REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-266/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Maja Lešnjak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Nove hrvatske banke d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB 78427478595, koju zastupa punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1556/2023-2 od 3. svibnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-866/2022-11 od 28. veljače 2023., u sjednici održanoj 9. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom je presudom odbijena žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 781945 koji su 13. srpnja 2005. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka, a prema kojima je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 2,00% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj (točka 7.1. ugovora o kreditu), kao i naknadu za rizik nenaplate potraživanja – jednokratno u visini 1% od iznosa kredita, minimalno 300,00 kn, a naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj (točka 7.2. ugovora o kreditu), naloženo je tuženici da tužitelju plati 429,95 eura sa zateznim kamatama i da mu nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.094,96 eura sa zateznim kamatama.

2. Rješenjem ovoga suda broj Revd-2444/2023-2 od 3. listopada 2023., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

"Uzrokuje li naknada za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ako je takva naknada naplaćena od strane banke kao bankovna usluga, a njene ugovorne odredbe su jasne, lako razumljive i lako uočljive?".

3. Tuženica je protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju, na temelju odredbe čl. 382. ZPP, zbog pravnog pitanja zbog kojeg joj je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predlaže da revizijski sud odgovori na postavljeno pravno pitanje u smislu navoda revizije te da naloži tužitelju da joj naknadi trošak revizije.

4. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

5. Revizija je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu kojom su stranke ugovorila plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi sa zateznim kamatama.

7. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, ocijenivši da je ista ništetna u smislu odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP), čl. 84. i 85. ZZP, kao i zahtjev za isplatu, pozivom na odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) u vezi s čl. 323 st. 1. ZOO i čl. 1115. ZOO, i to sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja sporne naknade.

8. Sudovi su ocijenili da je tuženica povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2 % od iznosa kredita jednokratno, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je stoga tuženica nepoštena stjecateljica.

9. Prema odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.

10. Tuženica u reviziji osporava pravilnost primjene odredbi čl. 84. ZZP, pri donošenju zaključka suda prema kojem je sporna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženica nije tužitelju pojasnila na što se sporna naknada odnosi niti kakvi su to troškovi tuženici nastali, te je istu odredbu unaprijed pripremila kao dio tipskog ugovora o kreditu, pa imajući u vidu sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da su sporne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, te da nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Iz spisa proizlazi da je u postupku izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao dokaz na okolnost da je sporna odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je u banci bio prvi put radi informacija o kreditu i drugi put kad ga je dočeo pripremljen ugovor koji je pročitao, međutim nije bio svjestan činjenice da osim anuiteta ima i druge obveze po kreditu. Budući da iz stranačkog iskaza tužitelja, proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o predmetnoj spornoj odredbi, te da mu nije pojašnjeno na to se odnosi sporna naknada, to je provođenjem dokaza saslušanjem tužitelja zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

14. Slijedom navedenog, osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP jer je tužitelj s tuženicom sklopio Ugovor o kreditu, prema uvjetima banke i odredbama koje je banka unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu koji je sadržavao i odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita, u postupku je utvrđeno da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, te da tuženica nije objasnila tužitelju na što se taj trošak odnosi niti zašto su ugovoreni u visini 2%, minimalno 200 kuna, što je u svojoj ukupnosti prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna.

15. Revidentica uglavnom osporava rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da su sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 81. ZZP i čl. 84. ZZP kojim je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te da u postupku nije utvrđeno da je prouzročena znatna neravnoteža među ugovornim stranama.

16. Vijeće revizijskog suda prihvaća utvrđenje i zaključak drugostupanjskog suda da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o spornoj odredbi govora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo te da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano na koji su to troškovi tuženici nastali.

17. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

17.1. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

17.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 78/12).

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

18.1. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što su u ovom predmetu sudovi raspravili.

18.2. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), niti bi mu bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren i o tome se nije pregovarao, što upućuje na zaključak da je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, da je mogao zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženica unaprijed pripremila kao dio standardnog obrasca ugovora.

19. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja, kojeg prezentiraju i ocjenjuju nižestupanjski sudovi, proizlazi da nije bio svjestan da po kreditu ima i druge obveze plaćanja, osim obveze plaćanja anuiteta.

21. Prema odredbi čl. 83. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate, ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

21.1. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

21.2. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci ovog suda broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

22. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi (u tom smislu i Rev- 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev- 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

23. Nadalje, treba navesti da okolnost da je potrošač obaviješten o obvezi plaćanju naknade za obradu kredita i iznosu iste, ne znači samo po sebi da mu je odredba razumljiva niti da je u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste. To posebno kad se ima u vidu da je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora koji je unaprijed pripremila tuženica i kad tužitelj na sadržaj sporne odredbe nije mogao utjecati niti o istoj pojedinačno pregovarati. Stoga je sud dužan, u svakom pojedinačnom slučaju u kojem se odlučuje o restitucijskom zahtjevu potrošača, utvrditi, među ostalim je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. ZZP/03. Pritom zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva na ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu.

24. U svezi s postavljenim pravnim pitanjem za odgovoriti je da za ocjenu je li ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, nije dovoljno samo utvrditi je li ta odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva u formalnopravnom i gramatičkom smislu, već je potrebno utvrditi je i udovoljeno zahtjev transparentnosti u smislu čl. 84. ZZP, te imati u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditu, te posebno je li udovoljeno zahtjevu postupanja u dobroj vjeri.

25. U konkretnom slučaju, sudovi su, pošavši od toga da je tuženica u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije tužitelju prezentirala u čemu se taj trošak sastoji, utvrdili da je tuženica, koja je takvu odredbu nametnula tužitelju kao potrošaču, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

26. Slijedom iznesenog, budući da ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena, na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP, revizija je odbijena kao neosnovana.

Zagreb, 9. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek