REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-30/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Stjepko Medved, odvjetnik u Valpovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojega zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2952/2021-2 od 21. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P- 1184/19-26 od 6. srpnja 2021., u sjednici održanoj 9. listopada 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Uvažava se revizija, ukidaju presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2952/2021-2 od 21. srpnja 2022. i presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1184/19-26 od 6. srpnja 2021. i predmet vraća prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je:

- utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 5140060242- 62000141181/2005 sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika, Slavonske banke d.d., 7. travnja 2005. godine, na iznos od 46.000,00 CHF s rokom otplate od 30 godina, a koje predviđaju jednostranu izmjenu visine kamatne stope odlukom tuženika (točka I. izreke),

- utvrđeno da su ništetne sve odredbe navedenog potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF (točka II. izreke),

- nalaženo tuženiku da tužitelju na ime više plaćenih anuiteta plati 43.389,00 kn sa zateznim kamatama i nadoknadi mu parnične troškove u iznosu od 11.934,00 kn sa zateznim kamatama (točka III. izreke).

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 4871/2022-2 od 11. srpnja 2023., zbog pravnoga pitanja: „Je li sud u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi ili je ovlašten utvrditi njihovu nepoštenost i posljedično ništetnost isključivo na temelju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača?“. Predložio je ovome sudu da ukine nižestupanjske presude.

3. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio ovome sudu da ju odbije i tuženika obveže da mu nadoknadi trošak sastava toga podneska.

4. Ovaj je sud, na temelju čl. 391. st. 1. ZPP, drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako ju tuženik i pobija i kako mu je to rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 4871/2022-2 od 11. srpnja 2023. dopušteno, i samo zbog pitanja zbog kojega je revizija dopuštena, vodeći računa o tome da je st. 3. toga članka propisano da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava.

5. Revizija je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, korisnika kredita, da se ništetnima utvrde odredbe ugovora o kreditu koji je sklopio s tuženikom, bankom, u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s odlukom banke i kojima su glavnica i kamate vezane za CHF te za isplatu više plaćenih anuiteta.

7.1. Nižestupanjski sudovi su tužbene zahtjeve ocijenili osnovanima.

7.2. Prvostupanjski je sud pritom obrazložio da „je na pripremnom ročištu od 26. listopada 2020. odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka ĐKJ, RK, EK i javnog bilježnika Ružice Gagro kao nepotreban i odugovlačeći, budući je sud vezan za utvrđenje iz pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača, a što je sukladno i sudskoj praksi Vrhovnog suda RH, a posebno imajući u vidu i protek vremena od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (07. travnja 2005 godine)“ (točka 37. obrazloženja prvostupanjske presude), pri čemu je očito da je tuženik navedene dokaze predložio radi utvrđenja činjenice da je u vezi sa sadržajem spornih ugovornih odredbi s tužiteljem pregovarao.

7.3. Drugostupanjski sud je, očitujući se o tuženikovim žalbenim navodima glede odbijanja izvođenja dokaznoga postupka radi utvrđenja činjenice pregovaranja o spornim ugovornim odredbama, obrazložio: „Na sve žalbene navode vezane uz ništetnost tih odredbi ističe se da sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP. ..“.

8. U reviziji tuženik u biti osporava shvaćanje da je dovoljno da se sud samo pozove na utvrđenja iz odluka iz kolektivnog spora, bez provođenja kontradiktornoga postupka radi utvrđenja činjenice je li korisnik kredita bio odgovarajuće informiran glede sadržaja ugovornih odredaba za koje u postupku tvrdi da u ništetne, odnosno je li se o tim ugovornim odredbama u konkretnome slučaju pregovaralo, a da se radi utvrđenja tih činjenica ne izvede po tuženiku predloženi dokazi, pri čemu u reviziji inzistira na saslušanju svjedokinje EK, te ustvrđuje da mu je odbijanjem takva dokaznog prijedloga povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

9.1. Pri razmatranju revizijskoga pitanja treba poći o toga da je člankom 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/23, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 4. toga članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.2. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača na koji se pozivaju nižestupanjski sudovi saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorene odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tome su postupku odbijeni dokazni prijedlozi banaka da se saslušaju zaposlenici banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

9.3. U ovome je postupku tuženik predložio izvesti dokaze saslušanjem svjedoka radi utvrđenja činjenice da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. Predloženi su dokazi trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmetom kolektivnoga postupka, a u ovome pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenoga se nesumnjivo nameće zaključak da je načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužiteljici nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženiku omogućeno dokazivanje u ovome pojedinačnom postupku.

9.4. Stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnoga slučaja, tj. konkretnoga ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na sve okolnosti toga pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnoga slučaja. Stoga se prema ovome sudu tuženik mogao pozvati na to da mu sud mora omogućiti da dokaže da su u postupku sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu dane odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje konkretnoga ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnoga ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijestio spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenoga zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženiku, banci, nije omogućenom dokazivanje o protivnom (tako ovaj sud u odluci Rev 120/2023-2 od 28. veljače 2023.)

9.5. Ovo je pravno shvaćanje podudarno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem: „ …banka može predložiti da se na okolnosti obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije obaviješten o parametrima primjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pri tom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuje da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti… Kad na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dana, i jesu li, ako su doista dane obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati „informiranim“ sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, presuda od 23. listopada 2008.)…U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikada nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu“.

9.6. S obzirom na navedeno, osnovano tuženik tvrdi da se članka 81. stavka 4. ZZP i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je tuženik predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu saslušaju svjedoci koji su sudjelovali u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio izvesti taj dokaz.

9.7. Zato je odgovor na postavljeno pitanje: U pojedinačnome postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog navodno nepošteno ugovorenih i posljedično tome ništetnih ugovornih odredbi sud je dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi a nije ovlašten utvrditi njihovu nepoštenost i posljedično tome ništetnost isključivo na temelju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

10. Kako su nižestupanjske presude u vezi s revizijskom pitanjem utemeljene na shvaćanju drugačijem od onoga iznesenoga u ovome rješenju valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke na temelju čl. 395. st. 2. ZPP.

11. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju čl. 166. st. 3. ZPP (t. II. izreke).

Zagreb, 9. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek