Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kž-270/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Leona Kovačića, predsjednika vijeća te Tomislava Juriše i Marije Balenović, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ZO, zbog kaznenih djela iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine“ 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. dalje: KZ/97.) i dr. odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 27. svibnja 2024. broj K-20/2021, u sjednici vijeća održanoj 9. listopada 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zadru od 27. svibnja 2024. broj K-20/2021. optuženi ZO, oslobođen je od optužbe na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24. – dalje: ZKP/08.) da bi počinio, uz primjenu članka 60. KZ/97., kaznena djela i to protiv službene dužnosti – zlouporabom položaja i ovlasti, opisano i kažnjivo po članku 337. stavku 4. u vezi sa stavkom 3. i 1. KZ/97. i protiv vjerodostojnosti isprava – krivotvorenje službene isprave opisano i kažnjivo po članku 312. stavak 2. KZ/97. činjenično i pravno opisana u izreci presude.
1.1. Na temelju odredbe članka 158. stavka 3. ZKP/08. oštećenik stečajna masa iz ZZ upućen je s imovinskopravnim zahtjevom u parnični postupak.
1.1. Na temelju odredbe članka 149. stavak 1. ZKP/08. utvrđeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. padaju na teret državnog proračuna.
2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu.
3. Odgovor na žalbu je podnio optuženik s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske žalbu državnog odvjetnika odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.
4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Postupajući po zahtjevu optuženika i njegovog branitelja, na temelju članka 475. stavak 1. ZKP/08., o sjednici su izviješteni optuženik i njegov branitelj, kao i državni odvjetnik, koji svi uredno pozvani, nisu pristupili.
6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.
7. Državni odvjetnik žalbenim navodima osporava zaključak prvostupanjskog suda da u tijeku postupka nije dokazano da bi optuženik počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret optužnicom smatrajući da počinjenje kaznenih djela proizlazi iz isprava pročitanih tijekom rasprave, iskaza ispitanih svjedoka a djelom i iz obrane optuženika.
7.1. Posebno upire na činjenicu da prezentacija građevinskih strojeva na ime koje je ispostavljen račun t.d. „ZZ, nije održana, nego je stvarno plaćen trošak svadbene večere optuženikove kćeri i to s računa trgovačkog društva i smatra da takvo postupanje optuženika kao vlasnika i direktora predstavlja zlouporabu položaja i ovlasti jer se trošak privatne naravi ne može platiti iz sredstava trgovačkog društva, a u koju svrhu je uporabljena isprava koja nije istinita. Ukazuje da u trenutku kada optuženik plaća trošak privatne naravi s računa trgovačkog društva on time oštećuju to trgovačko društvo, a sebi pribavlja korist. Također državni odvjetnik u žalbi upire na činjenicu da je optuženik tek tri i pol godine nakon plaćanja troškova vjenčanja t.d. „Hoteli Zadar“ d.d. od strane t.d. „ZZ“ d.o.o. izvršio uplatu na račun trgovačkog društva „ZZ 133.721,00 Kn a što je u optužnici označeno kao vrijeme počinjenja kaznenog djela.
8. U prethodnom postupku rješenjem Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž–94/2021. od 21. srpnja 2021. ukinuta je prvostupanjska presuda Županijskog suda u Zadru K-11/2016 od 24. ožujka 2021. te je predmet vraćen na ponovno suđenje uz navođenje nedostataka u utvrđivanju činjeničnog stanja u smislu članka 487. stavka 3. ZKP/08. te je prvostupanjski sud raspravio sva sporna pitanja i iznio razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
8.1. Načelno je pravu državni odvjetnik kada u žalbi ukazuje da se činjenica stjecanja imovinske koristi u konkretnom slučaju treba procjenjivati u trenutku kad optuženik plaća trošak privatne naravi s računa trgovačkog društva. Međutim, prvostupanjski sud uzima u obzir prethodno navedene činjenice, ali pravilno zaključuje da u tijeku postupka nije utvrđeno da se u ponašanju optuženika ostvaruju subjektivna i objektivna obilježja terećenih kaznenih djela (točka 24. i točka 32.) te iznosi razloge koji će u nastavku biti analizirani.
8.2. Naime, prvostupanjski sud je, prihvaćajući iskaz svjedokinje CO, supruge optuženika i dovodeći u vezu s obranom optuženika utvrdio, osim nesporne činjenice da je t.d. „ZZ“ d.o.o. platilo svadbenu večeru i činjenicu da je napravljena pozajmica trgovačkog društva prema optuženiku (točka 21.) s tim da je bilo dogovoreno da kad bude imao novca da će pozajmicu vratiti što je optuženik učinio (točka 17.1.) a to proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka (točka 15.) koji utvrđuje da je optuženik 22. ožujka 2012. s opisom „naknada za troškove vještačenja“ izvršio uplatu u iznosu od 133.721,20 kn dok to proizlazi i iz konto kartice pozajmica ZO (konto 1521, list 492 spisa). Prvostupanjski sud osnovano ukazuje da se prema nalazu i mišljenja vještaka ne može utvrditi na koji način su u poslovnim knjigama prikazani troškovi svadbene večere (točka 14.) te po stavu ovog drugostupanjskog suda, zaključak prvostupanjskog suda, u kontekstu svega navedeno, ne dovodi u pitanje činjenica na koje žalbenim navodima upućuje državni odvjetnik da nema pisanog ugovora o zajmu. Naime, zaključenje takvog ugovora, s obzirom na to da je optuženik tempore criminis član uprave trgovačkog društva „ZZ nije protivno članku 431. u vezi s člankom 249. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ 111/1993., 34/1999., 121/1999., 52/2000., 118/2003., 107/2007., 146/2008., 137/2009., 111/2012., 125/2011., 68/2013., 110/2015., 40/2019). Tek postupanje optuženika s ciljem da pribavljenu imovinsku korist zadrži za sebe, bez vraćanja pozajmice trgovačkom društvu, činilo bi takvo postupanje nezakonitim u smislu kaznenog djela iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. KZ/97. Povreda eventualne zakonom propisane pismene forme ugovora o zajmu u konkretnom slučaju (optuženik u obrani navodi da je bio „dogovoren“ rok vraćanja pozajmice) ne dovodi u pitanje zaključke suda o izostanku ispunjenja obilježja kaznenog djela kao i da je optuženik uplatio iznos u korist t.d. „Ploter“ nakon značajnog proteka vremena.
8.3. Nadalje, prvostupanjski sud osnovano prihvaća iskaz svjedokinje CO (točka 19. – 20.) smatrajući da je uvjerljiv, logičan i životan. Svjedokinja obrazlaže, u poslovnom smislu, potrebu da se troškovi vjenčanja plate s računa trgovačkog društva ukazujući da je prethodno bio uplaćen predujam za prezentaciju građevinskih strojeva t.d. „Hoteli Zadar“ d.d., koja je otkazana pa se na taj način, dakle očito modificiranjem poslovnog odnosu, ustvari vraćao uplaćeni predujam. Prvostupanjski sud također upućuje da iz povijesnog izvatka iz sudskog registra (točka 19.) proizlazi da su tempore criminis i optuženik i CO bili članovi uprave društva i osobe ovlaštene za zastupanje dok svjedokinja navodi da je ona dogovora i potpisala predmetni ugovor (list 102 spisa) o čemu je samo obavijestila optuženika.
9. Državni odvjetnik u žalbi u odnosu na kazneno djelo iz članka 312. stavka 2. KZ/97. ne ističe druge, osim prethodno navedenih žalbenih navoda, smatrajući da je optuženik time i kao vlasnik i direktor t.d. „ZZ „prihvatio i dao na knjiženje“ račun naveden u činjeničnom opisu optužnice koji je neistinita isprava jer se trošak stvarno odnosi na održavanje svadbene večere. Međutim, valja ukazati da je prvostupanjski sud osnovano zaključio da u tijeku postupka nije nedvojbeno utvrđeno da je optuženik radnjama ostvario obilježja terećenog kaznenog djela (točka 32.), prihvaćajući, između ostalog, iskaze svjedoka SO, GO i TO, dovodeći u vezu s obranom optuženika. Naime, prvostupanjski sud upućuje da iz prethodno navedenih iskaza proizlazi da je pravni posao dogovarala supruga koja je i potpisala ugovor, da se radi o tipskom ugovoru-špranci, te nije neobično da se potkrade pogreška (točka 29. i 30.) kao i da optuženik nije realno mogao kontrolirati svaki račun koji je ušao u društvo jer je to “logički neodrživo“ posebno s obzirom na činjenicu da je trgovačko društvo imalo vlastitu knjigovodstvenu službu koja je knjižila i kontrolirala podatke iz ulaznih i izlaznih računa (točka 31.) pa optuženik nije niti mogao znati da je u ugovoru navedena ranije dogovorena usluga te iznoseći razloge i zaključak koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. 10. Stoga valja zaključiti da je prvostupanjski sud, nakon temeljite analize i ocjene provedenih dokaze, pravilno utvrdio činjenično stanje te izveo valjane zaključke o svim bitnim činjenicama i to ispravno obrazložio u presudi, iz kojih razloga žalba državnog odvjetnika nije osnovana.
10. Slijedom svega naprijed izloženog, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476 stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda kaznenog postupka, niti povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa je slijedom izloženog, primjenom odredbe članka 482. ZKP/08., trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 9. listopada 2024.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Leon Kovačić
