Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-373/2022-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. Š., odvjetniku iz R., protiv tuženika P.B.Z. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva L. i P. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3019/2019-20 od 6. prosinca 2021., na sjednici vijeća 26. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3019/2019-20 od 6. prosinca 2021. u točki I. izreke, osim u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetna odredba čl. 4 st.1 Ugovora o kreditu broj 9011139053 sklopljenog između tužitelja u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 7. travnja 2006. potvrđenog kod Javnog bilježnika V. Ć. iz R. dana 11. travnja 2006. pod brojem OU-573/06 u dijelu u kojoj je određeno da kamata na kredit na dan sklapanja tog Ugovora iznosi 4,15%, te u točkama II. i III. izreke.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika i preinačuje citirana prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna odredba čl. 4 st.1 Ugovora o kreditu broj 9011139053 sklopljenog između tužitelja u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 7. travnja 2006. potvrđenog kod Javnog bilježnika V. Ć. iz R. dana 11. travnja 2006. pod brojem OU-573/06 u dijelu u kojoj je određeno da kamata na kredit na dan sklapanja tog Ugovora iznosi 4,15%, te se sudi:

„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništetna odredba čl. 4 st.1 Ugovora o kreditu broj 9011139053 sklopljenog između tužitelja u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 7. travnja 2006. potvrđenog kod Javnog bilježnika V. Ć. iz R. dana 11. travnja 2006. pod brojem OU- 573/06 u dijelu u kojoj je određeno da kamata na kredit na dan sklapanja tog Ugovora iznosi 4,15%.“

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl.4 st.1 i 2 Ugovora o kreditu broj 9011139053 sklopljenog između tužitelja u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 7. travnja 2006. potvrđenog kod Javnog bilježnika V. Ć. iz R. dana 11. travnja 2006. pod brojem OU- 573/06, u dijelu koji sadržava utvrđenje da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a koja odredba glasi:“ Kamata na kredit. Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,15% (slovima: četiri cijelih petnaest posto) godišnje. Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvi siječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvi siječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07 (slovima: prvog srpnja) do 31.12. (slovima: tridesetiprvog prosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.", kao i sve izmjene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu izračuna iste donesene jednostranom odlukom tuženika nakon sklapanja ugovora o kreditu, te da predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.

1.1. U točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 59.873,35 kn/ 7.946,56 eura[1] sa zateznim kamatama koje teku na pojedine dijelove tog iznosa s dospijećem kako je to pobliže navedeno izrekom te presude.

1.2. Točkom III. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9.505,00 kn/ 1.261,53 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Tuženik u žalbi neosnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, s obzirom da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti citirane ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i tuženika 7. travnja 2006. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe.

7. U postupku nije sporno da je tužitelj sklopio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, s time da je početna kamatna stopa od 4,15 % koja se mijenjala odlukom tuženika. Sporna je ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika te posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa, kao i zastara tražbine tužitelja.

8. Cijeneći prethodno navedene činjenice, kao i sadržaj spornih ugovornih odredbi, prvostupanjski sud zaključuje da se kamatna stopa mijenjala jednostranim odlukama banke na štetu potrošača, pa ujedno imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pozivom na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03) i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 -dalje: ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je izazvala znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu potrošača.

9. Nadalje, prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je na temelju ništetne ugovorne odredbe preplaćen iznos od 59.873,35 kn, pa zauzima stav da tužitelju pripada pravo na povrat tog iznosa, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate.

10. Pri tome, prvostupanjski sud odbija tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 241. i 245. st.1. ZOO-a, cijeneći da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare, a da je od pravomoćnog okončanja tog spora 13. lipnja 2014. zastara započela teći iznova.

11. U odnosu na pitanje pravne valjanosti odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je ta odredba ništetna, pri tom uvažavajući i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07) i čl. 118. ZZP/14 te čl. 502.c ZPP-a.

12. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tuženik P. B. Z. d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

13. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd- 2507/2022 od 14. lipnja 2022).

14. Nadalje, neosnovano tuženik ukazuje u žalbi da da do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13 – dalje ZID ZPK/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju i ugovore parametri za promjenu kamatnih stopa, pri čemu ovaj sud ne dovodi u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu jer je to njihovo legitimno pravo s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje i kada brojni ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.

15. Međutim, kamatna je stopa ("cijena") u predmetnom Ugovoru o kreditu u trenutku njegova sklapanja bila ugovorena u visini od 4,15 % godišnje, a ugovoreno je da se korisnik kredita „obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, te da visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita“. I prema ocjeni ovoga suda sadržaj takvih odredbi o kamatama nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan zbog čega je dopušteno ocjenjivati jesu li one nepoštene ili nisu.

16. Razmatrajući jesu li spomenute odredbe nepoštene potrebno je imati na umu da su prema odredbi čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.). Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.). Odredbom čl. 270. ZOO-a određeno je i da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

17. ZZP/03 važeći u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora u glavi 10 (čl. 81. –čl. 88.) regulira pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. citiranog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

18. Nadalje, odredbom čl. 82. ZZP/03 propisao je koje bi se ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz toga članka Zakona mogle smatrati nepoštenima, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

19. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi čl. 83. ZZP/03 uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

20. Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st. 1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.).

21. Dakle, i prije stupanja na snagu ZID ZPK/13 postojala je zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno o tome što do stupanja na snagu toga Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze.

22. Slijedom izloženog, ocjena je ovoga suda da spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, kojima promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, vjerovnik - tuženik jednostrano određuje obvezu dužnika – tužitelja, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

23. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između stranaka na način da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu zamijenio fiksnom kamatnom stopom, jer je tužitelj, a obzirom da u ugovoru o kreditu nisu bili navedeni nikakvi parametri od kojih će zavisiti promjena kamatne stope, jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja kredita, dok buduća kamatna stopa u samom ugovoru o kreditu nije bila ni određena, niti odrediva, a time niti razumljiva, pa je zbog navedenog, a ne zbog zabrane ugovaranja promjenjive kamatne stope, iznos koji je tuženik stekao na temelju ništetnih odredbi obračunat po jedinoj egzaktno utvrđenoj kamatnoj stopi, koju tuženik pogrešno kvalificira kao fiksnu kamatnu stopu. S tim u vezi nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika kojima osporava nalaz i mišljenje financijskog vještaka tvrdnjom da je isti trebao objasniti i odrediti parametre kojima se određuje tržišne uvjete i visine realnih tržišnih ili barem pravičnih kamatnih stopa za takvu vrstu kredita, jer nikakvi parametri nisu bili navedeni u ugovoru zaključenom između parničnih stranaka, o kriterijima temeljem kojih je tuženik mijenjao kamatnu stopu stranke nisu pregovarale te se isti i ne mogu utvrđivati naknadno u sudskom postupku za proteklo razdoblje, pri čemu treba istaći da je vještak nalaz i mišljenje u potpunosti izradio sukladno danom zadatku od strane prvostupanjskog suda.

24. Slijedom toga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu naznačenog iznosa, sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a.

25. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

26. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu, nije protekao petogodišnji rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

27. Međutim, pazeći na pravilnost primjene materijalnog prava po službenog dužnosti i u okviru žalbenih navoda, utvrđeno je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu u odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,15 %.

28. Naime, tužitelj svoj zahtjev u postupku temelji na tvrdnji da su nepoštene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika, imajući u vidu presuđenje u predmetnom kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, pa zahtjev da se utvrdi ništetnom i početno ugovorena kamatna stopa ne korespondira tužbenim navodima tužitelja, niti sadržaj procesne građe daje osnova za zaključak o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti taj dio tužbenog zahtjeva i preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

29. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužitelja u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa), koje utvrđenje određenim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje, pri čemu treba napomenuti da ni djelomično preinačenje prvostupanjske presude u ovom stadiju postupka nije od utjecaja na odluku o trošku. Naime, tuženiku nije odmjeren ni trošak u povodu žalbe jer je u žalbenom stadiju postupka uspio s razmjerno neznatnim dijelom u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

30. Slijedom navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude

U Rijeci 26. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović