REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-778/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Bovis d.o.o. Viškovci, Grobljanska 70, OIB 87538853023, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Kovačev, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 268/2021-5 od 17. siječnja 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-257/2018-44 od 10. prosinca 2020., u sjednici održanoj 9. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice te se preinačavaju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-268/2021-5 od 17. siječnja 2022. i presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-257/2018-44 od 10. prosinca 2020., na način da se sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Tuženik Republika Hrvatska, OIB 52634238587 , dužan je tužitelju Bovis d.o.o Viškovci, Grobljanska 70, platiti iznos od 48.632,75 kn (slovima: četrdesetosamtisućašestotridesetdvije kune i sedamdesetpetlipa ) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31 prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82 % godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje i od 1. srpnja 2020. do isplate po stopi od 5,89% godišnje, odnosno u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 18.440,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate po stopi od 5,89% godišnje odnosno u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sve u roku 8 dana.“.

II. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.495 Eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 48.632,75 kn sa zateznim kamatama od 18. listopada 2016. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 18.440,00 kn sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate (toč. I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da sud naloži tuženiku da mu plati zatezne kamate na glavni dug u iznosu od 48.632,75 kn preko stope propisane za ostale odnose (toč. II. izreke) te je odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.280,00 kn (toč. III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.

3. Ovaj sud, rješenjem poslovni broj Revd-2407/2022-6 od 6. lipnja 2023., dopustio je tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

„Može li se na temelju odredbe čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine broj 150/11, 12/13, 93/16 i 104/16), a u svezi s neprimjenom savjetodavno-tehničkih odredbi Naputka nadležnog ministarstva, stvoriti obveza Republike Hrvatske na naknadu štete i isplatu?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude u smislu revizijskih navoda, a podredno da ih ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za naknada štete zbog nezakonitog i nepravilnog rada pravne osobe s javnim ovlastima u iznosu od 48.632,75 kn utemeljen na činjeničnim navodima tužbe da je tužitelj pretrpio štetu koja se odnosi na izgubljenu korist koju bi tužitelj ostvario po redovnom tijeku stvari da u tome nije spriječen nezakonitim i nepravilnim radom pravnih osoba s javnim ovlastima kao štetnom radnjom, u smislu čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 150/11, 93/16 i 104/16) i čl. 1045. st. 1., čl. 1046. te čl. 1089. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da je tužitelju odlukama Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (dalje: Agencija za plaćanje) od 22. rujna 2016. i 19. listopada 2016. odobreno pravo na izravnu potporu za plaćanje u poljoprivredi za 2015. na temelju osnovnog plaćanja i prava na zeleno plaćanje, uz primjenu administrativne kazne za kašnjenje;

- da je tužitelj protiv odluka Agencije za plaćanje podnio prigovor jer je u roku (15. lipnja 2015.), podnio jedinstveni zahtjev za izravna plaćanja, ali da zahtjev nije mogao ispuniti u odnosu na dio koji se odnosi na oznake čestica i površine jer još nije bio primio odluku Agencije za poljoprivredno zemljište o popisu čestica za koje traži izravnu potporu koju je morao primiti putem Agencije za plaćanje iz razloga što Agencija za poljoprivredno zemljište nije na vrijeme dostavila popisa čestica koje se trebaju dodijeliti na raspolaganje tužitelju;

- da je prigovor tužitelja odbijen s obrazloženjem da tužitelju nije priznat maksimalni iznos potpore, koji se odobrava na temelju Pravilnika o provedbi izravne potpore u poljoprivredi i IAKS mjera ruralnog razvoja („Narodne novine“, broj 35/15, 53/15, 69/15, 101/15 i 132/15 - dalje: Pravilnik), već je iznos potpore umanjen za administrativne kazne iz razloga što je tužitelj zatražio potpore po površinama u rokovima za zakašnjele zahtjeve, pa mu se iz tog razloga obračunavaju smanjenja po danu kašnjenja pri odobravanju potpora, što znači da mu se ne priznaje puni iznos potpore prema podnesenom zahtjevu, sukladno čl. 8. Pravilnika i čl. 13. st. 1. Delegirane uredbe Komisije (EU) br. 640/2014. Naime, tužitelj je podnio zahtjev 15. lipnja 2015., a izmjene zahtjeve 16. lipnja 2015. i 26. lipnja 2015., odnosno u roku za zakašnjele zahtjeve te je u zadnjoj izmjeni zahtjeva u roku za zakašnjele zahtjeve od 26. lipnja 2015. tražio 195,52 ha za osnovno plaćanje/zeleno plaćanje/preraspodijeljeno plaćanje, a nakon roka za zakašnjele zahtjeve (13. srpnja 2016.) odustao je od dijela zahtjeva te je zatražio 139,54 ha za osnovno plaćanje/zeleno, plaćanje/ preraspodijeljeno plaćanje.;

- da je popis čestica i odluku o dodjeli zemljišta Agencija za poljoprivredno zemljište dostavila Agenciji za plaćanje zadnjeg dana roka za podnošenje jedinstvenog zahtjeva za dodjelu potpora (15. lipnja 2015.), ali nakon završetka radnog vremena regionalnog ureda u Vukovaru te su tužitelju odluke o dodjeli zemljišta dostavljene 16. i 18. lipnja 2015., kada su sklopljeni i ugovori o zakupu.

10. Nižestupanjski sudovi odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva temelje na zaključku:

- da je tužitelj sukladno čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave dokazao postojanje nezakonitog ili nepravilnog rada pravne osobe s javnim ovlastima, da mu je nastala šteta te uzročnu vezu između nezakonitog ili nepravilnog rada i nastale štete jer je Agencija za poljoprivredno zemljište nepravilno postupila u postupku dodjele potpora za 2015. tužitelju jer do 3. lipnja 2015., sukladno Naputku za postupanje u primjeni čl. 51. st. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj 39/13 i 48/15) Klasa: 320-08/15-01/10, Ur.broj: 525-07/1183-15-1 od 20. travnja 2015., nije pravovremeno Agenciji za plaćanja dostavila odluke o dodjeli zemljišta tužitelju zajedno s pripadajućim popisima katastarskih čestica;

- da je tužitelj bio onemogućen podnijeti jedinstveni zahtjev odnosno izmjenu zahtjeva za dodjelu potpore, koji sadrži sve potrebne podatke, u roku do 15. lipnja 2015. propisanom odredbama čl. 6. i 7. Pravilnika te su mu obračunati penali zbog kašnjenja čime je tužitelju nastala šteta u vidu izmakle dobiti, koju je tužitelj osnovano očekivao da nije bilo nepravilnosti u radu Agencija za poljoprivredno zemljište, a koja predstavlja razliku između punog obračunatog iznosa bez penalizacije na ime potpore - osnovnog plaćanja za 2015. i isplaćenog iznosa umanjenog za dane kašnjenja i razliku između punog obračunatog iznosa bez penalizacije na ime potpore - zelenog plaćanja za 2015. i isplaćenog iznosa umanjenog za dane kašnjenja.

11. Odgovornost Republike Hrvatske za štetu nastalu nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne i javne uprave propisana je odredbom čl. 14. ZSDU-a koji glasi:

„Štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.“ Za postojanje odgovornosti države za štetu u smislu navedene odredbe trebaju kumulativno biti ispunjene tri pretpostavke: a) nezakonit i/ili nepravilan rad tijela državne uprave, b) postojanje štete, te c) uzročna veza između nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete, pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave, to jest da šteta ne bi nastala da njega nije bilo. U navedenim pretpostavkama nezakonit rad se očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje primjene zakona, drugog propisa ili općeg akta, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti. S druge strane kod utvrđivanja uzročne veza između nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete valja voditi računa da uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu jest veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice.

12. Prema odredbi čl. 1046. ZOO-a, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povrede prava osobnosti (neimovinska šteta), a prema odredbi čl. 1080. st. 3. istog Zakona pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

13. Izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi prema redovnom tijeku stvari ili u okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena (tj. ušla u oštećenikovu imovinu) da nije bilo postupka štetnika koji ga čini građanskopravno odgovornim. Dakle sa stajališta odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonom predviđene pretpostavke - da korist nije ostvarena, da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena (redovan tijek stvari), kao i dopuštenost osnove po kojem bi bila ostvarena. O tome da li postoje sve ove pretpostavke, koje samo ukoliko su kumulativno ispunjene, dovode do odgovornosti za naknadu izgubljene koristi, odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju na osnovu istih mjerila.

14. U ovoj pravnoj stvari tužitelj ne traži naknadu obične štete, nego izmakle koristi, za koju štetu nižestupanjski sudovi zaključuju da je nastala jer Agencija za poljoprivredno zemljište nije postupila sukladno naputku od 20. travnja 2015. i do 3. lipnja 2015. nije Agenciji za plaćanja dostavila odluke i podatke o katastarskih čestica o dodjeli zemljišta tužitelju čime je onemogućila tužitelja da podnese jedinstveni zahtjev odnosno izmjenu zahtjeva za dodjelu potpore u roku do 15. lipanj 2015. propisanom odredbama čl. 6. i 7. Pravilnika radi čega su mu obračunati penali zbog kašnjenja.

15. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojeg je dopušteno podnošenje revizije u ovom stupnju postupka sporno je može li se odgovornost tuženice, sukladno odredbi čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave, temeljiti na naputku od 20. travnja 2015.

16. Naime, tadašnji ministar poljoprivrede uputio je Agenciji za plaćanja, Agenciji za poljoprivredno zemljište, Hrvatskoj poljoprivrednoj agenciji i Savjetodavnoj službi, naputak od 20. travnja 2015. radi primjene čl. 51. st. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj 39/13 i 48/15), a koji naputak nije objavljen u „Narodnim novinama“.

17. U Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu navedeno je da je primjena Zakona o poljoprivrednom zemljištu u praksi pokazala da postoje zapreke koje usporavaju proces raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, radi čega je Vlada Republike Hrvatske podnijela Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu te predložila iznimno davanje u zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države bez javnog poziva, na rok od 10 godina, pravnim i fizičkim osobama koje se bave stočarstvom pod uvjetom da nemaju, a ovim bi zakupom dobili minimalnu površinu poljoprivrednog zemljišta propisanu prema broju uvjetnih grla, uz naknadu u visini iznosa dvostruke početne zakupnine za zakup, a odluku o dodjeli donosi Agencija, na njihov zahtjev. Navedena odredba predložena je u cilju ispunjavanja agrookolišnih standarda koje poljoprivrednim proizvođačima u Republici Hrvatskoj nalažu propisi Europske unije, a posebno Direktiva 1991/676 o zaštiti voda od onečišćenja uzrokovanog nitratima poljoprivrednog podrijetla.

18. Dakle, riječ je o zakonskoj odredbi koja je uvedena u Zakon o poljoprivrednom zemljištu njegovom novelom objavljenom u „Narodnim novinama“ broj 48/15. Istom novelom (čl. 42.) propisan je i prestanak važenja čl. 51. st. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, tako da je odredba bila na snazi samo u razdoblju od 8. svibnja 2015. do 31. svibnja 2015., to jest u tom su razdoblju osobe koje se bave stočarstvom, a nemaju minimalnu površinu poljoprivrednog zemljišta propisanu prema broju uvjetnih grla (već nedostajuću površinu zemljišta trebaju nadoknaditi zakupom poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske), mogle podnositi jedinstvene zahtjeve za izravnu potporu i IAKS mjere ruralnog razvoja.

19. Što se tiče prestanka važenja ove odredbe, isto je vezano s potrebom da se poljoprivrednim proizvođačima omogući prijava novih poljoprivrednih površina u sustav izravnih plaćanja za koje je relevantnim propisima Europske unije propisan rok do 31. svibnja 2015.

20. Slijedom toga u čl. 51. a iza st. 2. dodan je st. 3. koji glasi: „(3) Iznimno, poljoprivredno zemljište u vlasništvu države može se dati u zakup bez javnog poziva, na rok od 10 godina, pravnim i fizičkim osobama koje se bave stočarstvom pod uvjetom da nemaju, a ovim bi zakupom dobili minimalnu površinu poljoprivrednog zemljišta propisanu prema broju uvjetnih grla, uz naknadu u visini iznosa dvostruke početne zakupnine iz članka 31. stavka 1. ovoga Zakona.“.

21. Predmetnim naputkom, bio je predviđen niz radnji koje prethode sklapanju ugovora o zakupu državnog poljoprivrednog zemljišta u smislu čl. 51. st. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, pa je tako, među ostalim, da bi zakup mogao biti ugovoren, a zatim i odobrene potpore za stočarsku proizvodnju, Agencija za poljoprivredno zemljište bila dužna provjeriti je li za poljoprivredno zemljište za koje je podnesen zahtjev već sklopljen kakav ugovor, je li raspisan javni poziv ili natječaj koji još uvijek nije dovršen, radi li se o proizvodno tehnološkoj cjelini odnosno radi li se o zemljištu koje u naravi nije poljoprivredno zemljište. Obavijest o tome Agencija za poljoprivredno zemljište je bila dužna dostaviti podnositelju zahtjeva, jedinici lokalne samouprave na čijem se području nalazi predmetno zemljište i Agenciji za plaćanja. U slučaju utvrđenja da postoji neka od navedenih smetnji podnositelj zahtjeva ne bi mogao sklopiti ugovor, pa je očigledna svrha postupanja Agencije za poljoprivredno zemljište utvrditi zemljišne čestice koje su raspoložive za zakup, obavijestiti o tome zainteresirane te sklopiti odgovarajuće ugovore koji su uvjet da bi poljoprivredni proizvođači ostvarivali druga prava i beneficije, primjerice, one iz čl. 21. Zakona o poljoprivredi, o kojima je riječ u tužiteljevom slučaju. Rok za dostavu podataka je 3. lipnja 2015.

22. Prema pravnoj teoriji naputak je prema svojoj pravnoj prirodi interni akt uprave kojim hijerarhijski više tijelo javne uprave nižem tijelu podjeljuje upute za postupanje ili djelovanje u određenim situacijama. Naputak nema obilježje pravnoga pravila, već mu se pripisuje više savjetodavno-tehnički karakter, jer se naputkom ne donose nove pravne odredbe nego se podrobnije uređuje način primjene postojećih pravnih odredaba. Kako naputak nema obilježja pravnog pravila, na njega se, prema tome, ne mogu pozivati treće osobe. Stoga se dužnost njegovog poštivanja shvaća posebno, a sankcije koje proizlaze iz možebitnog nepoštivanja odnose se, u pravilu, na disciplinsku odgovornost. Slijedom navedenog, a kako se na naputak ne mogu pozivati treće osobe, to tužitelj od javnopravnih tijela ne može zahtijevati da postupaju po naputku niti naputak može predstavljati pravnu osnovu na temelju koje bi tužitelj mogao zahtijevati od javnopravnih tijela donošenje odluke o dodjeli državnog poljoprivrednog zemljišta u zakup. Uz navedeno u konkretnom slučaju radi se o naputku koji nije objavljen u „Narodnim novinama“.

23. Imajući u vidu izneseno odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Ne može se na temelju odredbe čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 150/11, 12/13, 93/16 i 104/16), a u svezi s neprimjenom savjetodavno-tehničkih odredbi naputka nadležnog ministarstva, stvoriti obveza Republike Hrvatske na naknadu štete i isplatu.

24. Uz navedeno valja ukazati da tužitelj nije imao po nekim objektivnim mjerilima utemeljeno očekivanje da će mu pripasti pravo na utuženi iznos potpora. Za njih tužitelj nije ostvarivao uvjete, jer nije raspolagao dovoljnom površinom obradivog poljoprivrednog zemljišta. Donošenjem odredbe čl. 51. st. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, tužitelj nije mogao steći legitimno očekivanje da bi mu trebalo pripasti pravo na dodjelu državnog poljoprivrednog zemljišta u zakup (te posljedično pravo na potporu), već je to bilo predviđeno kao mogućnost. Također, nije postojala normativna osnova u smislu podzakonskog općeg akta (uredbe ili pravilnika), sukladno kojima bi tužitelj stekao pravo zahtijevati korištenje državnog poljoprivrednog zemljišta od javnopravnih tijela u pojedinačnom upravnom postupku, u kojem su odluke Agencije za plaćanja klasa: 320-01/15-03/86051, urbroj: 343-0100/01-17-045 i odluku klasa:

320-01/15-03/86051, urbroj: 343-0100/01-17-046, obje od 13. travnja 2017., donesene sukladno čl. 6. st. 1. i 2., čl. 7. st. 1., čl. 8. Pravilnika, i ne predstavljaju postupanje koje je suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene materijalnog prava. Drugim riječima, Agencija za plaćanja nije donijela nikakav akt koji nije bio propisan Pravilnikom i za koji tužitelj nije znao.

25. Slijedom navedenog, a kako shvaćanje nižestupanjskih sudova nije u skladu s pravnim shvaćanjem ovoga suda, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a odlučiti kao toč. I. izreke ove presude.

26. Odluka o troškovima utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i čl. 164. ZPP-a te su tuženici prema Tbr. 9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), priznati zatraženi troškovi zastupanja na ročištima od 9. listopada 2018., 15. studenoga 2018., 12. prosinca 2018., 2. lipnja 2020., 1. listopada 2020. i 29. listopada 2020. - po 133 Eur, za sastav podneska 16. kolovoza 2018. prema Tbr. 8.1. Tarife - 133 Eur, za sastav žalbe prema Tbr. 9.1. Tarife - 166 Eur, za sastav prijedloga za dopuštenje revizije i za sastav revizije prema Tbr. 10.4. - po 199 Eur, ukupno 1.495 Eur.

Zagreb, 9. listopada 2024.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina