REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-136/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. N. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 236. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011. i 144/2012. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenog D. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 27. travnja 2022. broj K-2178/21-16 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 21. ožujka 2023. broj Kž-642/2022-3, u sjednici održanoj 9. listopada 2024.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog D. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 27. travnja 2022. broj K-2178/21-16 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 21. ožujka 2023. broj Kž-642/2022-3 proglašen je krivim D. P. zbog počinjenog kaznenog djela protiv imovine - prijevarom iz članka 236. stavka 1. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.
2. Protiv te presude osuđeni D. P. je pravovremeno po branitelju, odvjetniku N. Š. podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude jer da je pravomoćno osuđen u postupku koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom te da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „donese presudu kojom će preinačiti pravomoćnu odluku i podnositelja zahtjeva osloboditi optužbe, podredno, ukinuti u cijelosti odluke prvostupanjskog suda i višeg suda i predmet vratiti na ponovno suđenje.“.
2.1. Osuđenik je ujedno predložio da se odgodi izvršenje pravomoćne presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 27. travnja 2022. broj K-2178/2021.
3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo pisani odgovor 27. lipnja 2024. pod brojem Ksm- DO-126/2024-3 s mišljenjem da je zahtjev osuđenika neosnovan.
4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.
5. Zahtjev nije osnovan.
6. Podnositelj zahtjeva tvrdi da redovni sudovi nisu na pravičan i nepristran način odlučivali o sumnji odnosno optužbi zbog kažnjivog djela koje mu se stavljalo na teret jer da je obrazloženje pobijanih presuda arbitrarno u pogledu odlučnih činjenica. Naime, po ocjeni osuđenika, pitanje kome je i u kojem iznosu pripala imovinska korist koja je ostvarena počinjenim kaznenim djelom predstavlja odlučnu činjenicu koju su redovni sudovi u pobijanim odlukama propustili utvrditi, zbog čega su odluke tih sudova u cijelosti arbitrarne jer ne sadrže valjano obrazloženje u odnosu na odlučne činjenice koje predstavljaju obilježja samog kaznenog djela. Pritom se podnositelj zahtjeva, u cilju potvrde osnovanosti svojih tvrdnji, poziva na tri odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-3360/2014 od 6. lipnja 2016., U-III-4820/2010 od 1. listopada 2015. i U-III-5807/2010 od 30. travnja 2013.) i jednu odluku Europskog suda za ljudska prava (broj: 20883/09 od 13. prosinca 2011. u predmetu Ajdanić protiv Hrvatske), smatrajući da su i u ovom postupku, uslijed prethodno iznesenih razloga, sudovi počinili povrede ustavnih i konvencijskih prava okrivljenika jer da se pobijana pravomoćna presuda ne bazira na činjenicama potvrđenim dokazima koji su izvedeni na raspravi, već na špekulacijama i hipotetskom tumačenju činjenica, okolnosti i događaja koji se od jednog do drugog neutralnog promatrača mogu tumačiti po želji i preferenciji.
6.1. Iako podnositelj zahtjeva ističe zakonom dopuštenu osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a (teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), iznesenim tvrdnjama i razlozima on zapravo u bitnome osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja u pravomoćnoj presudi u odnosu na pitanje kome je i u kojem iznosu pripala imovinska korist ostvarena kaznenim djelom, smatrajući da su sud prvog i drugog stupnja ovu okolnost, kao odlučnu činjenicu, propustili na pravilan način utvrditi, zbog čega je, po ocjeni osuđenika, pobijana pravomoćna presuda arbitrarna te, kao i u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude, ponovno polemizira s činjeničnim stanjem utvrđenim u odnosu na ovu okolnost. Stoga se ovakvim tvrdnjama podnositelja zahtjeva, a kojima se ponovno osporava dokazanost pojedinih navoda iz činjeničnog opisa pravomoćne presude odnosno pribavljene protupravne imovinske koristi, po ocjeni ovog suda, u biti, kao i u žalbi na prvostupanjsku presudu, problematizira pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pravomoćnoj presudi te se na taj način pokušava ishoditi njegova naknadna preocjena u trećem stupnju, a mimo uvjeta predviđenih u zakonu. Pri tome osuđenik i nadalje ustrajava na već ranije iznesenoj tvrdnji kako tijekom ovog kaznenog postupka nije na nedvojbeni način utvrđeno kome je stvarno pripala ostvarena imovinska korist po počinjenju inkriminiranog kaznenog djela i u kojem iznosu, a zbog čega je prethodno u ovom kaznenom predmetu već jedanput bila ukinuta osuđujuća presuda te je prvostupanjskom sudu bilo naloženo ponovno suđenje radi utvrđivanja ove odlučne činjenice.
6.2. Suprotno navodima iz ovog dijela zahtjeva, podnositelju zahtjeva treba ukazati da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnijeti samo zbog točno propisanih povreda zakona (navedenih u članku 515. stavku 1. i članku 517. stavku 1. ZKP-a), pri čemu se on ne može podnositi zbog pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno zbog okolnosti koje se odnose na činjenična utvrđenja, kao što to u ovom slučaju nastoji postići osuđenik.
6.3. Također je u potpunosti neosnovana tvrdnja osuđenika da su prvostupanjska i drugostupanjska presuda arbitrarne jer su navedeni sudovi prilikom donošenja pobijanih odluka dali savjesnu i detaljnu ocjenu svih izvedenih dokaza koji se odnose na počinjeno kazneno djelo i pribavljenu protupravnu imovinsku korist te su nakon detaljne analize dokaznog postupka donijeli odgovarajuće zaključke za koje su dani argumentirani razlozi. Naime, prvostupanjski je sud, nakon što je u bitnome interpretirao izvedene dokaze (točka 8. do 11. i točka 13. do 19. obrazloženja), dao detaljnu i savjesnu analizu dokaznog postupka, nakon čega je dao i razloge na temelju kojih je utvrđeno da su osuđenici, počinjenim kaznenim djelom, zajedno i po prethodnom dogovoru ostvarili protupravnu imovinsku korist u iznos od 30.000,00 kuna te koliko je svaki od njih dužan na ime oduzete imovinske koristi uplatiti u Državni proračun Republike Hrvatske (točka 9. do 11. i 24. obrazloženja). Isto tako iz sadržaja drugostupanjske presude proizlazi da je i sud drugog stupnja u žalbenom postupku razmotrio i ocijenio sve bitne žalbene navode osuđenika (točka 6. do 10. obrazloženja). Pritom je i drugostupanjski sud dao dostatne i relevantne razloge zbog kojih je prihvatio kao osnovanu argumentaciju suda prvog stupnja, a time i razloge na temelju kojih je utvrđeno da su optuženici zajedničkim djelovanjem sebi pribavili nepripadnu materijalnu dobit u prethodno navedenom iznosu (točka 7. i 9. obrazloženja), pri čemu je sud drugog stupnja zaključio kako je prvostupanjski sud pravilno, primjenom odredbe članka 559. ZKP-a, utvrdio da je svaki od optuženika stekao protupravnu korist u polovini vrijednosti pribavljenog iznosa (po 15.000,00 kuna) pa u takvoj situaciji nije bio u obvezi ponovno iznositi iste one argumente kojima je sud prvog stupnja već odgovorio na sporna pitanja koja se tiču ove odlučne činjenice.
6.4. Naime, da bi se doista radilo o arbitrarnim odlukama, mora biti riječ o situacijama kada presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi očito nerazumni ili proizvoljni, no o tome u ovom slučaju nema govora jer su sudovi u pobijanim odlukama dali jasne, dostatne i razumne razloge za svoja utvrđenja i zaključke te u konačnici i za svoju odluku u odnosu na pribavljenu protupravnu imovinsku korist i oduzimanje imovinske koristi. To što osuđenik podnoseći ovaj izvanredni pravni lijek i nadalje izražava svoje nezadovoljstvo s činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova u odnosu na ovu odlučnu činjenicu, suprotno tvrdnjama podnositelja zahtjeva, ne predstavlja arbitrarnost u postupanju i tešku povredu prava na pravično suđenje.
7. Stoga, slijedom svega prethodno iznesenog, nije u pravu osuđenik kada tvrdi da joj je u ovom kaznenom predmetu, iz razloga koji su u zahtjevu opisani i obrazloženi, teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010. i 5/2014. - dalje: Ustav) jer pobijane presude nisu arbitrarne, već se, po ocjeni ovog suda, sadržajno radi o tvrdnjama i navodima kojima se očigledno osporava pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica u pogledu toga kome je i u kojem iznosu pripala ostvarena protupravna imovinska koristi.
8. Iz naprijed navedenih razloga, na temelju članka 519. u vezi članka 512. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci. Posljedično, nije bilo niti uvjeta za odgodu odnosno prekid izvršavanja kazne u smislu članka 518. stavka 5. ZKP-a.
Zagreb, 9. listopada 2024.
Predsjednik Vijeća:
Dražen Tripalo
