- 1 -              Rev-982/2023-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev-982/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. S. B., OIB ..., zastupanog po punomoćnicima iz Z. o. u. I. Đ. V. i K. B., odvjetnicima u S. B., protiv I-tuženika G. S., iz V., OIB ..., zastupanog po punomoćniku I. Ž., odvjetniku u S. B. i II-tuženika A. D. S.A., iz Luksemburga, L., zastupanog po punomoćniku N. G., odvjetniku u Z., radi nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1150/2021-2 od 11. studenoga 2021., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-135/2020-13 od 14. srpnja 2021., u sjednici održanoj 13. prosinca 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. I. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Utvrđuje se da je nedopuštena ovrha u predmetu Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: Ovr-797/16, određena Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Slavonskom Brodu, od 11. svibnja 2016., u odnosu na poslovni prostor koji je vlasništvo G. S. B., temeljem sudske nagodbe broj: P-757/12-22 od 8.lipnja 2016., koji se nalazi u Poslovnoj zgradi broj 17, od 143 m2,označenoj kao kč.br. 3596, upisana u zk. ulošku broj 7093 k.o. S. B., u prizemlju lijevo, površine 18,50 m2, sastojeći se od dvije prostorije, i to: poslovnog prostora površine 17,00 m2 i wc-a površine 1,50 m2, koji predstavlja idealni udio od16/100.

II. Nalaže se tuženicima G. S. iz V. i A. D. S.A. societe anonyme, iz Luksemburga, L., da tužitelju G. S. B., naknade troškove parničnog postupka u iznosu 6.387,50 kn, u roku 15 dana.“.

 

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja (toč. I. izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi I-tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 568,75 kn, dok je odbijen zahtjev tužitelja radi naknade troškova parničnog postupka kao neosnovan (toč. II izreke).

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-3211/2022-2 od 6. rujna 2022. dopustio tužitelju reviziju u odnosu na pitanje:

 

„Je li stjecatelj nekog knjižnog prava na nekretnini postupao u dobroj vjeri ako

je u trenutku zaključenja pravnog posla imao dovoljno razloga posumnjati da ono što

je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno i da je različito od stvarnog, izvanknjižnog stanja?“.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) u odnosu na pitanje zbog kojeg je dopuštena. Predlaže revizijskom sudu prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da potvrdi prvostupanjsku presudu, podredno ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. Pobijana je presuda, sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8. Predmet spora je proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj Ovr-797/16 od 11. svibnja 2016., na poslovnom prostoru koji se nalazi u poslovnoj zgradi broj 17, u prizemlju lijevo, površine 18,50 m2, a sastoji se od dvije prostorije, i to poslovnog prostora površine 17 m2 i wc-a površine 1,50 m2, koji predstavlja idealni udio od 16/100, na čk.br. 3596, zk.ul.br. 7093 k.o. S. B.

 

9. Prvostupanjski sud polazeći od sljedećih utvrđenja:

 

- da je rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda broj Ovr-797/16 od 11. svibnja 2016., temeljem ovršne isprave ugovora o hipotekarnom kreditu od 10. studenog 2011., u ovršnom postupku ovrhovoditelja Zagrebačke banke d.d. protiv ovršenika G. S., ovdje I-tuženika, određena ovrha na nekretninama ovršenika upisana u zk.ul.br. 7093, k.o. S. B., kč.br. 3596 poslovna zgrada broj 17, površine 143 m2, radi naplate potraživanja s osnova hipotekarnog kredita za koje je uknjiženo založno pravo pod brojem Z-8552/2011 od 29. studenog 2011., a zabilježba ovrhe provedena u zemljišnoj knjizi pod brojem Z-5656/2016 dana 13. svibnja 2016.

- da je tužitelj kao treća osoba podnio prigovor radi proglašenja ovrhe nedopuštenom navodeći da je vlasnik poslovnog prostora u poslovnoj zgradi na kojoj se provodi ovrha površine 18,50 m2, u prizemlju lijevo,

- da iz izvatka iz zemljišne knjige za nekretnine upisane u zk.ul.br. 7093 k.o. S. B. od 15. travnja 2016. proizlazi da je I-tuženik vlasnik nekretnine označene kao poslovna zgrada broj 17, površine 143 m2, izgrađene na čk.br. 3596, G. S., a u teretovnici je temeljem ugovora o hipotekarnom kreditu od 5. svibnja 2009. broj Ov-10475/09 pod brojem Z-4340/09, uknjiženo je pravo zaloga radi osiguranja tražbine založnog vjerovnika Zagrebačke banke d.d. u iznosu od 70.000,00 EUR, i pod brojem Z-8552/11 od 29. studenog 2011.  uknjiženo je temeljem ugovora o hipotekarnom kreditu od 10. studenog 2011. broj Ov-22398/11 pravo zaloga na istoj nekretnini za osiguranje tražbine u daljnjem iznosu od 65.000,00 EUR, za korist Zagrebačke banke d.d.

- da iz Elaborata procjene vrijednosti nekretnine ZANE u travnju 2009. izrađenog prilikom odobravanja prvog kredita iz 2009. u iznosu od 70.000,00 EUR proizlazi da je zgrada prizemnica i zauzima cijelu površinu parcele, a sastoji se od dva odvojena poslovna prostora, jednog manjeg, u kojem je frizerski salon i drugog većeg, restorana s pratećim sadržajem

-da je za osiguranje druge tražbine u iznosu od 65.000,00 EUR po ugovoru o hipotekarnom kreditu od 10. studenog 2011. korištena procjena vrijednosti nekretnine iz travnja 2009.

- da je postupak poslovni broj P-757/2012 koji se vodio po tužbi tužitelja protiv I-tuženika pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu radi utvrđenja prava vlasništva na poslovnom prostoru površine 18,50 m2 u poslovnoj zgradi na predmetnoj nekretnini, okončan sudskom nagodbom kojom je utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora u prizemlju lijevo i predstavlja idealni udio od 16/100 i kojom tužitelji i I-tuženik kao suvlasnici nekretnine u kojoj se nalaze dva poslovna prostora uspostavljaju etažno vlasništvo nad istima, pozivom na odredbu čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15- pročišćeni tekst - dalje: ZV), prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja kao posjednika i izvanknjižnog vlasnika predmetnog poslovnog prostora ocjenjujući da je prednik II-tuženika prilikom stjecanja založnog prava znao odnosno s obzirom na okolnosti odobravanja kredita i zasnivanje založnog prava imao dovoljno razloga posumnjati da zemljišnoknjižno stanje nije potpuno i da je različito od izvanknjižnog stanja koje je vidljivo na terenu, slijedom čega nije postupao u dobroj vjeri u trenutku sklapanja posla.

 

10. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 122. st. 1 ZV i čl. 318. ZV, kada je zaključio da pravni prednik II- tuženika nije postupao u dobroj vjeri u trenutku sklapanja ugovora o hipotekarnom kreditu od 10. studenog 2011., jer s obzirom na podatke iz elaborate o procjeni nekretnina iz travnja 2009. doista nije mogao zaključiti da predmetni poslovni prostor nije u stvarnom vlasništvu I-tuženika koji je u vrijeme procjene, a također i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te u vrijeme uknjižbe založnog prava u zemljišnim knjigama kontinuirano upisan kao vlasnik cijele nekretnine, time da dobra vjera kod stjecanja stvarnih prava ne podrazumijeva istraživanje izvanknjižnog stanja pa se stjecatelju ne može predbaciti nedostatak dobre vjere samo zbog toga što nije istražio izvanknjižno stanje (čl. 122. st. 3 ZV) odnosno postoje li tuđa stvarna prava koja ograničavaju ili ukidaju stvarno pravo stjecatelja koja nisu upisana u zemljišnoj knjizi, već se nedostatak dobre vjere može predbaciti jedino onom stjecatelju koji je znao ii mogao znati da knjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju. Ocjena je drugostupanjskog suda da činjenica da se predmetna nekretnina sastoji od zgrade sa dva odvojena poslovna prostora i zajedničkog pripadajućeg zemljišta, nije dostatna za zaključak da bi se stvarno stanje u pogledu knjižnih prava razlikovalo od knjižnog stanja, i da pravni prednik II-tuženika nije znao niti mogao znati da ono što je upisano u zemljišne knjige nije potpuno te da je različito od izvanknjižnog stanja odnosno da niti iz jednog podatka sadržanog u Procjeni vrijednosti nekretnine nije mogao zaključiti da postoji neupisano pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru u korist tužitelja.

 

11. Nadalje, prema drugostupanjskom sudu okolnost da je u zemljišnim knjigama u vrijeme prijenosa tražbine osigurane založnim pravom s prethodnog založnog vjerovnika kao ustupitelja na novog vjerovnika ovdje II-tuženika postojala zabilježba spora vođenog po tužbi tužitelja protiv I-tuženika radi priznanja vlasništva prema rješenju prvostupanjskog suda P-757/2012 od 9. svibnja 2016. nije dostatna za zaključak da je II-tuženik znao ili mogao znati da knjižno stanje u pogledu predmetnog založnog prava kojim je osigurana ustupljena tražbina ne odgovara stvarnom odnosno izvanknjižnom stanju jer je zabilježba spora određena u pogledu prava vlasništva, a ne u pogledu založnog prava, a prema čl. 319. ZV pri čemu i ovdje stjecatelj založnog prava uživa zaštitu povjerenja u zemljišne knjige u smislu čl. 318. ZV, u vezi čl. 309. st. 4. ZV.

 

12. Tužitelj u reviziji smatra da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da prednik II-tuženika kao stjecatelj knjižnog prava (zaloga) uživa zaštitu povjerenja u zemljišne knjige. Smatra da je II-tuženik odnosno njegov prednik u trenutku sklapanja pravnog posla (kredita), a i u trenutku stavljanja prijedloga za upis, jer je za to imao dovoljno dokaza, morao znati da se zemljišnoknjižno stanje ne podudara sa vanknjižnim stanjem.

 

13. Prema odredbi čl. 122. st. 1. ZV smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (st. 2. istog članka). Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (st. 3 istog članka).

 

14. Navedene odredbe čl. 122. ZV odgovarajuće se primjenjuju prema odredbi čl. 318. ZV na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige glede založnih prava na nekretninama (hipoteka), ako nisu suprotne pravnoj naravi tih prava.

 

15. Odredbom čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99 i 114/01) propisano je da zemljišne knjige, izvaci, odnosno ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava (st. 1.). Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta (st. 2.) Stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (st. 3.).

 

16. Dakle, polazeći od navedenih odredbi kao odgovor na postavljeno pitanje koje se odnosi na savjesnost stjecatelja, treba reći da se ne može govoriti o postupanju u dobroj vjeri stjecatelja knjižnog prava ako je u trenutku zaključenja pravnog posla imao dovoljno razloga posumnjati da upis u zemljišnim knjigama nije potpun i da je različit od stvarnog izvanknjižnog stanja.

 

17. Međutim, odgovor na postavljeno pitanje ne dovodi u pitanje pravilnost pobijane drugostupanjske odluke u pogledu primjene materijalnog prava, a polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja drugostupanjskog suda koja se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP u revizijskom stupnju ne mogu preispitivati (argumentum a contrario). Prema utvrđenjima drugostupanjskog suda pravni prednik II-tuženika nije znao niti mogao znati da ono što je upisano u zemljišne knjige nije potpuno te da je različito od izvanknjižnog stanja i da nije mogao zaključiti da postoji neupisano pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru u korist tužitelja, a isto tako nije utvrđeno za II-tuženika da bi znao ili mogao znati da knjižno stanje u pogledu predmetnog založnog prava kojim je osigurana ustupljena tražbina ne odgovara stvarnom odnosno izvanknjižnom stanju, pa tako nije utvrđeno da isti nisu postupali u dobroj vjeri.

 

18. Obzirom na navedeno, valjalo je temeljem čl. 393. st. 1. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 13. prosinca 2023.

 

                                                                                                                Predsjednica vijeća:

                                                                                                                Renata Šantek, v.r.