nisu izvršili "…pregled – preslušanje video uređaja, te je time apsolutno povrijeđen zakon…" dok je drugostupanjski sud "…potpuno pogriješio i posve nepravilno i nezakonito vrednovao iskaz pojedinog svjedoka."

5.1. Povredu prava na obranu osuđenik nalazi "…u odnosu na kazneno djelo pod točkom 2…" jer svi razlozi "…presude koji se odnose na oslobađanje od optužbe za kazneno djelo pod točkom 3. potpuno vrijede i za kazneno djelo pod točkom 2."

5.2. Zamjera da pojam bludnih radnji nije posebno određen Kaznenim zakonom, pa je s tim u vezi obrazloženje drugostupanjskog suda (da zadovoljenje spolne pohote nije nužan element kaznenog djela) "…neodređeno i predstavlja stvaranje nove sudske prakse gdje bi se moglo progoniti svaki, pa čak i nehotični kontakt dvije osobe."

5.3. Upirući na odredbu čl. 487. st. 1. ZKP-a tvrdi da je sve "…okolnosno obrazloženo u žalbi, a na te okolnosti presuda suda II stupnja se uopće ne osvrće, ne analizira ih već samo olako prelazi preko istih." Posebno ističe da je sud "… povrijedio Kazneni zakon i baš odredbe čl. 41. i čl. 47. KZ-a….posebno imajući u vidu da je okrivljeni neosuđivana osoba, da je iznimno narušenog zdravlja, te jačinu ugrožavanja kaznenim djelom zaštićenog dobra."

6. Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da se presuda temelji na nezakonitom dokazu, kako je pravilno, uz podrobne razloge, istovjetni žalbeni navod otklonio i drugostupanjski sud (odlomak 8. i 8.1. presude).

6.1. Navedenim argumentima valja dodati da se zakonska obveza ispitivanja djeteta oštećenog kaznenim djelom iz kataloga predviđenog u čl. 113. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15., 126/19.; dalje: ZSM), putem audio video uređaja, uz pomoć stručne osobe u odvojenoj prostoriji, bez prisutnosti suca i stranaka, odnosi na dijete koje u vrijeme ispitivanja nije navršilo šesnaest godina života (čl. 115. st. 2. ZSM). Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je oštećenica ispitana na dokaznom ročištu kada je imala navršenih šesnaest godina života, a ispitivanje je proveo sudac istrage kako je propisano u mjerodavnoj ( i sada važećoj) odredbi čl. 292. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.; dalje: ZKP/17; list 103-105 spisa), time da tužitelj i branitelj nisu imali primjedbi na radnju. Stoga nisu povrijeđene spomenute zakonske norme (čl. 115. st. 2. ZSM i čl. 292. st. 1. i 2. ZKP/17) kako osuđenik sugerira u zahtjevu. Osim toga, ispravno drugostupanjski sud naglašava da je poseban način ispitivanja djeteta oštećenika/ žrtve kaznenog djela propisan u cilju zaštite djeteta od moguće reviktimizacije i retraumatizacije koja očekivano prati ovu procesnu dokaznu radnju. To također znači, sve da je ispitivanje djeteta mlađeg od šesnaest godina provedeno neposredno po sucu istrage u prisutnosti stranaka, tako pribavljen iskaz ne bi bio nezakonit dokaz jer ga takvim ne predviđa (tada i sada) mjerodavna odredba čl. 300. ZKP-a niti bilo koja odredba Zakona o sudovima za mladež. Drugim riječima takav iskaz bi bio podložan propitivanju kvalitete, vjerodostojnosti i pouzdanosti kao i svaki drugi personalni dokaz te bi za čitanje zapisnika o iskazu djeteta na raspravi trebale biti ispunjene pretpostavke iz čl. 431. ZKP-a, dok se u slučaju ispitivanja djeteta oštećenog kaznenim djelom putem audio video uređaja snimka ispitivanja uvijek reproducira na raspravi (neovisno o suglasnosti stranaka - čl. 115. st. 4. ZSM).

6.2. Shodno tome, iz sadržaja zapisnika o raspravi od 30. rujna 2019. razvidno je da su optužba i obrana dale suglasnost za čitanje zapisnika o iskazu oštećenice (list 236 spisa). Kako je rasprava počela iznova 12. studenog 2021., na toj je raspravi "…suglasnošću stranaka…" pročitan "…zapisnik o saslušanju svjedoka oštećene žrtve mldb. D. B. pred sucem istrage Županijskog suda u Splitu od 18. srpnja 2018.", stranke nisu imale primjedbi na izvedene dokaze, tijek dokaznog postupka niti daljnjih dokaznih prijedloga, a nisu stavile ni primjedbe u svezi sa sadržajem raspravnog zapisnika (list 343-344 spisa).

6.3. Slijedom navedenog, radnja ispitivanja djeteta oštećenog predmetnim kaznenim djelima provedena je zakonito, ispitivanjem na dokaznom ročištu po sucu istrage o čemu je sačinjen zapisnik koji je uz suglasnost stranaka pročitan na raspravi pa su promašene tvrdnje osuđenika kako snimka ispitivanja oštećenice nije reproducirana te da je "prijepis zapisnika u nesuglasju sa samim kazivanjem oštećene".

7. Nadalje, uz jasno zakonsko ograničenje zbog kojih se povreda zakona može podnijeti zahtjev (čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. toč. 1., 2., 3. ZKP-a) u istome nije dostatno naznačiti zakonske osnove za podnošenje zahtjeva već konkretno obrazložiti na koji je način povreda procesnog ili materijalnog zakona po mišljenju osuđenika ostvarena.

7.1. Naime, u dijelu zahtjeva osuđenik prigovara nepravilnom vrednovanju iskaza "pojedinog svjedoka" čime izražava nezadovoljstvo ocjenom dokaza, a posljedično tome utvrđenom činjeničnom stanju i zaključku o krivnji. Međutim, zahtjev se ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti zbog nezadovoljstva odlukom o kazni, jer se ovim izvanrednim pravnim lijekom ne ispituje jesu li niži sudovi ispravno ocijenili dokaznu građu (personalne i materijalne dokaze, vještačenja itd.) te pravilno utvrdili i vrednovali okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne. Potonje se tiče zamjerke istaknute pod okriljem povrede kaznenog zakona (odredaba čl. 41. i čl. 47. KZ/11) naglašavanjem olakotnih okolnosti koje su sudovi uzeli u obzir i cijenili pri izboru vrste i mjere kazne/sankcije.

7.2. Jednako tako se i tvrdnjom o „knjiškom primjeru povrede prava na obranu“ ne radi o procesnoj povredi već problematizira pravilnost utvrđenih činjenica koje su temelj osudi za kazneno djelo iz toč. 2. izreke presude. Osuđenik tako smatra da obrazloženje oslobađajućeg dijela presude jednako vrijedi, može se primijeniti, i u odnosu na iskazivanje oštećenice za taj događaj. Iako se u biti radi o prigovoru činjenične naravi valja reći da prema obrazloženju prvostupanjske presude, nakon što je reproduciran iskaz oštećenice, jasno proizlazi da je taj iskaz ocjenjen "… istinitim i uvjerljivim…" jer je "…vrlo uvjerljivo i autentično iskazivala o proživljenom iskustvu s optuženikom…" a k tome "…u korelaciji s iskazima ostalih saslušanih svjedoka…nema nikakve sumnje da svi ti svjedoci u bitnom potvrđuju istinitost iskaza." (str. 7 i 8 prvostupanjske presude). Stoga je, polazeći od pozitivnog vrednovanja iskaza oštećenice u cijelosti, po ocjeni nižih sudova prikaz događaja koji su u kaznenopravnom smislu bili dostatno određeni temelj za osudu. Nasuprot tome, argument za oslobađajući dio presude je ocjena kako "…navedeni činjenični opis…" nije dokazan, dakle da se koncepcija inkriminacije ne podudara sa iskazom oštećenice čime vjerodostojnost iskaza nije upitna.

8. Nastavno na prethodne prigovore osuđenik neosnovano tvrdi kako drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene razloge (istovjetne navodima u zahtjevu).

8.1. U žalbi koju je osuđenik podnio putem braniteljice (odvjetnice A. M. Lj. K.) prvostupanjska presuda je pobijana zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni.

8.2. Razmotrivši sadržaj žalbe drugostupanjski sud otklanja prigovor o postojanju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a, istaknuvši da suprotno "…paušalnim tvrdnjama … žalitelja izreka pobijane presude nije nerazumljiva, niti je proturječna sama sebi ili razlozima presude." te nastavlja temeljitom ocjenom i otklonom navoda da se presuda temelji na nezakonitom dokazu, dakle da nije ostvarena povreda iz čl. 468. st. 2. ZKP-a (odlomak 7.1., 8. i 8.1. presude).

8.3. Sud drugog stupnja pomno je razmotrio i sve relevantne prigovore činjenične naravi te s tim u vezi primjenu materijalnog prava. Osporavala se pravilnost ocjene iskaza oštećenice u odnosu na kazneno djelo iz toč. 2. izreke ("…sud ne može samo na osnovu takvog neodređenog kazivanja oštećene smatrati na nedvojben način dokazanim i utvrđenim da bi isti počinio ovo kazneno djelo."), uz zamjerke kako "…pojam samih bludnih radnji u KZ-u nije posebno određen.", da se "… određeni kontakt …smatra bludnom radnjom jedino u slučaju da je došlo do teške povrede, osjećaja stida i morala." te da sud "…nije u dovoljnoj mjeri ocijenio subjektivno obilježje ovog kaznenog djela, nije utvrđen cilj i pobuda konkretnih radnji, a da bi se istima ostvarila bitna obilježja ovog djela."

8.4. Žalbeni je sud prihvatio argumente iz pobijane presude o vjerodostojnom kazivanju oštećenice što potvrđuju i ostali svjedoci kojima se oštećenica povjerila i to kako u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke (odlomak 10.3., 10.3.1.) tako i glede kaznenog djela iz toč. 2. (odlomak 10.3.2.). Izrijekom odgovara osuđeniku da "…opisano ponašanje optuženika, u cilju zadovoljenja vlastite pohote, nesumnjivo predstavlja grubo zadiranje u seksualnost žrtve i povrjeđivanje njenog stida i morala." time da je "…za dokazanost bitnih obilježja predmetnog kaznenog djela irelevantno postoji li libidozna nakana…jer se djelo ostvaruje spolnim kontaktom koji objektivno predstavlja spolnu manifestaciju i prema uvriježenom mišljenju nedvosmisleno ima spolni karakter." To ujedno znači da je drugostupanjski sud, osim prihvaćanja pravilnim činjenična utvrđenja iz prvostupanjske presude, osnovano ocijenio da je na utvrđeno činjenično stanje opisano u izreci presude ispravno primijenjen kazneni zakon, a k tome je, podrobnom argumentacijom prihvatio osuđenikovu žalbu zbog odluke o kazni izricanjem djelomične uvjetne osude (odlomak 11. -11.8.).

8.5. Prema tome, drugostupanjski sud je ocijenio sve bitne žalbene razloge osuđenika te ispitao povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti (odlomak 13.1.) o čemu je dao dostatne i razumne argumente kako nalaže odredba čl. 487. st. 1. ZKP-a. Stoga je bez osnova prigovor o povredi procesnog zakona u žalbenom postupku.

9. Vezano uz (u zahtjevu ponovljeni) prigovor o neodređenosti pojma bludnih radnji valja istaknuti da one obuhvaćaju sve radnje poduzete na tijelu ili dodirom tijela druge osobe koje u pravilu, ali ne i nužno, služe zadovoljenju ili pobuđivanju vlastite ili tuđe pohote, te prema usvojenim društvenim gledanjima predstavljaju grubo zadiranje u spolnost. Budući da je osuđenik pravomoćnom presudom proglašen krivim za upravo takve radnje ("…milovao po grudima…obgrlio objema rukama oko struka te je uz stiskanje uz svoje tijelo naizmjence držeći čvrsto jednom rukom oko struka drugom rukom milovao po grudima, govoreći joj daj pusu i pokušavajući je poljubiti …", "…uhvatio je rukama ispod pazuha, pa je jednom rukom dodirivao po grudima i privlačio prema sebi…") to primjenom odredbi materijalnog prava u pogledu kvalifikacije djela, kao i okvira izrečene kazne/sankcije, nije povrijeđen kazneni zakon na štetu osuđenika.

10. Slijedom izloženog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP-a trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan. Uslijed takve odluke, nije bilo mjesta primjeni čl. 518. st. 5. ZKP-a.

Zagreb, 10. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Ileana Vinja