Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-1282/2020-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. z. S.-d. ž., S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u S., protiv tužene A. M., iz S., OIB: ..., zastupane po punomoćniku T. K., odvjetniku u S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 2322/2016 od 2. studenog 2020., na sjednici vijeća 10. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2322/2016 od 2. studenog 2020. u točki I izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje postojanja tražbine tužitelja prema tuženici u iznosu od 32.939,53 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te da je tužena odgovorna za isplatu predmetnog iznosa na ime isplaćene plaće u razdoblju od veljače 2014. do studenog 2015., te u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 32.939,53 eura sa zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 802,20 eura od 14.3.2014. do isplate,

-na iznos od 1.221,39 eura od 18.4.2014. do isplate,

-na iznos od 1.651,79 eura od 19.5.2014. do isplate,

-na iznos od 1.577,66 eura od 17.6.2014. do isplate,

-na iznos od 1.611,92 eura od 17.7.2014. do isplate,

-na iznos od 1.611,92 eura od 18.8.2014. do isplate,

-na iznos od 1.611,92 eura od 18.9.2014. do isplate,

-na iznos od 1.733,50 eura od 16.10.2014. do isplate,

-na iznos od 1.694,60 eura od 17.11.2014. do isplate,

-na iznos od 1.535,69 eura od 15.12.2014. do isplate,

-na iznos od 1.738,14 eura od 16.1.2015. do isplate,

-na iznos od 1.569,53 eura od 17.2.2015. do isplate,

-na iznos od 1.592,84 eura od 16.3.2015. do isplate,

-na iznos od 1.500,53 eura od 15.4.2015. do isplate,

-na iznos od 1.619,63 eura od 15.5.2015. do isplate,

-na iznos od 1.659,00 eura od 15.6.2015. do isplate,

-na iznos od 1.584,54 eura od 15.7.2015. do isplate,

-na iznos od 1.619,63 eura od 14.8.2015. do isplate,

-na iznos od 1.619,64 eura od 15.9.2015. do isplate,

-na iznos od 1.619,64 eura od 15.10.2015. do isplate,

-na iznos od 1.647,32 eura od 16.11.2015. do isplate,

-na iznos od 116,20 eura od 16.12.2015. do isplate,

te se potvrđuje citirana prvostupanjska presuda u točki II izreke za iznos od 7.276,91 eura.

II. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i preinačuje citirana prvostupanjska presuda u preostalom dijelu točke I izreke, te u točki II izreke za iznos od 464,48 eura, te se sudi:

„ 1. Utvrđuje se postojanje tražbine tužitelja prema tuženici u iznosu od 965,61 euro zajedno sa zateznim kamatama, te je tužena odgovorna za isplatu predmetnog iznosa na ime isplaćenih troškova za vrijeme specijalizacije iz kliničke radiologije nastalih u razdoblju od veljače 2014. do studenog 2015.

2. Nalaže se tuženici da tužitelju u roku od 15 dana naknadi iznos naknade troškova za vrijeme specijalizacije iz kliničke radiologije u iznosu od 965,61 euro sa zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 199,08 eura od 23.9.2014. do isplate,

-na iznos od 199,08 eura od 1.10.2015. do isplate,

-na iznos od 41,14 eura od 18.12.2013. do isplate,

-na iznos od 29,86 eura od 18.3.2014. do isplate,

-na iznos od 12,44 eura od 9.3.2015. do isplate,

-na iznos od 367,86 eura od 26.3.2015. do isplate,

-na iznos od 12,44 eura od 14.4.2015. do isplate,

-na iznos od 16,59 eura od 8.5.2015. do isplate,

-na iznos od 12,44 eura od 13.5.2015. do isplate,

-na iznos od 12,44 eura od 3.6.2015. do isplate,

-na iznos od 12,44 eura od 7.7.2015. do isplate,

-na iznos od 12,44 eura od 25.08.2015. do isplate,

-na iznos od 12,44 eura od 04.09.2015. do isplate,

-na iznos od 12,44 eura od 06.10.2015. do isplate,

-na iznos od 12,44 eura od 06.11.2015. do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. s. b. primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je kamatna stopa koju je E. s. b. primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja E. s. b..

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu preostalog parničnog troška u iznosu od 464,48 eura.“

III. Nalaže se tuženici nadoknaditi tužitelju trošak u povodu žalbe u iznosu od 58,50 eura u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu tog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje postojanja tražbine tužitelja prema tuženici u iznosu od 33.905,14 eura (255.458,27 kn)[1] sa zateznim kamatama te da je tuženica odgovorna za isplatu predmetnog iznosa na ime isplaćene plaće i troškova za vrijeme specijalizacije iz kliničke radiologije nastalih u razdoblju od veljače 2014. do studenog 2015., te za isplatu iznosa od 33.905,14 eura (255.458,27 kn) sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose pobliže opisane u toj točki izreke. Točkom II izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 7.741,39 eura (58.327,50 kn).

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv citirane presude zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23- dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

3. Tuženica u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se potvrdi pobijana presuda.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje postojanja tražbine tužitelja prema tuženici u iznosu od 33.905,14 eura (255.458,27 kn) sa zateznim kamatama te da je tuženica odgovorna za isplatu predmetnog iznosa na ime isplaćene plaće i troškova za vrijeme specijalizacije iz kliničke radiologije nastalih u razdoblju od veljače 2014. do studenog 2015., te zahtjev za isplatu iznosa od 33.905,14 eura (255.458,27 kn) sa zateznim kamatama, kao naknade štete koja da mu je nastala zbog činjenice što je tuženica kojoj je odobrena specijalizacija iz radiologije izvanredno otkazala ugovor o radu tijekom trajanja specijalizacije.

6. U postupku nije sporno da su tužitelj i tuženica sklopili ugovor o radu 12. prosinca 2013. u kojem su stranke u čl. 3. ugovorile da će tuženica u radnom odnosu obavljati specijalistički staž iz kliničke radiologije prema planu i programu propisanom Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju doktora medicine obavljanja specijalizantskog staža („Narodne novine“ br. 100/11, 133/11, 54/12, 49/13) u trajanju od 60 mjeseci, te da je tuženica prema sklopljenom dodatku ugovora o radu od 13. veljače 2014. započela s obavljanjem specijalističkog staža iz kliničke radiologije 17. veljače 2014., koji je trebao trajati do 16. veljače 2019. Nije sporno da da je Ministarstvo rješenjem od 28. siječnja 2014. odobrilo tuženici specijalizaciju iz područja kliničke radiologije, da su stranke sklopile ugovor o međusobnim pravima i obvezama u vezi provođenja specijalizacije iz kliničke radiologije 12. prosinca 2013. (dalje: Ugovor o međusobnim pravima i obvezama), te da je tuženica obavljala specijalizaciju u K. S.. Također, nije sporno da je tuženici radni odnos kod tužitelja prestao na temelju otkaza s danom 2. studenog 2015. te da je tuženica ugovor o radu od 12. prosinca 2013. otkazala 14. listopada 2015. dajući izvanredni otkaz ugovora o radu, a da bi mogla nastaviti specijalizaciju iz kliničke radiologije u K. S.. Nadalje, nije sporno da je tuženica 14. listopada 2015. zaključila s K. S. ugovor o specijalističkom usavršavanju radi nastavka provođenja specijalističkog usavršavanja iz područja kliničke radiologije za potrebe zavoda , te da je sukladno navedenom ugovoru zaključila istog dana i ugovor o radu s K. S., te da je rješenjem Ministarstva od 13. studenog 2015. tuženici odobren nastavak specijalizacije iz kliničke radiologije za potrebe K. b. c. S. započete na temelju rješenja tog Ministarstva od 28. siječnja 2014.

7. U postupku je sporno je li tužena odgovorna za naknadu štete tužitelju u iznosu od 33.905,14 eura (255.458,27 kn) zbog toga što je 14. listopada 2015. izvanredno otkazala ugovor o radu od 12. prosinca 2013. te je li sukladno odredbi čl. 4 Ugovora o međusobnim pravima i obvezama u vezi provođenja specijalizacije iz kliničke radiologije od 12. prosinca 2013. dužna tužitelju vratiti ukupno isplaćene bruto plaće za vrijeme specijalizacije te troškove naknada glavnom mentoru i mentoru, troškove zdravstvene ustanove u kojoj je obavljano specijalističko usavršavanje te troškove stručne edukacije za vrijeme provođenja specijalizacije.

7.1. Cijeneći da je predmetni Ugovor o međusobnim pravima i obvezama sklopljen u vrijeme kada je bio na snazi čl. 11. i čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ broj 100/11, 133/11, 54/12 i 43/13- dalje:Pravilnik/11) te uzimajući u obzir odredbe čl. 17 i 18. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“, broj 62/16 i 69/16) kao i odredbe čl. 5. i 6. tog Pravilnika kojim su izmijenjene odredbe iz čl. 11. i 12. o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“, broj 100/11, 133/11, 54/12 i 43/13), zatim odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-187/2015 i dr. od 11. srpnja 2017. (koji je ukinuo čl. 11., 11.a i 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine - „Narodne novine“ broj 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 116/15, 62/16, 69/16 i 6/17, kao i čl. 17. i 18. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine - „Narodne novine“ broj 62/16 i 69/16), prvostupanjski sud zaključuje da je sporna odredba čl. 4. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama bila utemeljena na čl. 11. i 12. Pravilnika/11 jer su te odredbe unesene u predmetni ugovor i njegov su sastavni dio, a koje su odredbe kao i odredbe čl. 17. i 18. istog P. ukinute od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske jer nisu bile u skladu s onim što je bilo propisano odredbama čl. 139. i 140. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, prvostupanjski sud zaključuje da je posljedično tome sporna ugovorna odredba ništetna jer je protivna citiranim zakonskim odredbama.

7.2. Stoga je zaključak prvostupanjskog suda da svoj zahtjev za isplatu utuženog iznosa tužitelj ne može temeljiti na toj ugovornoj odredbi, te da je tužitelj bio dužan dokazati da mu je nastala šteta zbog toga što je tužiteljica ranije otišla sa specijalizacije.

7.3. Prema rezultatima provedenog financijskog vještačenja u postupku je utvrđeno da je tužitelj tijekom trajanja specijalizacije u razdoblju od 17. veljače 2014. do 2. studenog 2015. isplatio plaću tuženici u ukupnom iznosu od 248.182,89 kn, te da je po osnovi materijalnih troškova specijalizacije i troškova mentorstva tijekom trajanja specijalizacije imao ukupan trošak u iznosu od 7.275,38 kn, odnosno da je tužitelj ukupno u naznačenom razdoblju po navedenim osnovama isplatio iznos od 255.458,27 kn.

7.4. Pri tom je prvostupanjski sud zauzeo shvaćanje da naznačeni iznos plaće koji je isplaćen tuženici se ne može smatrati štetom za koju bi bila odgovorna tuženica, kraj činjenice da je tuženica bila s tužiteljem u ugovornom odnosu na temelju ugovora o radu koji se sukladno ugovoru obvezao tuženici tijekom trajanja ugovora isplaćivati plaću prema Zakonu o plaćama službenika i namještenika u javnim službama, Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentu složenosti poslova u javnim službama i Kolektivnim ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, te općih akata D. z., a što da je njegova temeljna obveza sukladno čl. 84. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09). Slijedom toga, kraj činjenice da je tuženica obavljala rad za vrijeme specijalizacije, prvostupanjski sud je shvaćanja da plaća koju je tužiteljica primila u ukupnom iznosu od 248.182,89 kn ne spada u trošak specijalizacije koji bi teretio tuženicu na način da bi to bila u obvezi vratiti tužitelju. Nadalje, prvostupanjski sud je zauzeo shvaćanje da tuženica nije u obvezi vratiti tužitelju ni materijalne troškove specijalizacije u iznosu od 7.275,38 kn s obzirom na utvrđenje da je odredba čl. 4. Ugovora o međusobnim pravima ništetna, kao i na utvrđenje, na temelju sadržaja iskaza z.z. tužitelja D. P. i svjedoka N. K., da tužitelj nije osigurao novčana sredstva za specijalizaciju tuženice, već da ih je osigurala Županija i da stoga nema legitimaciju potraživati taj iznos, te slijedom toga odbija u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a odluku o parničnom trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15- dalje:Tarifa).

8. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, niti povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8.1. Neosnovano tužitelj u žalbi prigovara da je donošenjem pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 u vezi s čl. 8 ZPP-a budući da je prvostupanjski sud odlučne činjenice utvrdio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

8.2. Nastavno tome, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja.

9. U odnosu na sporno pitanje je li tuženica dužna naknaditi štetu tužitelju u vidu troškova koji su tužitelju nastali isplatama plaće za vrijeme specijalizacije tuženice, protivno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženica nije u obvezi nadoknaditi te troškove tužitelju.

9.1. S tim u vezi potrebno je navesti da je o navedenom spornom pitanju Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2405/22 od 11. srpnja 2023. izrazio slijedeće pravno shvaćanje:

„…za Ustavni sud nije sporno da obveza isplate plaće i drugih davanja iz radnog odnosa, koja je kao takva utvrđena O. b. P. u odnosu na podnositelje nije i ne može u smislu odredbe članka 12. Pravilnika/11 (kako je glasio prije njegovih izmjena i dopuna) predstavljati „troškove koje je bolnica imala za vrijeme trajanja specijalizacije“.

Troškovi vezani uz provođenje i trajanje specijalističkog programa i educiranja specijalizanata zaposlenih na izabranim radnim mjestima specijalizacije strogo su odvojiva novčana kategorija koja predstavlja obvezu te je i kao takva dogovorena na strani bolnice u kojoj specijalizant provodi odobreni program izabrane specijalizacije.

Ti troškovi nikako ne uključuju troškove koje bolnica (kao poslodavac) ima vezano uz svoju obvezu isplate specijalizantu naknade bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji je pravni odnos između bolnice i specijalizanta (kao zaposlenika) i reguliran odvojenim pravnim poslom-sklopljenim ugovorom o radu na neodređeno vrijeme…

...Naime, Ustavni sud ne smatra spornim da su podnositelji i za vrijeme specijalističkog programa, osim što su se educirali u izabranoj specijalizaciji, radili i obavljali poslove radnog mjesta izabranog specijalizanta u funkciji rada i liječenja pacijenata, a za koje su s O. b. P. i sklopili ugovore o radu na neodređeno vrijeme.

Isto tako, podnositeljima je omogućeno i stjecanje neophodnih vještina, znanja i iskustva prijeko potrebnih za nastavak njihovog daljnjeg rada, nakon položenog specijalističkog ispita na radnom mjestu liječnika specijalista. Međutim, takav trošak ne može predstavljati bruto isplaćena plaća podnositelja (isto navodi i Vrhovni sud u presudi broj Revr-333/17-2 od 20. studenog 2018.)...“.

9.2. Prema shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u citiranoj odluci proizlazi kako za ocjenu osnovanosti zahtjeva treba imati na umu pravo svih radnika na zaradu koja im omogućava osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život, koje je zajamčeno odredbom čl. 55. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14).

10. Ocjenjujući sve navedeno, prema shvaćanju ovoga suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati od tuženice povrat isplaćenih plaća neovisno o tome što ona za vrijeme specijalizacije nije radila kod svog poslodavca, već u drugoj ustanovi u koju ju je tužitelj uputio (K. S.).

10.1. Naime, pravilno je prvostupanjski sud u tom pravcu cijenio da je tužitelj kao poslodavac, sklopivši ugovor s tuženicom, preuzeo i obvezu isplate plaće i drugih davanja iz radnog odnosa, te je pravilno zaključio da tako isplaćena bruto plaća ne predstavlja troškove specijalizacije.

11. Pri tom je za istaknuti da bruto plaća predstavlja novčanu protuvrijednost rada i da stoga ne ulazi u troškove specijalizacije koje bi tuženica bila obvezna vratiti i u slučaju kada joj je radni odnos kod tužitelja prestao tijekom obavljanja specijalizacije na koju je upućena. Kako se u ovom slučaju tužitelj kao poslodavac čl. 6. tog ugovora, obvezao da će tuženici kao liječniku specijalizantu za obavljene poslove isplatiti plaću, to plaća koju joj je tužitelj isplaćivao predstavlja novčanu protuvrijednost rada i ne predstavlja trošak specijalizacije koji bi tuženica bila u obvezi vratiti zbog čega je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je ovaj dio zahtjeva tužitelja odbio kao neosnovan te je slijedom toga na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

12. Međutim, nije prihvatljivo shvaćanje prvostupanjskog suda da tuženica nije u obvezi nadoknaditi štetu tužitelju u visini materijalnih troškova specijalizacije i troškova mentorstva u iznosu od 965,61 euro (7.275,38 kn).

12.1. Tuženica se naime ugovorom o radu od 12. prosinca 2013. obvezala u radnom odnosu obavljati specijalizantski staž iz kliničke radiologije prema Planu i programu propisanom Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju u trajanju od 60 mjeseci i provoditi program specijalizacije bez prekida (čl. 3. i 4.), koje obveze su detaljno razrađene u čl. 2. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, pa je prekidom tako određene specijalizacije povrijedila preuzete obveze iz ugovora. Tuženik je, s druge strane, sukladno čl. 2. U. o međusobnim pravima i obvezama podmirivao troškove nastale u provođenju te specijalizacije, kako to proizlazi iz priložene dokumentacije o plaćanju tih troškova i nalaza i mišljenja financijskog vještaka, te je stoga ovlašten zahtijevati naknadu tih troškova kojima je bio izvrgnut. Pri tome, po ocjeni ovog suda, nije odlučno na koji način su sredstva za plaćanje tih troškova tužitelju bila doznačena, odnosno jesu li u pitanju bila namjenska sredstva osigurana od strane Županije, jer tužitelj svoje pravo na naknadu te štete ostvaruje zbog toga što je tuženica povrijedila svoje ugovorne obveze iz ugovora sklopljenih s tuženikom (čl. 342. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23-dalje ZOO), dok je pitanje načina osiguravanja novčanih sredstava tuženiku za pojedine izdatke sasvim drugi pravni odnos između tuženika i druge pravne osobe.

13. Stoga je tužbeni zahtjev u tom dijelu trebalo prihvatiti i obvezati tuženicu na isplatu iznosa od 965,61 euro sa zateznim kamatama od učinjenih izdataka (čl. 29. st. 1. i 2. ZOO), te preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a, kao u točki II. izreke ove presude.

14. Preinačenjem presude suda prvog stupnja tužitelj je uspio u sporu 3%, dok je uspjeh tuženice 97% pa je tuženici primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 166. st. 2. ZPP-a trebalo odmjeriti troškove postupka u omjeru od 94 %. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ukupan iznos parničnog troška pripadajućeg tuženici od od 7.741,39 eura (58.327,50 kn), koje utvrđenje određenim žalbenim navodima tužitelja nije dovedeno u pitanje te joj razmjerno pripada iznos od 7.276,91 eura u kojem dijelu je prvostupanjsku presudu trebalo potvrditi, dok je u preostalom dijelu do iznosa od 7.741,39 eura zahtjev tuženice trebalo odbiti i preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

15. Tužitelj je u žalbenom stadiju uspio 3 % pa mu u primjeni odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a i Tbr. 10. toč. 5. i Tbr. 52. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23) pripada razmjerno nagrada za sastavljanje žalbe u iznosu 46,90 eura i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 11,60 eura, dok je za više zatraženo zahtjev tužitelja za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan.

U Rijeci 10. listopada 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović, v.r.