REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4173/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vedranu Pajiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1377/2023-2 od 13. ožujka 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, broj P-493/2022-18 od 7. studenoga 2023., na sjednici održanoj 9. listopada 2024.,

r i j e š i o  j e :

Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1377/2023-2 od 13. ožujka 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, broj P-493/2022-18 od 7. studenoga 2023., postavljajući pet pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:

„1) Je li u konkretnom slučaju, tužitelj kao vlasnik OPG ovlašten tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredaba Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu kreditiranja razvitka poljoprivrede na području virovitičko-podravske županije (u nastavku: Ugovor o kreditu) broj: 80/03. 514016014-31015185, solemniziran kod javnog bilježnika Antuna Novačića dana 03.10.2003. g. u [adresa] pod brojem: OU- 223/2003 temeljem važećih odredbi Zakona o obveznim odnosima (1991) točnije odredbe čl. 103. st. 1. ZOO/91 te je li su dio odredbi koje su predmet tužbenog zahtjeva ništetne, te posljedično tome je li tužitelj ima pravo na isplatu pretplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu pa je time sudovi počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka?

2) Je li u konkretnom slučaju, drugostupanjski sud trebao sukladno čl. 367.a. Zakona o parničnom postupku pozvati stranke da se izjasne o pravnoj osnovi koju je tužitelj i naveo u tužbi i tijekom postupka – utvrđivanje ništetnosti temeljem općih odredbi Zakona o obveznim odnosima, pa je time sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka?

3) Je li su sudovi u konkretnom slučaju bili vezani pravnom osnovom koju je tužitelj (ili nije po navodima suda) točno označio u tužbi, a sve sukladno čl. 186 st 3 Zakona o parničnom postupku, pa sudovi nisu dopustili dokazivanje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, koje je tužitelj i tražio tužbom, pa je time sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka?

4) Je li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u čl. 2. Ugovora o kreditu glede visine iznosa kredita od 1.000.000,00 kn navedeno „…odnosno, u protuvrijednosti CHF na dan korištenja“, pri čemu se dakle radi o ugovornoj odredbi kojom je definirana visina iznosa kredita u protuvrijednosti CHF, koji iznos je prednik tuženika isplatio tužitelju, kao i u čl. 4. st. 4. Ugovora o kreditu glede kamate navedeno „Kamatna je stopa promjenjiva“, obzirom na činjenicu da se radi o Ugovoru koji je sastavljen od stranke banke i Virovitičko-podravske županije, te se o tim pojedinim odredbama nije pojedinačno pregovarao, pa posljednično tome su te odredbe ništetne, jer navedene odredbe su protivne ustavnim načelima, prisilnim propisima i moralu društva?

5) Je li su sudovi u ovom konkretnom slučaju trebali utvrđivati ništetnost općih uvjeta koje je odredila banka i koji su sadržani u formalnom ugovoru, pa je drugostupanjski sud naveo da je teret dokaza na tužitelju, pa je time tužitelju onemogućen pristup sudu kada sud nije isto utvrđivao pod pitanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu?“

1.2. Tužitelj u odnosu na postavljena pravna pitanja nije naveo razloge iz kojih bi proizlazilo da su postavljena pitanja važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili razloge za razvoj prava kroz sudsku praksu.

2. Tužitelj je naveo da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav), sadržano i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: EKLJP), međutim ne navodeći određeno koje ustavno pravo bi mu time bilo povrijeđeno.

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.

5.1. Prema odredbi čl. 385 a st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili

- ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

5.2. Prema odredbi čl. 387. st. 2. ZPP u prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te jasno naznačiti razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti (čl. 387. st. 3. ZPP).

6. Međutim, uz to što su postavljena pitanja usko vezana za činjenične okolnosti konkretnog slučaja, tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naveo razloge zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna, ne samo za odluku u konkretnom sporu, već i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu citirane odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime nije navedeno niti je tužitelj dostavio sudske odluke iz kojih bi proizlazilo da bi o tim pitanjima viši sudovi imali različitu praksu, već se tužitelj izražavajući svoje nezadovoljstvo pravomoćnim ishodom sudskog postupka sadržajno poziva na pogrešnu primjenu materijalnog i postupovnog prava, ponavljajući time žalbene razloge, a što nije predmet odlučivanja u povodu prijedloga za dopuštenje revizije.

7. Stoga, pitanja iz prijedloga nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer s obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu odluku nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu.

8.1. Nadalje, odredbom čl. 385 a st. 2. ZPP propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.

8.2. Odredbom čl. 387. st. 2. toč. 2. propisano je da prijedlog za dopuštenje revizije, osim podataka koje mora sadržavati svaki podnesak, treba sadržavati određeno naznačeno temeljno ljudsko pravo iz čl. 385.a st. 2. ovoga Zakona za koje stranka smatra da joj je u postupku povrijeđeno uz dokaz da je u vezi s tim stranka iscrpila dopušteni pravni put, a što tužitelj nije naznačio.

9. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. i 2. ZPP i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. i 4. ZPP, riješiti kao u izreci.

Zagreb, 9. listopada 2024.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina