REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-4780/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Igora Periše člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Davor Petrović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui u Zagrebu, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, koju zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lovrić, Novokmet i Smrček u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6159/18-2 od 14. svibnja 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-251/2018-11 od 5. listopada 2018., u sjednici održanoj 9. listopada 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tuženice, ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6159/18-2 od 14. svibnja 2019. i presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-251/2018-11 od 5. listopada 2018., te se predmet u vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

"I/ Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o kreditu br. 5140030251- 60010462811/2006 između tužitelja i tuženika sklopljenog dana 02. 08. 2006. godine a solemniziranog dana 07.08.2006. g. pod brojem OU-604/06 kod Javnog bilježnika Biserke Arambašić te ista ne proizvodi nikakve pravne učinke i to:

- čl. 21. u dijelu koji glasi "U slučaju da Banka odabere drugačiji oblik namirenja, Založni dužnik izričito izjavljuju da su suglasni da se temeljem ovog Ugovora, kao javnobilježničke isprave, protiv njih neposredno provede ovrha na svim predmetima ovrhe predviđenim Ovršnim zakonom, radi potpune naplate osigurane tražbine."

II/ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonske avenije 6, OIB: 14036333877, nadoknaditi tužiteljici ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 48.175,00 kuna, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom ovrhe.".

2. Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju, pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku, navodeći da je drugostupanjski sud pobijanu odluku donio primjenom čl. 373.a ZPP, a ne primjenom čl. 368. ZPP koji je naveden u obrazloženju odluke, te na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP zbog materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a tužiteljici naložiti da joj naknadi trošak postupka.

3. U odgovoru na reviziju tužiteljica je osporila revizijske navode tuženice i predložila reviziju odbaciti kao nedopuštenu, a tuženici naložiti da joj naknadi trošak odgovora na reviziju.

4. Odredbom čl. 382. st. 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP), propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je ista donesena prema odredbama čl. 373.a ZPP i čl. 373.b ZPP. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude prema odredbi st. 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

4.1. Iz obrazloženja pobijane drugostupanjske odluke proizlazi da je drugostupanjski sud, donoseći pobijanu presudu, na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, utvrđivao bitne činjenice koje nisu utvrđene u postupku pred sudom prvog stupnja, pa je prema ocjeni ovog suda drugostupanjski sud pobijanu odluku donio na temelju odredbe čl. 373.a. ZPP, iako se u obrazloženju odluke pozvao na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP. Stoga je ovaj sud reviziju tuženice podnesenu protiv drugostupanjske odluke razmatrao kao redovnu reviziju podnesenu na temelju čl. 382. st. 1. točka 3. ZPP.

5. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 21. Ugovora o kreditu od 2. kolovoza 2006., u dijelu u kojem je navedeno da založni dužnik, u slučaju da Banka odabere drugačiji oblik namirenja, izričito izjavljuje da je suglasan da se protiv njega neposredno provede ovrha na svim predmetima ovrhe predviđenim Ovršnim zakonom, radi potpune naplate osigurane tražbine.

7. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev ocijenivši spornu ugovornu odredbu ništetnom jer je suprotna naravi zaloga i nije provediva u zemljišnoj knjizi budući da založni dužnik vjerovniku daje u zalog samo točno određenu nekretninu pa je takva odredba ništava u smislu čl. 307. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143,12 i 152/14 – dalje: ZVDSP).

8. Drugostupanjski sud je žalbu tuženice odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku odluku pozivom na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP) i čl. 87. ZPP i odredbu čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema ocjeni drugostupanjskog suda tuženica nije dokazala da se o spornoj ugovornoj odredbi, sadržanoj u standardnom ugovoru koji je unaprijed sastavila tuženica, nije pojedinačno pregovaralo, te da takva odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice.

9. Tuženica u reviziji osporava pravilnost zaključka drugostupanjskog suda da je sporna ugovorna odredba nepoštena i ništetna odnosno osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, čl. 83., čl. 84. ZZP i čl. 87. ZZP, pri donošenju zaključka drugostupanjskog suda prema kojem sporna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, protivno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da nižestupanjski sudovi nisu ispitali je li sporna odredbe jasna, lako razumljiva i uočljiva, nisu utvrdili pretpostavke za nepoštenost sporne odredbe, niti su ispitali je li sporna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Revidentica se poziva na odluke Europskog suda za ljudska prava te ističe da sud drugog stupnja, u konkretnom slučaju nije primijenio test poštenja u skladu s ustaljenom praksom Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) čime je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, kao i bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 370. ZPP i čl. 373.b st. 2. ZPP jer je potvrdio prvostupanjsku presudu, ali ne iz razloga koje je iznio prvostupanjski sud u obrazloženju odluke pozivajući se na čl. 307. st. 3. ZVDSP već iz razloga ništetnosti sporne ugovorne odredbe primjenom čl. 87. ZZP u vezi s čl. 81. ZZP i čl. 84. ZZP, pri čemu činjenično stanje nije u potpunosti i pravilno utvrđeno.

10. Na temelju čl. 87. st. 1. nepoštena ugovorna odredba je ništava. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10.1. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

11. Iz spisa proizlazi da je tuženica već u odgovoru na tužbu predlagala saslušanje svjedoka, javne bilježnice koja je potvrdila ugovor o kreditu od 2. kolovoza 2006., na okolnost da su ugovornim stranama rastumačene pravne posljedice opće klauzule ovršnosti. Prvostupanjski sud je odluku utemeljio na zaključku da je sporna odredba ništava na temelju odredbe čl. 307. st. 3. ZVDSP, pa pri tom nije utvrđivao činjenice odlučujuće za ocjenu ništetnosti sporne odredbe u smislu odredbi ZZP. Nadalje, iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude proizlazi da je ništetnost predmetne odredbe utvrđena primjenom odredbi ZZP. Naime, sud zaključak o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe temelji na utvrđenju da je ista sadržana u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženice, da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača.

12. Prema shvaćanju ovog suda zauzetog u nizu odluka (primjerice odlukama broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023., Rev 120/2023-2 od 28. veljače 2023., Rev 84/2023-2 od 19. travnja 2023., Rev 296/2023-2 od 5. travnja 2023. i Rev- 1143/2023-2 od 16. travnja 2024.) koje su donesene u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima, u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe sud odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojima ne uzima u obzir specifičnost konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite i kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovaca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača o kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

12.1. Obzirom na navedeno, u povodu pojedinačne tužbe, u ovom slučaju založnog dužnika koji, ugovorom o kreditu osim suglasnosti za zasnivanje založnog prava na svojoj nekretnini radi osiguranja tražbine korisnika kredita, istovremeno daje suglasnost da se protiv njega neposredno provede ovrha na svim predmetima ovrhe predviđenim Ovršnim zakonom, sud o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe, odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinog slučaja.

13. Stoga su osnovani revizijski navodi da je sud morao tuženici, koja je predložila dokaz na okolnost da su tužiteljici po ugovoru o zajmu razjašnjene sve okolnosti predmetnog ugovora o kreditu odnosno pravne posljedice davanja izričite ovlasti tuženici da neposredno provede ovrhu na svim predmetima ovrhe predviđenim Ovršnim zakonom, omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, dala odgovarajuće obavijesti tužiteljici (na drugi način, preko javne bilježnice) kao potrošaču o značenju, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba. U slučaju kada tuženici ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača (založnog dužnika) kao ugovorne strane, na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom. Time bi bilo povrijeđeno pravo banke na pošteno suđenje.

14. Osim toga, tuženica u reviziji osnovano navodi da drugostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu čl. 84. ZPP, te da test poštenja nije proveo u skladu s praksom ESLJP, kad je zaključio da je sporna odredba ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i jer proizvodi znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, te je na taj način ujedno počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

14.1. To stoga jer drugostupanjski sud prethodno nije ocijenio u smislu odredbe čl. 84. ZZP, je li ugovorna odredba koja je sporna u ovom postupku odredba o predmetu i cijeni, je li ista jasna, razumljiva i uočljiva odnosno podliježe li ista testu poštenja, pa ako podliježe taj test provesti u skladu s odredbama ZZP i u smislu odredbi Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12). Pritom je drugostupanjski sud kod ocjene je li postupanje tuženice protivno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), bio dužan ocijeniti (imajući u vidu da je tužiteljica založna dužnica koja je odredbom čl. 11. ugovora o kreditu dopustila zasnivanje založnog prava na svojim nekretninama), je li tuženici bilo razumno očekivati da bi tužiteljica kao založni dužnik prihvatila spornu odredbu i u slučaju da se pojedinačno pregovaralo odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese tužiteljice kao založne dužnice, pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi ona pristala na spornu ugovornu odredbu.

15. Budući da je drugostupanjski sud preinačavajući prvostupanjsku odluku, primjenom odredbe čl. 373.a ZPP, propustio postupiti na navedeni način i utvrditi odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva u ovom postupku, odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuo presudu drugostupanjskog suda kao i odluku o trošku, te je predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

16. U ponovljenom postupku, drugostupanjski sud će otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka i ponovno odlučiti o žalbi tuženice dajući jasne i neproturječne razloge o činjenicama odlučnim za primjenu odredbe čl. 87. ZZP u vezi s čl. 81. ZPP, imajući na umu gore izneseni stav revizijskog suda.

17. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 9. listopada 2024.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ante Perkušić