REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-736/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika RP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Milica Nenadović Timarac i Marko Bebek, odvjetnici u Sisku, radi ispravka upisa, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž Zk-113/2021-2 od 19. svibnja 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-243/2020-4 od 30. listopada 2020., u sjednici održanoj 9. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice Republike Hrvatske koji glasi:

"Nalaže se Općinskom sudu u Sisku, Stalnoj službi u Hrvatskoj Kostajnici, Zemljišnoknjižnom odjelu Dvor, da ispravi upis zemljišnoknjižnog stanja upisanog rješenjem Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici, Zemljišnoknjižnog odjela Dvor, broj Z-1845/17-10, Z-7646/16, od 4. rujna 2017. na način da izvrši upis brisanja uknjižbe prava vlasništva tuženika RP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na/ nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označenim kao kč. br. [katastarska čestica], te se nalaže uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe rješenja broj: Z-1845/17-10, Z- 7646/16, od 4. rujna 2017. na način da se upiše vlasništvo Republike Hrvatske."

II/ Nalaže se tužiteljici Republici Hrvatskoj da tuženiku RP naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.109, 38 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude tj. 30. listopada 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“.

2. Drugostupanjskom presudom je odlučeno:

„I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice Republike Hrvatske te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-243/2020-4 od 30. listopada 2020. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice i u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.859,38 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. listopada 2020. pa do isplate.

II. Preinačuje se ista presuda u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 250,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. listopada 2020. pa do isplate i rješava:

Odbija se zahtjev tuženika RP za naknadu parničnog troška u iznosu od 250,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. listopada 2020. pa do isplate.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice Republike Hrvatske za naknadu troška podnošenja žalbe.“.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-4433/2021-2 od 2. ožujka 2022. tužiteljici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž Zk-113/2021-2 od 19. svibnja 2021. zbog sljedećih pravnih pitanja:

„1. Je li moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile vlasništvo zemljišne zajednice?

2. Je li parnični sud povodom tužbe za ispravak iz čl. 197. Zakona o zemljišnim knjigama, tužitelja čiji je upis odlukom donesenom u ispravnom postupku zemljišnoknjižni sud naredio izbrisati, ovlašten utvrđivati jesu li ispunjene pretpostavke za stjecanje knjižnog prava tuženika, te u tu svrhu utvrđivati nove činjenice i izvoditi nove dokaze, koji nisu bili predmet pojedinačnog ispravnog postupka, ili je ograničen tužbenim zahtjevom na ispitivanje valjanosti prijašnjeg upisa tužitelja i valjanosti odluke zemljišnoknjižnog suda?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužiteljica je izjavila reviziju prema odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) zbog navedenih pravnih pitanja. Predlaže da revizijski sud preinači pobijanu presudu, odnosno podredno ukine nižestupanjske odluke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5.Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio reviziju odbiti kao neosnovanu te je zatražio naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje pogrešnog upisa uknjižbe prava vlasništva na nekretninama koje su u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo tuženika te zahtjev da se ispravi takav pogrešan upis tako da se briše uknjižba prava vlasništva tuženika te provede uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja kada je kao vlasnica predmetnih nekretnina bila upisana tužiteljica.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici, Zemljišnoknjižni odjel u Dvoru, na temelju prijedloga tuženika od 17. svibnja 2016., za provođenjem pojedinačnog ispravnog postupka u k. o. [katastarska općina], pokrenuo pojedinačni zemljišnoknjižni ispravni postupak za predmetne nekretnine rješenjem broj Z-7646/16-2 od 31. kolovoza 2016.,

- da je tužiteljica kao stranka uložila prigovor kojim se protivila prijedlogu tuženika za provođenjem pojedinačnog zemljišnoknjižnog ispravnog postupka,

- da je zemljišnoknjižni sud rješenjem broj Z-1845/17-10 i Z-7646/16, od 4. rujna 2017. udovoljio prijedlogu tuženika kao predlagatelja te odredio uknjižbu prava vlasništva u njegovu korist na nekretninama koje su do tada bile u vlasništvu tužiteljice,

- da je iz povijesnog zemljišnoknjižnog uloška za k. o. [katastarska općina] razvidno da su u njemu bile upisane predmetne nekretnine te da su sve od 1952. bile upisane kao općenarodna imovine pod upravom narodnog odbora općine Dvor na Uni, dok su 2009. na temelju zakona postale vlasništvo tužiteljice,

- da je tuženik rođen 1936. te je čitav život u posjedu predmetnih nekretnina, kao i njegov otac R, koji je rođen 1905. te djed E.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su primjenom relevantnih odredbi Zakona o proglašenju zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom (Narodne novine br. 36/47, 51/58 i 13/87, dalje: ZPZZIOOI) i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99 - odluka USRH, 22/00 - odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17-ispravak pročišćenog teksta, dalje: ZVDSP) ocijenili tužbeni zahtjev neosnovanim s obzirom na to da je tuženik osobno te putem svojih pravnih prednika bio u poštenom posjedu predmetnih nekretnina više od četrdeset godina, pa je vlasništvo predmetnih nekretnina stekao dosjelošću na temelju čl. 159. st. 4. ZVDSP. Također, nižestupanjski sudovi naveli su da su zemljišne zajednice prestala postojati 15. travnja 1947., kada je ZPZZIOOI stupio na snagu, pa nije bilo zapreke da tuženik dosjelošću stekne vlasništvo na nekretninama koje su nekada bile u vlasništvu zemljišnih zajednica, da bi nakon toga bile proglašene općenarodnom imovinom, tj. postale su društveno vlasništvo. U konkretnom slučaju relevantno je da je tuženik osobno i putem svojih prednika bio u poštenom posjedu predmetnih nekretnina više od četrdeset godina, računajući do 17. studenoga 1999.

10. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

11. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

12. U odnosu na prvo pitanje tužiteljica je u reviziji navela kako imovina zemljišnih zajednica ne može biti predmet dosjedanja s obzirom na to da su zemljišne zajednice predstavljale svojevrsnu zajedničku imovinu unutar koje je pojedincima na temelju dogovora o podjeli suposjeda dano pravo uživanja ili korištenja pojedinih dijelova te imovine, pa posjed tih dijelova imovine nije bio samostalan. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra kako nije moguće dosjedanje na nekretninama koje su činile imovinu zemljišnih zajednica, pa niti u razdoblju nakon prestanka tih zajednica 1947., jer su bivši zajedničari znali da im pojedine nekretnine nisu pripadale kao vlasništvo te da dioba nije dovršena.

13. Zemljišne zajednice bile su udruge pojedinaca ili obitelji koji zajednički upravljaju skupnom imovinom na načelu udjeličarstva svojih članova, pri čemu je svaki član ovlaštenik zemljišne zajednice, dok je imovina zemljišnih zajednica u pravilu bila poljoprivredno zemljište, šume te malim dijelom ostale nekretnine. Zemljišne zajednice prestale su postojati stupanjem na snagu Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovinskih općina općenarodnom imovinom od 15. travnja 1947. (Narodne novine br. 36/47). Odredbom čl. 1. citiranog zakonskog propisa određeno je da se imovina zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovinskih općina proglašava općenarodnom imovinom.

14.1. Neosnovani su revizijski navodi tužiteljice kako tuženik nije mogao dosjedanjem steći vlasništvo na predmetnim nekretninama s obzirom na to da su one prije činile imovinu zemljišnih zajednica. Naime, kao što je to utvrđeno u postupku pred nižestupanjskim sudovima, tuženik je osobno i putem svojih prednika u samostalnom posjedu predmetnih nekretnina više od 100 godine te su on i njegovi prednici te nekretnine obrađivali i na njima izgrađivali objekte. Također, valja ponoviti da se predmetne nekretnine od 1947. vode kao općenarodna imovina, pa se samim time i u odnosu na njih može primijeniti pravno shvaćanje koje je ovaj sud izrazio u više svojih odluka, a između ostalog i u odluci poslovni broj Rev-615/2019-2 od 12. svibnja 2020. gdje je također postavljeno pitanje dosjedanja na nekretninama koje su nekad bile u sustavu zemljišnih zajednica, a koje glasi:

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo 17. studenog 1999., posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“.

14.2. Slijedom navedenog, odgovor na prvo pitanje iz revizije je taj da je moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su prije bile vlasništvo zemljišne zajednice.

15. Tužiteljica je u reviziji u odnosu na drugo pitanje navela kako je dosjelost previše složen institut da bi ga se moglo utvrđivati u pojedinačnom ispravnom postupku te da su nižestupanjski sudovi trebali ispitati zakonitost i valjanost upisa knjižnog prava tužiteljice koje je brisano uknjižbom u korist tuženika.

16.1. Odredbom čl. 200. st. 1. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, 108/17, dalje: ZZK) propisano je:

„(1) Pojedinačni ispravni postupak provodi se kad za to postoji opravdani razlog. Pojedinačni ispravni postupak može se provesti glede jednog ili više zemljišnoknjižnih uložaka.

(3) Opravdani razlog za vođenje pojedinačnog ispravnog postupka postoji kad je nekom ispravom učinjeno vjerojatnim da nekoj osobi pripada pravo koje nije u njezinu korist upisano i radi čijeg bi upisa trebalo ispraviti određene zemljišnoknjižne upise, a radi se o pravu koje po odredbama ovoga Zakona može biti predmet zemljišnoknjižnog upisa.“ Iz odredbe čl. 197. st. 3. ZZK proizlazi kako se na tužbu za ispravak na odgovarajući način primjenjuju pravila po kojima se u slučaju brisovne tužbe štite osobe koje su postupale s povjerenjem u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga.“.

16.2. Pravilno su nižestupanjski sudovi u ovom postupku zaključili da dokazi koje je tuženik kao predlagatelj u pojedinačnom ispravnom postupku dostavio i na temelju kojih je pokrenut pojedinačni ispravni postupak, predstavljaju opravdane razloge za pokretanjem tog postupka te utvrdili da u ovom parničnom postupku nije bilo razloga za promjenom zemljišnoknjižnog stanja s obzirom na to da je pojedinačni ispravni postupak predstavljao usklađivanje stvarnog i katastarskog sa zemljišnoknjižnim stanjem, na temelju isprava koje su ukazivale na opravdanost takvog postupanja. Slijedom navedenog, odgovor na drugo pitanje iz revizije je taj da je parnični sud ovlašten u postupku koji se provodi povodom tužbe za ispravak, nakon provedenog pojedinačnog ispravnog postupka, utvrđivati ima li osoba, u čiju je korist u pojedinačnom ispravnom postupku izvršen upis nekog prava u zemljišnoj knjizi, doista to pravo te nije ograničen tužbenim zahtjevom na ispitivanje valjanosti prijašnjeg upisa tužitelja i valjanosti odluke zemljišnoknjižnog suda (tako i ovaj sud u odluci poslovni broj Rev-410/2022-2 od 4. travnja 2023.).

17. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

18. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju nije prihvaćen jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice, a u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. ZPP te je slijedom navedenog odlučeno kao u točki II izreke presude.

Zagreb, 9. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek