Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1248/2024-2

R E P U B L I K A  H R V AT S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i suca Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, OIB:52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu iz Šibenika, Stalna služba u Kninu, protiv tuženika FR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Merici Miše, odvjetnici iz Trogira, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu poslovni broj: P-2441/2020-34 od 1. rujna 2022., dana 9. listopada 2024.,

r i j e š i o  j e

Usvaja se žalba tuženika, ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu, poslovni broj: P-2441/2020-34 od 1. rujna 2022. i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu, broj:

Ovr-303/20 od 7. rujna 2020, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 402.911,51 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranoj kao u izreci, a tekućoj od 17. studenog 2020. pa do isplate. Ujedno je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 25.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu preinači u skladu s navodima žalbe i uz naknadu troškova postupka i troškova žalbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i vrati spis prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Nesporno je među strankama kako je tuženik FR, kao tužitelj, pokrenuo parnični postupak protiv tužiteljice Republike Hrvatske, kao tužene, 1999. godine, pred Općinskim sudom u Kninu, radi isplate razlike plaće po osnovu neisplaćenih uvećanja od 25%, odnosno 50%, za razdoblje od studenog 1996. do lipnja 1999. godine i isplate otpremnine. Također je nesporno među strankama da je po tužbi FR kao tužitelja, protiv Republike Hrvatske kao tuženika, Općinski sud u Kninu donio presudu poslovni broj P-281/99 od 22. ožujka 2000. godine, kojom je tužitelju dosuđen ukupan bruto iznos od 104.307,01 kuna, te kako je ista potvrđena presudom Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-214/00 od 8. svibnja 2000. godine, nakon čega je tuženik pokrenuo ovršni postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Ovrpl- 1475/00, u kojem postupku je dana 8. kolovoza 2000. godine provedena ovrha i naplaćen iznos od 162.340,07 kuna, koji iznos se odnosi na ime glavnog duga od 104.307,01 kuna, te obračunatu kamatu i troškove postupka.

6. Isto tako nesporno je kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2207/00 od 28. veljače 2001. godine prihvaćena revizija, te ukinuta presuda Općinskog suda u Kninu broj P-281/99 i Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-214/00 i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, nakon čega je prvostupanjski sud donio presudu broj P-766/01 od 16. rujna 2002. godine, koja je po izjavljenoj žalbi ukinuta rješenjem Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-1553/2002 od 12. svibnja 2003. godine. Nakon toga po rješenju broj Gž-1553/02 nastavljen je postupak u kojem je donesena pravomoćna presuda broj P-416/03 od 6. listopada 2005. godine, kojom je tuženiku dosuđen iznos od 43.907,43 kuna na ime uvećanja plaće, a presudom broj P-28/07 od 24. prosinca 2009. godine i rješenjem Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-697/10 od 7. lipnja 2010. godine dosuđen je tužitelju ukupan iznos od 60.389,08 kuna, od čega je iznos 43.667,15 kuna na ime uvećane plaće i iznos od 16.721,93 kuna na ime otpremnine.

7. Kako je tuženik temeljem presuda broj P-416/03 i broj P-28/07 u ovršnom postupku pokrenutog dana 4. lipnja 2020. godine pod poslovnim brojem Ovr-303/2020 kod Općinskog suda u Kninu temeljem rješenja o ovrsi od 7. rujna 2020. godine, dana 8. prosinca 2020. godine naplatio iznos od ukupno 402.911,51 kuna, a među strankama je sporno je li tuženik neopravdano naplatio tražbinu na ime uvećanja plaće i otpremnine u neto iznosu od 103.007,77 kn (bruto 136.434,36 kuna) odnosno ukupno sa kamatom i troškovima postupka 402.911,51 kn, obzirom da je za uvećanje plaće i otpremnine, u ovršnom postupku pred Općinskim sudom u Zagrebu broj Ovrpl-1475/00 dana 8. kolovoza 2000. tuženik naplatio tražbinu u iznosu od 104.307,01 kn, odnosno s obračunatom kamatom i troškovima iznos od 162.340,07 kn, prvostupanjski je sud prihvatio opravdanim tvrdnju tužitelja da je tuženik 8. kolovoza 2000. u ovršnom postupku Ovrpl-1475/00 i u ovršnom postupku broj Ovr-303/2020 od tužitelja kao ovršenika naplatio prisilnim putem svoju tražbinu na ime razlike uvećanja plaće i otpremnine, prvi puta po ukidnoj presudi P-281/99, a drugi puta po pravomoćnim presudama P-416/03 i P28/07, pa da je tuženik od tužitelja nepripadno po istom pravnom osnovu, tj. uvećanju plaće i otpremnine, naplatio tražbinu dva puta, s time da je tuženiku iznos iz 2000. stavljen na raspolaganje, dok naplaćeni iznos 2020. tuženiku nije stavljen na raspolaganje već je zadržan na računu njegove punomoćnice, slijedom čega je prihvaćen tužbeni zahtjev da je nedopuštena ovrha prvostupanjskog suda broj Ovr-303/2020 od 7. rujna 2020. Ujedno sud prihvaća prigovor zastare istaknut od strane tužitelja za tražbinu po prijedlogu za ovrhu broj Ovr-303/2020 budući da je presuda broj P-416/03 postala pravomoćna 15. siječnja 2007., sukladno odredbi čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21), dok nije ocijenjen osnovanim prigovor zastare u odnosu na presudu broj P-28/07.

8. Osim toga sud je prihvatio i prigovor tužitelja da je ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku Stalne službe u Kninu broj Ovr-303/2020 od 7. rujna 2020. nedopuštena obzirom da je protivna odredbi čl. 5. st. 11. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine broj: 68/18, 2/20, 46/20 i 47/20) koja propisuje da se prijenos novčanih sredstava može zahtijevati isključivo u korist računa koji pripada ovrhovoditelju (osim troškova postupka u korist računa odvjetnika koji u tom postupku zastupa ovrhovoditelja za iznos troškova postupka s osnove za plaćanje), obzirom je u postupku utvrđeno kako tuženiku osobno ni na njegov račun nikada nije izvršena uplata ovršenih novčanih sredstava sa računa tužitelja.

9. Stoga kako je sud u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se traži utvrđenje nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu broj Ovr-303/2020 od 7. rujna 2020. budući je utvrđeno kako su bili opravdani svi žalbeni razlozi tužitelja iznijeti u žalbi protiv rješenja o ovrsi kao i prigovori istaknuti u tužbi, zbog čega je usvojen i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 402.911,51 kn.

10. U žalbi tuženik ističe da je presuda u cijelosti neosnovana, nejasna i nerazumljiva te nije u skladu s dokazima izvedenim tijekom postupka ističući prije svega da tužitelj nije bio ovlašten tužbom zahtijevati proglašenje ovrhe nedopuštenom, budući je ovrha dovršena, ponavljajući pritom istaknuti prigovor aktivne legitimacije jer Ministarstvo financija Republike Hrvatske ne može imati status stranke u parničnom postupku. Brani tezu da tužbeni zahtjev nije određen ni specificiran shodno odredbama čl. 196. Zakona o parničnom postupku jer se od tuženika potražuje iznos od 402.911,51 kn a iz dokumentacije koju je dostavio tužitelj je razvidno da je na računu punomoćnika tuženika isplaćen samo neto iznos dok su ostali iznosi uplaćeni u korist proračuna Republike Hrvatske i to na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju doprinosa međugeneracijske solidarnosti, te iznosi na ime poreza i prireza na dohodak na ime nesamostalnog rada pa tuženik smatra da ga se ne može obvezati da vrati bruto iznos. Ujedno ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije uz obrazloženje da isti ni na koji način nije utjecao na odluku suda da navedeni iznosi budu uplaćeni na račune Republike Hrvatske. Ukazuje da se prvostupanjski sud ne može osnovano pozivati na prvostupanjsku presudu Pr-24/2018 jer je ista preinačena presudom Gž R- 918/2019-2.

11. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima ovaj sud smatra da je u istoj počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP) obzirom da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni, nelogični i u proturječju sa stanjem spisa, pa ovaj sud ne može ispitati pravilnost i zakonitost iste.

12. Naime, iako je pogrešan stav tuženika da tužitelj nije ovlašten tužbom zahtijevati proglašenje ovrhe nedopuštenom budući da je ista dovršena jer nijednom odredbom Ovršnog zakona nije propisano da nakon provedbe ovrhe i samo zbog te činjenice tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenosti ovrhe postaje neosnovan, a niti je tužba stoga nedopuštena (isti stav izražen je i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-1012/2020- 2 od 22. prosinca 2020.), a neosnovan je i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer je jasno da je kao tužitelj u tužbi naznačena Republika Hrvatska, a ne Ministarstvo financija, kako je to nepotrebno tužitelj dodao svom nazivu u tužbi, potpuno opravdano tvrdi tuženik u svojoj žalbi da je nezakoniti zaključak prvostupanjskog suda da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

13. Među strankama naime nije sporno da je sukladno presudi Općinskog suda u Kninu broj P-281/99 presuđeno da je ovdje tužitelj na ime manje isplaćenih plaća dužan platiti tuženiku iznos od 104.307,01 kn zajedno s zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa i iznos od 16.721,93 kn na ime otpremnine uvećano sve za troškove postupka u iznosu od 10.626,00 kn, a koja presuda je po žalbi Republike Hrvatske potvrđena presudom Županijskog suda u Šibeniku broj Gž- 214/00 od 8. svibnja 2000. pa je u ovršnom postupku pred Općinskim sudom u Zagrebu broj Ovrpl-1475/00 tuženik namiren za iznos od 162.340,07 kn.

14. Međutim, kako su navedene presude ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2207/00 od 28. veljače 2001. pa je od strane ovdje tužitelja podnesen prijedlog za protuovrhu radi povrata cjelokupnog isplaćenog iznosa, te je u istom ovršnom postupku doneseno rješenje o protuovrsi 19. veljače 2020. pod brojem Ovrpl-2740/01-61, ali sud nije utvrdio je li tužitelj po istoj namirio navedenu tražbinu, dok je u nastavku parničnog postupka ovdje tuženiku s iste osnove dosuđeno na ime plaće iznos od 43.907,43 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom temeljem presude broj P-416/03 od 6. listopada 2005., a nakon toga u istom postupku dosuđeno je tuženiku presudom broj P-28/07 na ime manje isplaćene plaće bruto iznos od 87.585,08 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, bruto iznos od 16.721,93 kn na ime manje isplaćene otpremnine i trošak u iznosu od 70.350,09 kn, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Šibeniku za iznos bruto plaće od 43.667,65 kn, zatim za sav iznos navedene otpremnine, dok je ukinuta u odnosu na dio bruto plaće od 43.907,43 kn i u odnosu na odluku o troškovima, da bi rješenjem Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-539/11 od 2. svibnja 2011. tuženiku bio dosuđen trošak postupka u iznosu od 41.690,26 kn, pa je tuženik po pravomoćnosti tih odluka ponovno pokrenuo ovršni postupak pod brojem Ovr-303/2020, potpuno su nejasni zaključci prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, iako tijekom postupka nije raspravio ni utvrdio odlučne činjenice na koje ukazuje tuženik tijekom postupka.

15. Naime, iz stanja spisa proizlazi da se radi o novčanim iznosima koje je tužitelj bio dužan isplatiti po navedenim presudama u bruto iznosu, osim troškova postupka, iz čega se može zaključiti da je dio novčanih iznosa koji su s računa tužitelja isplaćeni na ime obračunatog poreza, prireza i doprinosa nisu uplaćeni na račun tuženika, slijedom čega ih isti primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) nije u obvezi vratiti tužitelju (isti stav proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1308/2021-2 od 4. listopada 2022.).

16. Nadalje, kako su po kasnijim odlukama sudova, a nakon ranije navedene ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tuženiku ponovno dosuđeni određeni iznosi po istoj pravnoj osnovi, prvostupanjski je sud trebao detaljno raspraviti koliko iznosi glavnica u neto iznosu i sporedne tražbine (kamate i troškovi) koje su isplaćene tuženiku temeljem rješenja o ovrsi broj Ovrpl-1475/00, nakon toga utvrditi koji je iznos duga tužitelj dužan isplatiti tuženiku u neto iznosu sa sporednim tražbinama temeljem presuda na osnovu koje je pokrenuta ovrha pod brojem Ovr-303/2020, da bi mogao zaključiti je li tuženik na ime dospjelih tražbina po navedenim presudama zadržao za sebe nešto što mu ne pripada i u kojoj visini, kako bi mogao zakonito ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva kako na utvrđenje nedopuštenosti ovrhe tako i u odnosu na isplatu, a što je prvostupanjski sud propustio učiniti, slijedom čega su osnovani žalbeni navodi tuženika u pogledu nezakonitosti prvostupanjske odluke.

17. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a usvajanjem žalbe tuženika ukinuti prvostupanjsku presudu u cijelosti pod točkom I. i II. izreke a posljedično i odnosu na odluku o troškovima postupka pod točkom III. izreke i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, koji će u nastavku postupka, uvažavajući naprijed navedene zaključke ovog suda detaljno i okolnosno raspraviti te utvrditi sve činjenice u pogledu okolnosti da li je tuženik na ime naplate svog potraživanja primio više nego što je trebao ili ne i u kojem iznosu, kako bi mogao odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

U Varaždinu 9. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun