REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-348/2024-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OU (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d. d. Rijeka (OIB: 23057039320), Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž - 391/2021-2 od 14. srpnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P - 1973/2019-26 od 26. studenog 2020., u sjednici održanoj 9. listopada 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Ukida se presuda Županijskog suda u Varaždinu broj Gž - 391/2021-2 od 14. srpnja 2021. i presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P - 1973/2019-26 od 26. studenog 2020., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kako je to precizno navedeno u izreci pod t. I. prvostupanjske presude, te tuženik obvezan isplatiti tužitelju 103.091,67 kuna s pripadajućom zateznom kamatom. Odlukom o troškovima postupka tuženik je obvezan naknaditi tužitelju 18.246,50 kuna s pripadajućom zateznom kamatom.
2. Rješenjem ovog suda broj: Revd - 2/2022-2 od 16. svibnja 2023. tuženiku je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja: „Ima li mjesta primjeni članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 - dalje: ZZP/07) u pojedinačnim sudskim postupcima (izravna primjena odluka u kolektivnom postupku), kada je odluka nacionalnog suda u kolektivnom postupku donesena na temelju predugovorne dokumentacije (oglasi i reklamni materijali) bez ispitivanja okolnosti u kojima su vođeni pregovori te opsega pruženih informacija prije sklapanja ugovora, a i stav je nacionalnog suda u kolektivnom postupku da su informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača i da se sudovi u kolektivnom postupku nisu time bavili?“
3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je zbog prethodno naznačenog pitanja podnio reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija je osnovana.
6. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao potrošača za isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog ništetnosti odredbi čl. 2. i čl. 7. ugovora o kreditu sklopljenog između tuženika i tužitelja 24. studenog 2004. u dijelu kojima je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti, sve temeljem stjecanja bez osnove.
8. Pobijana presuda temelji se na činjeničnom utvrđenju: - da su tuženik i tužitelj kao potrošač 24. studenog 2004. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 87.000,00 CHF, - da je čl. 2. i 7. predmetnog ugovora ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana za promjenu ugovorene valute švicarskog franka, te - da je provedenim financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete po osnovi promjene tečaja CHF preplatio ukupni iznos od 103.091,67 kuna. Temeljem navedeno utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su prihvatili zahtjev tužitelja za isplatu razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan korištenja kredita u iznosu od 103.091,67 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.
9. Nižestupanjski sudovi su se pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt - 2221/18 od 3. rujna 2019.), kojima su utvrđene ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
10. Nižestupanjski sudovi su (pozivom na odredbe čl. 1111. do čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23/) prihvatili tužbeni zahtjev temeljem pravnog shvaćanja prema kojem u naprijed navedenoj situaciji nisu dužni provoditi dokazni postupak, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača /„Narodne novine“ broj 14/14.,110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP-14/ koji je bio na snazi u trenutku pokretanja ovog postupka, odnosno iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača /„Narodne novine“ broj 96/03,46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-14, odnosno čl. 138.a ZZP-a), i čl. 502.c ZPP-a u svezi čl. 502.a ZPP-a.
11. Tuženik naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbi ZZP-a, pri donošenje zaključka suda prema kojem se o odredbama potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženik predložio upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenim odredbama (FU, PU i ZU). Tuženik smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost.
12. U skladu s prethodno izloženim potrebno je dati odgovor na pitanje može li se tužitelj, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi u predmetnom postupku, pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku.
13. Kod odgovora na navedeno pitanje treba reći da čl. 49. st. 1. i 4. ZZP-14 (čl. 96. st. 1. i 4. ZZP-a) glasi: „...ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača... (...) ...ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati...“. U prethodno citiranom kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača predmet dokazivanja nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka. S druge strane, u ovom postupku, tuženik je predlagao dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženiku omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.
14. Prema shvaćanju ovog suda (pravno shvaćanje iznijeto u odlukama broj: Rev – 81/2023-2 od 21. veljače 2023., Rev - 120/2023-2 od 28. veljače 2023, Rev- 1279/2022-2 od 14. veljače 2023, Rev- 1074/2023-2 od 23. siječnja 2024. i dalje, koje je u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenim u odluci toga suda Broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.), u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je tuženik mogao tvrditi, te da mu je sud morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredbi, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena, jer tuženiku nije omogućeno dokazivanje o protivnom.
15. S obzirom na navedeno, osnovano revident smatra da se odredbi čl. 49. st. 1. i 4. ZZP-14, odnosno odredbi čl. 96. st. 1. i 4. ZZP-a i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu saslušaju određeni svjedoci, između kojih je i radnik tuženika koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora, a sud je odbio taj dokazni prijedlog tuženika.
16. Tako prema naznačenom i dopuštenom pitanju treba odgovoriti da je protivan odredbi čl. 118. ZZP-14, odnosno čl. 138.a ZZP-a kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.
17. U ovom konkretnom slučaju tuženik je na okolnost pojedinačnog pregovaranja predložio saslušati svjedoke upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, te je osporio izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, dok su nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u kolektivnom sporu, čime su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu citiranih odredbi ZZP-a.
18. Na temelju svega naprijed navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci, pozivom na odredbu čl. 395. st. 2. ZPP-a.
19. U ponovnom postupku potrebno je utvrditi činjenice odlučne za primjenu materijalnog prava u smislu izloženog pravnog shvaćanja ovog suda, nakon čega će biti moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.
20. Ukinuta je i odluka o troškovima postupka, jer se za sada ne zna uspjeh stranaka u sporu, a o trošku revizijskog postupka odlučit će se konačnom odlukom (čl. 166. st. 3. ZPP-a).
Zagreb, 9. listopada 2024.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek