REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2137/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća, mr. sc. Igora Periše, člana vijeća, te Josipa Turkalja, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, i 2. tužitelja ADDIKO BANK AG iz Beča, Republika Austrija, Wipplingerstrasse 34/4, OIB 51364807807, koje zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lovrić Novokmet Smrček iz Zagreba, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4890/2020-2 od 17. prosinca 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-241/2020 od 15. listopada 2020. u točkama I. i II. izreke, u sjednici održanoj 9. listopada 2024.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se.

Obrazloženje

1. Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4890/2020-2 od 17. prosinca 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-241/2020 od 15. listopada 2020. u točkama I. i II. izreke.

2. Drugostupanjski sud je pravomoćno odbio tužbeni zahtjev radi naknade štete koja je tužiteljima, prema njihovim tvrdnjama, nastala kao posljedica donošenja Zakona o izmjenama i dopunama propisa koji reguliraju konverziju kredita u CHF tijekom 2015. godine, jer im je donošenjem spornih propisa, koji su protivni odredbi čl. 23. st. 5. Direktive 2014/17/EU (kojom je određeno da države članice mogu dodatno regulirati kredite u stranoj valuti pod uvjetom da se takvi propisi ne primjenjuju retroaktivno), odnosno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama, koji su doneseni na sjednici Hrvatskog Sabora 18. rujna 2015. i stupili na snagu 30. rujna 2015. Tako je odlučio jer se složio s ocjenom prvostupanjskog suda da se Direktiva 2014/17/EU, inače iz 2014. godine, u Republici Hrvatskoj implementirana (tj. implementacijski period je protekao) nakon 2015. godine, tj. 21. ožujka 2016., ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji već postoje prije 21. ožujka 2016., s obzirom na odredbu članka 43. stavka 1. te Direktive, kojom je određeno da se ona ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji već postoje prije 21. ožujka 2016., pa da zakonske izmjene (Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama) koje su donesene i stupile na snagu tijekom rujna 2015., nisu protivne toj Direktivi.

3. Tužitelji u prijedlogu postavljaju sljedeća pitanja:

"Treba li sud odgovornost države članice Europske unije za štetu počinjenu pojedincu zbog povrede europskog prava od strane zakonodavne vlasti države članice Europske prosuđivati primjenom općih pretpostavki izvanugovorne odgovornosti za štetu u pravu države članice ili primjenom pretpostavki odgovornosti države članice za štetu zbog povrede europskog prava koje proizlaze iz europskog prava kako ih je razvio Sud Europske unije u predmetima E (spojeni predmeti Francovich i H, C-6/90 i C-9/90), Brasserie du Pecheur i Factortame (spojeni predmeti Brasserie du Pecheur i Factortame, C-46/93 i 48/93) i kasnijim odlukama?"

"Treba li se članak 51. stavak 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ("Službeni list" C 326, 26. listopada 2012., str. 391. - 407.; hrvatski prijevod: „Službeni list“ C 202, 7. lipnja 2016., str. 389. - 405.) tumačiti na način da zakonodavno tijelo države članice Europske unije provodi pravo Europske unije kada donosi nacionalne mjere u području zaštite potrošača poput članka 19.a do 19.g Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ broj 102/15) i članka 357.a do 357.g Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama („Narodne Novine“ broj 102/15), a koje mjere se primjenjuju na domaće kreditne institucije koje odobravaju kredite s valutnom klauzulom u švicarskom franku i koje su u vlasništvu kreditnih institucija iz druge zemlje članice Europske unije?"

"Treba li načelo pravne sigurnosti i zabrane retroaktivnosti, koje predstavlja dio općih načela prava Europske unije, tumačiti i primijeniti na način da zabranjuje zakonodavnoj vlasti države članice donošenje nacionalnih mjera u području zaštite potrošača, poput članka 19.a do 19.g Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ broj 102/15) i članka 357.a do 357.g Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama („Narodne Novine“ broj 102/15) a koje mjere se primjenjuju na domaće kreditne institucije koje odobravaju kredite s valutnom klauzulom u švicarskom franku i koje su u vlasništvu kreditnih institucija iz druge zemlje članice Europske unije i koje mjere zahtijevaju od takvih institucija konverziju potrošačkih kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku u kredite s valutnom klauzulom u euru s retroaktivnim učinkom na način da se smatra kako je između ugovornih strana od samog početka bio sklopljen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u euru kao i korištenje izračunate preplate za otplatu budućih obroka po novom kreditu s valutnom klauzulom u euru odnosno povrat preplate potrošaču?"

"Treba li članak 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ("Službeni list" C 326, 26. listopada 2012., str. 391. - 407.; hrvatski prijevod: „Službeni list“ C 202, 7. lipnja 2016., str. 389. - 405.), tumačiti i primijeniti na način da zabranjuje zakonodavnoj vlasti države članice donošenje nacionalnih mjera u području zaštite potrošača, poput članka 19.a do 19.g Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ broj 102/15) i članka 357.a do 357.g Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama („Narodne Novine“ broj 102/15), a koje mjere se primjenjuju na domaće kreditne institucije koje odobravaju kredite s valutnom klauzulom u švicarskom franku i koje su u vlasništvu kreditnih institucija iz druge zemlje članice Europske unije i koje mjere zahtijevaju od takvih institucija konverziju potrošačkih kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku u kredite s valutnom klauzulom u euru s retroaktivnim učinkom na način da se smatra kako je između ugovornih strana od samog početka bio sklopljen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u euru kao i korištenje izračunate preplate za otplatu budućih obroka po novom kreditu s valutnom klauzulom u euru odnosno povrat preplate potrošaču, posebice u slučaju kada takve nacionalne mjere ne predviđaju isplatu pravične naknade zbog gubitaka nastalih kreditnim institucijama?"

"Treba li članke 49. i 63. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, SL C 202, pročišćena verzija od 7.6.2016. tumačiti na način da zaštita potrošača i socijalna zaštita kao važni razlozi u općem interesu mogu opravdati mjeru koja ograničava slobode zaštićene tim člancima, poput članka 19.a do 19.g Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ broj 102/15) i članka 357.a do 357.g Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama („Narodne Novine“ broj 102/15), a koje mjere se primjenjuju na domaće kreditne institucije koje odobravaju kredite s valutnom klauzulom u švicarskom franku i koje su u vlasništvu kreditnih institucija iz druge zemlje članice Europske unije i koje mjere zahtijevaju od takvih institucija konverziju potrošačkih kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku u kredite s valutnom klauzulom u euru s retroaktivnim učinkom na način da se smatra kako je između ugovornih strana od samog početka bio sklopljen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u euru kao i korištenje izračunate preplate za otplatu budućih obroka po novom kreditu s valutnom klauzulom u euru odnosno povrat preplate potrošaču, u slučaju kada niti područje primjene takvih mjera niti kriteriji u pogledu osoba koje će imati koristi od takvih mjera ne ovise o individualnom financijskom stanju potrošača i njegovim mogućnostima da izvrši otplatu kredita na koje se te mjere odnose?"

"Treba li članak 17. stavak 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ("Službeni list" C 326, 26. listopada 2012., str. 391. - 407.; hrvatski prijevod: „Službeni list“ C 202, 7. lipnja 2016., str. 389. - 405.), tumačiti i primijeniti na način da iz njega, u slučaju zadiranja u pravo vlasništva putem donošenja nacionalnih mjera poput članka 19.a do 19.g ZID ZPK i članka 357.a do 357.g ZID ZOKI, proizlazi pravo na obeštećenje protiv države članice za pretrpljenu štetu koje su nacionalni sudovi dužni provesti, a koje pravo je samostalno i neovisno o eventualnoj odgovornosti za naknadu štete države članice zbog povrede prava Europske unije i odgovornosti za naknadu štete temeljem nacionalnog prava države članice?"

Predlažu ovom, ''revizijskom sudu kao najvišem sudu u državi članici da temeljem članka 267. TFEU-a uputi zahtjev Sudu Europske unije zahtjev za prethodnu odluku u odnosu na sva pravna pitanja koja su postavljena u ovom prijedlogu za dopuštenje revizije''.

4. Tuženik nije odgovorio na prijedlog.

5. Prijedlog za dopuštenje revizije je nedopušten.

6. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

7. Naime, prvo pitanje polaze od pogrešne postavke da za ''odgovornost države članice Europske unije za štetu počinjenu pojedincu zbog povrede europskog prava od strane zakonodavne vlasti države članice Europske unije primjenom pretpostavki odgovornosti države članice za štetu zbog povrede europskog prava koje proizlaze iz europskog prava'' nije potrebna protupravnost, a peto pitanje polazi od pogrešne postavke da su u ovome predmetu odlučna prava slobode poslovnog nastana i slobode kretanja kapitala u smislu odredaba čl. 49. i čl. 63. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, SL C 202, pročišćena verzija od 7.6.2016.

8. Nadalje, sva pitanja zanemaruju odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- I-3685/2015 od 4. travnja 2017. u kojoj je navedeno ''u pogledu prava Europske unije, konkretno primjene Direktive 2014/17, Ministarstvo financija istaknulo je da se ona ne primjenjuje na sporne ugovore o CHF kreditu jer se odnosi samo na ugovore zaključene nakon 21. ožujka 2016. (članak 43. Direktive 2014/17). Zbog navedenog, Ministarstvo financija ukazuje na to da za ugovore o CHF kreditima u konkretnom slučaju nema jednoobraznog rješenja već najbolje rješenje pokušava naći svaka država članica zasebno, ovisno o svojim ekonomskim i socijalnim specifičnostima, uzimajući u obzir veličinu i utjecaj CHF kredita na ukupni portfelj kreditnih institucija. Imajući u vidu navedeno, kao i navode predlagatelja o povredi prava Europske unije, Ustavni sud ocjenjuje da je ZIDZoPK u suglasnosti s člankom 141.c Ustava.'' te ''Ustavni sud primjećuje da su prigovori predlagatelja o nesuglasnosti s Ustavom ZIDZoPK-a i ZIDZoKI-ja (Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, "Narodne novine" broj 102/15, i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama, "Narodne novine" broj 102/15), u bitnome, istovjetni, zbog čega Ustavni sud o razlozima ocjene o suglasnosti s Ustavom ZIDZoKI-ja, upućuje na razloge ocjene o suglasnosti s Ustavom ZIDZoPK-a''.

9. Dakle, sva pitanja polaze od pogrešne postavke da je u konkretnom predmetu došlo do primjene i povrede prava Europske unije. Naime, drugostupanjski sud je, kako je to citirano u točki 2. ovoga obrazloženja, utemeljio pobijanu presudu na pravnom shvaćanju (sukladnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske) da se Direktiva 2014/17/EU ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji već postoje prije 21. ožujka 2016., a koje pravno shvaćanje tužitelji ne problematiziraju postavljenim pitanjima. S druge strane, drugostupanjski sud pobijanu presudu nije utemeljio niti na jednoj odredbi na koje se tužitelji pozivaju u postavljenim pitanjima, a niti su tužitelji, s tim u vezi, postavili procesnopravno pitanje koje bi problematiziralo je li se drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude propustio izjasniti o eventualnim prigovorima tužitelja u vezi kojih sada u ovom prijedlogu za dopuštenje revizije postavljaju pitanja.

10. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje revizije iz čl. 385.a st. 1. ZPP, valjalo je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP, riješiti kao u izreci.

11. Što se tiče prijedloga ''revizijskom sudu kao najvišem sudu u državi članici da temeljem članka 267. TFEU-a uputi zahtjev Sudu Europske unije zahtjev za prethodnu odluku u odnosu na sva pravna pitanja koja su postavljena u ovom prijedlogu za dopuštenje revizije'', valja navesti sljedeće.

12. Članak 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije glasi:

''Sud Europske unije nadležan je odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču:

(a) tumačenja Ugovorâ;

(b) valjanosti i tumačenja akata institucija, tijelâ, uredâ ili agencija Unije. Ako se takvo pitanje pojavi pred bilo kojim sudom države članice, taj sud može, ako smatra da je odluka o tom pitanju potrebna da bi mogao donijeti presudu, zatražiti od Suda da o tome odluči.

Ako se takvo pitanje pojavi u predmetu koji je u tijeku pred sudom neke države članice, protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka, taj je sud dužan uputiti to pitanje Sudu.

Ako se to pitanje postavi u predmetu koji je u tijeku pred sudom neke države članice u pogledu osobe kojoj je oduzeta sloboda, Sud Europske unije djeluje u najkraćem mogućem roku.''

13. Nadalje, odredbe 8., 9. i 10. Preporuka namijenjenih nacionalnim sudovima koje se odnose na pokretanje prethodnog postupka (2019/C 380/01) glase:

''8. Zahtjev za prethodnu odluku mora se odnositi na tumačenje ili valjanost prava Unije, a ne na tumačenje pravila nacionalnog prava ili na činjenična pitanja iznesena u okviru glavnog postupka.

9. Sud može odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku samo ako je pravo Unije primjenjivo na predmet u glavnom postupku. U tom smislu nužno je da sud koji upućuje zahtjev izloži sve relevantne činjenične i pravne elemente zbog kojih smatra da se odredbe prava Unije mogu primijeniti u glavnom postupku.

10. Što se tiče zahtjeva za prethodnu odluku koji se odnose na tumačenje Povelje Europske unije o temeljnim pravima, valja podsjetiti na to da se, u skladu s njezinim člankom 51. stavkom 1., odredbe Povelje odnose na države članice samo kad provode pravo Unije. Iako slučajevi takve provedbe mogu biti različiti, ipak je potrebno da iz zahtjeva za prethodnu odluku jasno i nedvosmisleno proizlazi da se na predmet u glavnom postupku primjenjuje pravilo prava Unije koje nije Povelja. Budući da Sud nije nadležan za odlučivanje o zahtjevu za prethodnu odluku kad pravna situacija ne ulazi u područje primjene prava Unije, odredbe Povelje na koje se eventualno poziva sud koji upućuje zahtjev ne mogu same za sebe utemeljiti takvu nadležnost.''

14. Dakle, ''Sud Europske unije nadležan je odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču tumačenja Ugovorâ te valjanosti i tumačenja akata institucija, tijelâ, uredâ ili agencija Unije'', ''zahtjev za prethodnu odluku mora se odnositi na tumačenje ili valjanost prava Unije, a ne na tumačenje pravila nacionalnog prava'', ''Sud može odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku samo ako je pravo Unije primjenjivo na predmet u glavnom postupku'' te, što se tiče zahtjeva za prethodnu odluku koji se odnose na tumačenje Povelje Europske unije o temeljnim pravima, odredbe Povelje odnose se na države članice samo kad provode pravo Unije.

15. Slijedom toga i s obzirom na, u točki 3. ovoga obrazloženja, citirani sadržaj postavljenih pitanja i razloge iznesene u točkama 7., 8. i 9. ovoga obrazloženja, nisu ispunjene pretpostavke niti za podnošenje zahtjeva Sudu Europske unije za pokretanje prethodnog postupka.

Zagreb, 9. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek